U vremenima rata, kriza i globalne nesigurnosti, čini se da društva gube nadu. Može li društvo uopće funkcionirati bez nade, pitanje je koje smo postavili Adrianu Scribanu, argentinskom sociologu, autoru knjige »Sociologija nade: nova teorija« (»Sociology of Hope: A New Theory«) u kojoj promatra nadu kao vezu između emocija, politike i društvenih promjena, naglašavajući da je upravo u vremenima krize ona nužna za stvaranje novih mogućnosti i drukčije budućnosti.

Ljepilo društva

– Nada je horizont, dio našeg osjećajno-misaonog procesa. Društva ne mogu živjeti bez osjećaja budućnosti; najvažnije je da je budućnost sada i da je intimno povezana s prošlošću. Bez nade svijet iscrpljuje svoje utopijske energije, a s njima i sposobnost da ostane ujedinjen. Bez nade društva nisu održiva. Nada je karta koja nam omogućuje da nešto postignemo i pomaže nam da ostvarimo svoje ciljeve, jer karta govori o teritoriju, o prostoru, ali ponekad i o postojanju.

O postojanju koje gradimo s drugima – prvo da razumijemo svijet, drugo da ga oblikujemo i treće da stvaramo druge svjetove za nove generacije. Na taj način nada je uvijek horizont, točka koju moramo vidjeti da bismo razumjeli što činimo danas. Horizont je ono što uključuje našu stvarnu praksu, obuhvaća sve aktivnosti koje imaju smisao, značenje i snagu važnu za izgradnju društvenih odnosa. Nada je temelj toga.

Dakle, nada je karta, horizont i vrlo važan dio našeg osjećanja i razmišljanja o svijetu, jer je, kao i svaka emocija, kognitivno-afektivna praksa. Ona je iskustvo osjećanja i mišljenja – dijalektika između znanja, viđenja, opažanja i osjećanja svijeta, jer nam omogućuje da ga spoznamo i djelujemo u njemu. Te dvije komponente imaju ključnu dijalektiku koja vodi do rezultata nade. Naš život je napola određen – važno je težiti najboljem, najvećem cilju: našoj autonomiji. Nada je karta koja nas usmjerava prema autonomiji i govori nam da zaboravimo ovisnost. Istodobno, ona je i temeljni sastojak društvenog tkiva – ljepilo društvene interakcije.

U svojoj knjizi govorite o »sociologiji nade«. Što sociologija može otkriti o nadi što psihologija ili teologija možda ne vide?

– Sociologija se razlikuje od psihologije jer nadu promatra kao praksu osjećanja oblikovanu odnosima između »ja«, »ti« i »mi«. Za teologiju je nada vrlina; za sociologiju ona je emocija. Nada je temeljni dio društvenog veziva – ljepilo društvene interakcije. To je sociološka perspektiva. Naš pristup nadi nije ideološki niti vjerski, već znanstveni.

Od Augustea Comtea, Émilea Durkheima, Karla Marxa nadalje, sociologija se bavi pitanjem kako izgraditi novo društveno vezivo. Modernost, kapitalizam i merkantilizam razaraju društvene veze, a nada otvara mogućnost razumijevanja tih odnosa i njihove obnove. Nada je više od osobnog uvjerenja – ona je cilj društvene rekonstrukcije. Ona nam omogućuje da kažemo da ne postoji samo jedno rješenje društvenih problema, nego mnogo načina za stvaranje drukčijeg svijeta.

Je li nada društvena energija koja pokreće promjene ili samo način preživljavanja teških vremena?

– Nada je oblik društvene energije koja stvara nove horizonte i potiče ustrajnost u društvenim promjenama. Ona je osobna, kolektivna i zajednička energija koja daje motivaciju i podršku za kretanje naprijed.

Osobna nada povezana je s razlikom između naše situacije, očekivanja i mogućnosti dijeljenja puta s drugima. Ona nas transformira i čini autorima vlastitih priča. Prakse nade mijenjaju svakodnevni život i vode otkrivanju identiteta i zajedničkog postojanja.

Kolektivna nada

U mnogim društvima prevladava osjećaj nesigurne budućnosti. Kako nastaje kolektivna nada – i kako nestaje?

– Nada nastaje izgradnjom mostova, uklanjanjem granica i slušanjem različitih glasova. Ona je ljubav prema prošlosti, povjerenje u sadašnjost i uzajamnost prema budućnosti – što zajedno stvara društvenu sreću. Gubitak ljubavi, povjerenja, uzajamnosti i sreće znači gubitak nade; njihovo jačanje znači njezin rast. Ljubav, povjerenje i uzajamnost stvaraju sreću i čine osnovu nade.

Jesu li najveće društvene promjene u povijesti zapravo počele kao činovi nade?

– Da, najveće promjene započele su kao prakse nade. Nada je put spoznaje i djelovanja s drugima. Ona stvara mostove među ljudima, narodima i zajednicama te omogućuje borbu za autonomiju i stvaranje zajedničkog društva.

Može li nada postati politička sila?

– Može. Prakse nade su kolektivne i političke jer oblikuju načine na koje živimo zajedno. One izazivaju postojeće nejednakosti i grade alternativne budućnosti temeljene na pravdi i solidarnosti. Nada nije pasivna emocija, nego aktivna praksa koja nastaje u svakodnevnom životu ljudi i usmjerena je prema budućim generacijama.

Može li medijski prostor poticati nadu umjesto straha? Postoji li razlika između lažne i stvarne nade?

– Mediji mogu biti prostor nade ako se temelje na ljubavi, povjerenju, uzajamnosti i sreći. Nada nije isto što i optimizam – ona nije naivno očekivanje, nego aktivno stvaranje drukčijeg svijeta. Nada je kolektivni proces koji proizlazi iz naše međusobne povezanosti. Razlika između lažne i stvarne nade nije uvijek jasna, ali ključ je u usklađenosti između društvenih, osobnih i institucionalnih praksi.

Može li sociologija pomoći društvima da iznova zamisle budućnost?

– Da. Sociologija razvija kritičko mišljenje i omogućuje društvu da vidi samo sebe i mijenja se. Ne postoji jedna nada – postoje mnogi načini da postanemo društvo nade. Nada je mogućnost, a ne dogma. Ona je politička jer razlikuje autonomiju od ovisnosti i otvara prostor za promjenu.