Razgovarati s Brunom Nacinovichem nije bilo samo spominjanje njegovih glumačkih uloga, jer osim što je glumio, često je komponirao glazbu za predstave, režirao… Njegova sjećanja zadiru još u vremena kad je Talijanska drama riječkog HNK Ivana pl. Zajca počela stasati u ozbiljan ansambl, osvajati prostor pred riječkom, ali i širom publikom. Na kazališne daske odvela ga je glazba, njegova prva ljubav kojoj je i danas vjeran. Uostalom, i sam razgovor smo morali požuriti jer čekaju ga već na tonskim probama za nastup u povodu Valentinova. Vedar, uvijek spreman za šalu, umirovljeni prvak Talijanske drame veseli se novom razdoblju u kojem će, kaže, imati još malo više vremena za sve svoje gušte, od glazbe i glume, do mnogih drugih hobija. A silazak s pozornice ne pada mu na pamet.

Otišli ste u mirovinu puni veselja. Znači li to da tek sada počinje ono pravo?

– Inače sam osoba vesele naravi pa mislim da sam u mirovini od samog rođenja. U životu sam imao sreću da je moj hobi postao moje zanimanje. A kako se s hobijima ne prestaje, sve se nastavlja i u kazalištu i u glazbi, na ribama u Belom, najesen na gljivarenju, branju šparoga u proljeće, kao i u vrtlarenju u našem vrtu u Marčeljima gdje sada živimo.

U riječki HNK ste stigli kao mlad glumac, imali ste dvadesetak godina. Što vas je dovelo na scenu?

– Na scenu me doveo Bruno Petrali, tadašnji direktor Talijanske drame, jer mu je trebao mladi glumac koji je znao glumiti, svirati gitaru i pjevati. U to vrijeme kao srednjoškolac bio sam u dramskoj sekciji Circola, imao sam svoj prvi bend Sottomessi i zbog svega toga Petrali mi je dao šansu koju sam objeručke iskoristio i ostao u Talijanskoj drami 43 godine.

Glazba kao prva ljubav

Kad ste počeli razmišljati o glumi?

– U srednjoj školi, nastupajući u dramskoj sekciji Talijanske zajednice.

Uz Talijansku gimnaziju pohađali ste i glazbenu srednju školu. Čini se da vam je glazba bila prva ljubav? Upisali ste i strojarstvo, otkud vam to, pa to nije nimalo srodno glumi?!

– Da, upisao sam strojarski fakultet, ali podsvjesno sam ipak želio da pozornica bude moja druga kuća. Glazba je ostala moja prva ljubav pa je nisam napustio, dapače, napisao sam glazbu za više od 40 predstava. Pjevao sam i u grupi Mali princ, a objavili smo CD u Beogradu ‘85 godine. Iste smo godine bili i na Splitskom festivalu gdje smo osvojili prvu nagradu kao debitanti. Nakon toga sam s Damirom Halilićem Halom uređivao i snimao 15 pjesama za talijansko tržište. Pjesme »Donne di Toscana« i »Pjaco moja« se još znaju zavrtjeti na Radio Rijeci.

Bili ste i član glazbene skupine I Sottomessi?

– Da, to je bio moj prvi bend sastavljen od pet prijatelja iz Licea. Ali nitko od njih nije postao profesionalni glazbenik, dapače trojica su postala odlični novinari, ali neću ih izdati (smijeh).

Kakvu glazbu danas slušate?

– Slušam ono što mislim da je dobra glazba. Ima loše klasične glazbe, a odlične folk glazbe, ali naravno, više sam vezan za rock’n’roll i za talijanske kantautore iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. Nitko nije napisao tako lijepe tekstove kao što su napisali Guccini, Lucio Dalla, De Gregori, De Andrè, Renato Zero…

Supruzi sakrio palicu

Uz brojne druge predstave za koje ste napisali glazbu, napisali ste je i za predstavu »Pinocchio« koju je režirala vaša supruga Elvia Nacinovich. Kako je bilo raditi pod redateljskom palicom supruge?

– Što se tiče autorskog rada s Elviom, mi se razumijemo na prvi pogled. Odradili smo puno projekata zajedno, a najviše predstava za djecu koje su bile neka vrsta dječjeg mjuzikla. Igrajući Geppetta pod Elvijinom palicom na prvi dan probe, sakrio sam joj palicu (smijeh).

Vaša je supruga Elvia također glumica Talijanske drame. Jeste li se kad posvađali kod kuće pa pomirili na sceni?

– Mi se svađamo i pomirimo samo doma. Nismo valjda toliko bedasti da serviramo materijal našim kolegama pa da nam se smiju. Nažalost, nije baš uvijek tako bilo, jer bile su česte i naše debate na probama, a naši mlađi kolege su uživali, naravno sve za dobrobit predstave (smijeh).

Talijanska drama je jedino profesionalno talijansko kazalište koje djeluje izvan granica Italije, od sezone ‘46./’47. Što je taj status konkretno podrazumijevao za vas kao glumca?

– To podrazumijeva da talijanska manjina postoji još uvijek nakon 80 godina. To se ne događa ni u Americi, ni u Kanadi, ni u Australiji. Istrijani i Fijumani su jako žilavi. Produkcija intelektualaca talijanske manjine u svim segmentima kulture je impresivna, i to s velikim umjetničkim dostignućima.

Savršeni venecijanski dijalekt

Osim na riječkoj pozornci, igrali ste i na talijanskim pozornicama, a jednom ste čak bili na 25-dnevnoj turneji po Istri i otocima. Kakva vas sjećanja vežu za ta vremena?

– Da, nekad je Talijanska drama nakon premijere odlazila na turneju po Istri i otocima te ponekad u Italiju. Sva ta mala mjesta su jedva čekala čuti naš jezik ili venecijanski dijalekt koji su mještani govorili doma. Na otocima smo bili jedina spona s Italijom, jer tamo su se škole zatvorile 50-ih godina. Nije postojao istarski ipsilon pa smo nakon predstave večerali u starim oštarijama koje su nas dočekivale kasno u noć. Eeee, che tempi… Naravno, spavali smo u najljepšim hotelima Poreča, Rovinja, Novigrada, Umaga i Portoroža. Bellissimi tempi…

Igrali ste i Goldonijeve »Baruffe chiozzotte« na venecijanskom dijalektu i to u Italiji, kritike su bile sjajne. Jeste li se jako morali truditi za tu ulogu?

– Najpoznatiji venecijanski kritičar Cibotto je napisao: »Zar moramo čekati glumce iz Rijeke da nam glume Goldonija originalno?!« Uloga paron Fortunata je tako maestralno napisana da glumac mora biti debelo netalentiran da ne dobije deset aplauza po predstavi. Šalim se, naravno, a osim toga, redatelj Donin je bio iz Chioggie. Nismo mogli fulati nikako, zato smo i odigrali tu predstavu 150 puta po cijeloj Italiji.

Nema noćne more

Čini mi se da danas kazališta manje putuju i gostuju, što mislite zbog čega je to tako?

– Samo zbog pomanjkanja sredstava. Koprodukcije koje smo nekada radili bi nas spasile, ali teško ih je organizirati.

Odigrali ste mnoge uloge, sjećate li se neke koja vam se posebno svidjela ili je možda bila prava noćna mora?

– Kao što sam rekao, Goldoni, »Pseće srce« Bulgakova, Pirandellova Sampognetta i mnogo drugih. Ružne uloge ne postoje, loši glumci ih čine ružnim, tako da noćnih mora nije bilo.

Prošle godine imali ste ulogu u britanskoj seriji »Hotel Portofino«. Kako je to prošlo?

– Vrlo interesantnih deset dana snimanja s vrhunskom ekipom velikih profesionalaca. Deset sati snimanja na dan po najgorim vrućinama podnosili smo pjevajući, jer smo imali osjećaj da radimo nešto vrijedno.

Imate li već sada pozive ili planove za još neka snimanja?

– Da, Istra se probudila pa su počeli dolaziti opet kao 80-ih godina Talijani, Francuzi, Englezi, a i naše produkcije. Ovih dana Elvia i ja čekamo odgovore za neki kasting koji smo nedavno napravili.

Što ćete raditi u slobodno vrijeme?

– Sve što sam radio i do sada, samo sada u super društvu unuka Sola.

Vesela familija

Jeste li »zarazili« glazbom i glumom i svoju djecu?

– Moja kći Alba je postala vrhunska glazbenica, sin Francesco lijepo svira klasičnu gitaru iako je informatičar, a Elvia fantastično pjeva. Albin sin Sol ima više talenata vezanih za stage tako da je u našoj familiji uvijek veselo.

Zaslužni za Talijansku dramu

Kakva je Talijanska drama bila kad ste započeli svoju glumačku karijeru?

– Kad sam došao 1979. Talijanska drama je bila skoro pred zatvaranjem. Stari su glumci bili pred odlaskom u mirovinu, a nas pet mladih s ne baš sjajnom budućnosti. Izvukli smo se. Ponekad su dolazili kolege iz Italije pomoći nam i ojačali smo! Sada smo se pretvorili u fantastičnu ekipu glumaca koji znaju glumiti, pjevati, svirati i plesati, dakle baš smo kompletni! Ako nas pozovu za neku produkciju, Elvia i ja ćemo biti strašno sretni. Ipak, i mi smo zaslužni za ovu lijepu igračku.

Bili ste ipak i dio velikog HNK-a »Zajca«. Kako je to iz te perspektive izgledalo, koliko su se promjene doticale glumaca Talijanske drame?

– Talijanska drama je uvijek bila jagoda na vrhu dobre torte. Bili smo posebni, ali smo i uskakali u produkcije Hrvatske drame i Opere, što činimo i sada. Repertoarnu politiku nam nitko nije dirao pa smo igrali što smo htjeli.

Magelli šarmantan redatelj

Za 75. obljetnicu Talijanske drame igrali ste u Magellijevoj »Mirandolini«. Jeste li s predstavom gostovali i po Italiji?

– Ne, »Mirandolina« je slabo išla na turneju, jer je bila glomazna i skupa. Šteta, jer je bila jako lijepa predstava. Magelli je šarmantan režiser, vrlo maštovit. Šteta što se nismo upoznali prije, kad je bio mlad i kad je mijenjao parametre jugoslavenskog kazališta.

Najredatelji

Biste li mogli izdvojiti još nekog vama dragog redatelja?

– Izdvojio bih Nina Mangana koji je bio naš kućni režiser i umjetnički direktor, kao i Ljubišu Georgijevskog koji je u našem teatru možda režirao najljepše predstave. Ali bilo je puno fantastičnih redatelja koji su pomogli Talijanskoj drami da u teškim vremenima preživi.

Talent 20, rad 80 posto

Što biste sugerirali današnjim mladim glumcima?

– Ništa im ne bih sugerirao, osim da se igraju, uživaju i puno rade, jer talent je dvadeset, a rad osamdeset posto, i da budu zdravi. To je glavna pretpostavka da bi se bavili tim fantastičnim poslom. A kad se ujutro budu probudili bez volje za ići u kazalište, neka promijene klub ili sport.