Nagrađivani književnik

Damir Karakaš predstavio novi roman “Potop”, kritika ga je ocijenila vrhuncem njegova stvaralaštva

Hina

Foto: Darko Jelinek

Foto: Darko Jelinek

"Pisac se vraća svojim poznatim temama, Lici koja ga je oformila i koja mu je važna, no ovdje se događaju nove stvari, jer ovo je roman i o ratu i ljubavi", rekla je Medved.



ZAGREB – Nagrađivani književnik Damir Karakaš predstavio je u utorak u Zagrebu svoj novi roman “Potop”, intenzivno lirske dimenzije koji je kritika ocijenila vrhuncem njegova stvaralaštva.


Na predstavljanju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, urednica Nataša Medved kazala je kako je svaka nova Karakaševa knjiga “događaj i slavlje”, a “Potop” je kritika već proglasila vrhuncem njegova stvaralaštva i njegovim dosad najboljim romanom.


“Pisac se vraća svojim poznatim temama, Lici koja ga je oformila i koja mu je važna, no ovdje se događaju nove stvari, jer ovo je roman i o ratu i ljubavi”, rekla je Medved.




Knjiga “Potop”, objavljena u izdanju nakladnika OceanMore, svojevrsni je nastavak Karakaševe ‘ličke’ trilogije sastavljene od “Sjećanja šume” i “Proslave”, povezujući se s njima, po riječima profesorice književnosti i pjesnikinje Andrijane Kos-Lajtman, zavičajnom problematikom, “kontekstom za koji se onda redovito veže i problematika obiteljskih odnosa”.


I ovaj je roman fragmentarne strukture i lirskoga stila, kazala je Kos-Lajtman, ali dok je taj lirski stil ranije bio obilježen naturalizmom, Karakaš je u “Potopu” otišao korak dalje i okrenuo se prema nekom nadrealizmu oniričkoga tipa. “Naime, snovi su nešto što je presudno bitno za ovaj roman, ne samo u tematskom nego i u smislu njegovog oblikovanja”, pojasnila je recenzentica.


Karakaš se oslanja na ključne egzistencijalne teme gotovo svakog pojedinca – ljubav, roditeljstvo, zavičaj, obitelj i obiteljske odnose, ali i teme vezane uz stvaranje i umjetnost. “U ovom slučaju, to je prije svega književnost, jer je i sam glavni lik pisac, ali i slikarstvo”, kazala je Kos-Lajtman. No, on je prije svega autofikcija, nipošto autobiografija, naglasila je.


Po njezinim riječima, stilski je roman pisan minuciozno, koncizno, i intenzivne je lirske dimenzije, “kako na mikrorazini svake pojedine rečenice – koje su pune metafora, usporedbi, figura na kakve smo inače navikli u poetskom diskursu – ali i na makrorazini”.


“Pred vama teče roman pjesma ili roman simfonija, roman koji prije svega govori o čovjeku i svijetu u kojemu je narušena ravnoteža i o nemogućnosti da se ta ravnoteža uspostavi”, zaključila je Kos-Lajtman.


Karakaš je kazao kako mu je jezik uvijek jako bitan, a u ovoj je knjizi pokušao razviti jezik “po uzoru na Gogolja, kod kojeg su dinamika i kompozicija stalno u igri jezika”. Također, dodao je, ovaj je roman svojevrsna sinteza pisaca koji su formativno djelovali na njega, a to su uglavnom ruski pisci 20ih i 30ih godina prošlog stoljeća, kao što su Ana Ahmatova, Platonov i Cvetajeva.


Htio je dovesti rat do apsurda uspoređujući ga s odnosom sa svojim ocem jer, kako je pojasnio, kao što su neki odnosi mogući samo u ratnim rovovima, tako je odnos njega i njegova oca i u ratu – kako ga i prikazuje u romanu – ali i općenito u životu, “moguć samo kroz nasilje”.


Damir Karakaš (1967.) autor je jedne knjige putopisa, triju zbirki priča te sedam romana. Dobitnik je nagrada Fric, Kočićevo pero, nagrade T-portala za najbolji roman 2020., Nagrade Meša Selimović za najbolji roman 2021., a iste je godine dobio i uglednu talijansku književnu nagradu Premio ITAS del Libro di Montagna.