Oakland True Blue Six! Iz 1925. godine! Najstariji registrirani automobil u Hrvatskoj! Na cestu će nakon 78 godina stajanja u jednoj garaži u Otočcu! Restauriran u Krapini, u Muzeju oldtajmera Presečki!

Nekad to tako bude, pošalju ti urednici zadatak sročen kao da je telegram u pitanju, taman da si uzbuđen zbog forme i te slatke slutnje da se tu radi o nečem važnom i velikom, iako zapravo pojma nemaš kako izgleda ni koliko velik mora biti taj Oakland True Blue Six. Do vraga, gdje je Edi Prodan, naš novinski mag za automobilsku tematiku, kad ga čovjek treba. Ma, koga nema, bez njega se mora. Zato slijedi guglanje. A tamo među ostalim podaci:

– Oakland je kupljen na Zagrebačkom Zboru 1928. godine od trgovca Ferdinanda Budickog

– Čitav život imao ga je jedan vlasnik, apotekar Franjo Častek iz Otočca

– Oakland Častek vozi od 1929. do 1941. godine kada nesretno stradava u Drugom svjetskom ratu

– Od 1941. do 2019. auto stoji u garaži i nije vožen

– Oakland True Blue Six iz 1925. s cabrio krovom i četvera vrata bio je udobna sportska limuzina koja je proizvedena u samo 33.500 primjeraka.

Vrijedni eksponati

Dobro, sad smo malo informiraniji, ali sve je to dovoljno tek da se ona znatiželja raspiri. A Krapina nije na kraj svijeta, baš kao ni Muzej oldtajmera Presečki. Muzej se nalazi lako i prepoznaje lako, makar ga je okružilo sve što grupacija Presečki ima, od autobusa do stanice za tehnički pregled. No, stari limeni ljubimci, bilo da je onaj Buick nedavno dovezen pred muzej, bilo da su autobusi svake vrste, jasno kazuju gdje nam je ići. Ljubazni djelatnici zovu ‘gazdu’. Gazda Antun Presečki dolazi sa svojim ‘šefom’ sinom Ivicom. Oni su se, narodski rečeno, navukli na oldtajmere, pa su kupili i Oaklanda odlučni da mu vrate stari sjaj. Doći ćemo i do toga. Ima novinar prvo nešto drugo za pitati.

– Dobro, čime vi zaključate ovaj muzej!? Pa tu je toliko vrijednih eksponata da bih ja umirao od straha da mi tko na to na baci oko – velimo.

– Uz Božju pomoć sve se može – na to će Antun Presečki.

– Eto na! Sada govorite k’o Zlatko Dalić – provociramo malo.

– Ja bez Božje pomoći ne bih ništa napravio. To vam je tako i ja u to vjerujem – ne da se Presečki.

Dok hodamo k vozilu zbog kojeg smo došli, već smo od svih drugih automobila u čudu. Zna to Antun, pa nam usput priča o pojedinim vozilima priču. Recimo o Jaguaru iz 2002. godine koji je vozio on, pa njegov sin, automobil koji je ‘ubio’ 300.000 kilometara i »ko da je iz dućana došao«

– Kada najstarija unuka bude imala 30, vozit će ga ona. Ali, ono što smo našli u Otočcu, to vas interesira!? – veli Presečki.

Sjajna reklama

Tajming od pitanja mu je savršen. Jer, iza vrata, u pedantno sređenoj radionici, otvorene haube i blistava restaurirana motora, stoji Oakland.

– Gospodo, pričajte! – sve je što smo mogli reći.

– To je auto kupljen 1928. godine u Zagrebu od Ferdinanda Budickog. Kupio ga Franjo Častek, apotekar iz Otočca, rabljenog, tri godine starog, proizvedenog u Americi, u tvornici Oakland u Oaklandu – pričaju otac i sin Presečki.

Apotekara iz Otočca ta je kupovina koštala otprilike 1.100, 1.200 dolara. U ovom automobilu Častek je vozio svoje preparate i lako je zamisliti kako mu je ovakvo vozilo bila sjajna reklama koja dobrano pospješuje prodaju. U tih otprilike 12 godina koliko ga je vozio, Častek je napravio 75.000 milja sa svojim True Blue Six ljepotanom. Inače, kako kaže Antun Presečki, ima u Hrvatskoj i jedan stariji automobil, Ford iz 1924. Ali…

– Auto koji je kupljen u Hrvatskoj, da ima knjižicu vozila i vozačku vlasnika, samo je ovaj. Nema drugog. Jedinstveni primjerak. Kupili smo ga prije dvije godine i išli u restauraciju prošlu godinu u ožujku. Znači, sin i ja smo ga raskopali i složili. Sad smo u završnoj fazi, jer bismo išli u Otočac 6.,7. ili 8. kolovoza. Tad će automobil biti u voznom stanju – kazuje Presečki stariji.

Otvara on vrata vozila, da vidimo kako je u osnovi svega – drvo!

– Donja karoserija je prava od metala, a gore je sva oplata limena zabijena čavlićima za drvo – ističe, poprilično ushićen, Presečki, premda to znači i da je sve staro drvo trebalo novim mijenjati.

Stare tablice

Ima ovaj automobil još i svoje stare tablice, one što ih je Banovina Hrvatska vozaču 1940. izdala. Tu je i vozačka i prometna dozvola na kojoj se vidi dotjeran brk apotekara Časteka, kojeg na žalost odnosi vihor velikoga rata. Zato je dan danas živa jedna od njegove dvije kćeri. Od nje je automobil i kupljen. Reći će Antun da su za njega dali praktički ništa, ispod 15.000 eura. A nije da nije bilo zainteresiranih i ranije, ljudi iz inozemstva, iz regije. No, ovaj automobil i Častekova kći kao da su čekali baš Presečke. Presudno je bilo, kako kaže Antun, kada je gospođa čula da će automobil u muzej da ga svi mogu vidjeti.

Ne treba Antun Presečki ni govoriti koliko je truda što su ga on i njegov sin uložili u oživljavanje starog automobila. Vidi i laik da je tako. Sati i sati rada, plus kromiranje, koža, gume, boja da bi na koncu sve to koštalo nekih 30, 35 tisuća eura. Malo i ništa, jer vrijednost mu je, kažu Antun, ogromna.

– Samo moraš imati ljubav za restauriranje, a ja imam sreću da je moj sin prihvatio moju ljubav i da je ona sada i njegova ljubav – sumira Presečki.

Ivica nam pokazuje fotografije na kojima se vidi u kakvom je stanju bio automobil kada su po njega pošli u Otočac, baš u garažu u kojoj je godinama bio parkiran. Izvana se tu nije ni vidjelo koje je blago u garaži, a ima i priča da su Častekove žene izvadile bateriju iz auta da se pokrenuti i ne može.

– Sreća da je bila drvena šupa pa je drvo akumuliralo svu vlagu, inače bi istrunuo do kraja – veli Ivica.

Oduševljeni Amerikanci

Zato sada ima Oakland novu boju, tapetar je izradio original sjedala, Ivica do savršenstva doveo stari volan i našao za njege gume u dalekoj Kanadi. Alnaser i dinamo restaurirani su u Americi. Ima, naime, u dalekoj Americi i klub ponosnih vlasnika Oakland automobila i kad su čuli da se u Hrvatskoj ljepotan restaurira bome su se raspametili toliko da su cijeli jedan broj ‘klupske’ novine posvetili ovom našem automobilu iz Otočca i ovoj krapinskoj restauraciji. Pače, dobar dio njih je najavio da će i doći u Hrvatsku vidjeti to čudo, jer nisu vjerovali da se ‘njihov ‘ Oakland u Hrvatskoj može naći. Nego, koliko brzo uopće ovaj automobil može voziti!?

– Ne znamo – iskreno će Antun.

– Znači, bit će to avantura – velimo.

– Velika avantura će biti. Očekujemo da ćemo ga upaliti sljedeći tjedan – veli na to Antun.

Ivica ističe kako je ovaj automobil interesantan jer je u to doba bilo, kako kaže, jako malo turinga.

– Turinzi su automobili s mobilnim krovom, a većinom su bili s tvrdim krovom. Tvornica u Oaklandu je radila od 1909. godine do 1931. godine dok je nije preuzeo Pontiac. Godine 1926. imali su veliki požar i onda su ostali bez dijelova, mašina i slično i zato ih je morao netko preuzeti. Inače, Pontiac je tih 30-tih i 40-tih godina proizvodio identične automobile kao što je Oakland – sipa kao iz rukava Ivica.

Ima naš junak na četiri kotača tri brzine i rikverc.

– Multilock je došao kad, 2000. godine!? – pita iznenada Ivica.

Kimamo glavom u znak potvrde da bi moglo biti tako.

– A ovdje je dokaz da ste imali multilock 1925. godine, zaključavanje getribe. Mogli ste ga zapaliti, ali ga niste mogli pokrenuti – pobjedonosno će Ivica.

Ponoviti valja, 78 godina stajao je automobil u garaži!

– Morali ste vi onda svašta o ovom automobilu i naučiti prije restauracije – velimo.

– Mi smo raskapali i učili, raskopali i složili. I sad k’o da je došao iz dućana – ističe Antun.

Pitamo Antuna kada je zapravo počeo sa sakupljanjem i restauracijom starih prometala.

– Počeo sam prije 30-tak godina – kaže.

Sjeća se on i provog prometala što ga je u tu svrhu nabavio.

– Prvo je bio DKW. Moj otac je imao takav motor. Na njemu sam odsanjao budućnost. Ja sam volio miris benzina i legao sam se gore na njega i udisao benzin. Da nije došla mama, možda bi umro. A ja sam cijelu budućnost tad odsanjal’ i točno se sve po tome odvija. Osam godina sam imao – tad će Antun.

– I sve ste vidjeli unaprijed što će se s vama dogoditi?! – pitamo.

– Kad se krene otvarati ja vidim da sam to tad odsanjao – tvrdi Antun Presečki

U Muzeju je jedno 30, 35 automobila. Izvana se i ne vidi da se tih 30, 35 automobila i ‘hrpa’ motorkotača smjestila zapravo na tri kata. U prizemlju i igraonica za djecu, da posjetitelji najmlađi i tako imaju animaciju. Poželite li liftom na najviši kat kad uđete u lift jasno vam je da je oslikan tako da imate dojam kako ste ušli u kabinu automobila, njihova Mercedesa, iz kojeg je slikana kapelica na imanju obitelji Presečki. Krenete li pješice po stubama na zidovima možete čitati niz zanimljivih podataka iz povijesti našeg i svjetskog automobilizma poput onog koji kaže da je prva benzinska stanica u Zagrebu bila ona u Šoštarićevoj ulici izgrađena 1932. godine.

Miris benzina

Na katu s motorima Vespe što ih je ljepšima od originala učinio Ivica, tako da bi ih prodati danas mogao za nekih deset do dvanaest tisuća eura.

Ima tu i novija Yamaha koju je vozio Antun. Motore vozi on od mladosti, s osam godina mu je otac dao da pokuša. Najstariji motor u kolekciji je BMW iz 1932. Na tom katu i njihova kancelarija koja zapravo otkriva da ovi momci restauriraju sve na što nalete, od fotoaparata, preko Titova Cadillaca koji sada krasi Brijune. I sve je funkcionalno, taman tako da Antun na stari gramofon stavlja staru ploču s koje se čuje pucketanje i valcer! Idemo dalje, novi kat novi ‘stari’ automobili. Gledamo tako i BMW kupljen u Münchenu od čovjeka kojem ni puste godine pečalbe nisu izbrisale onaj kaj iz govora, pa kad je kajkavac navratio kupiti automobil i kad je naš kajkavac u Njemačkoj čuo taj kaj, kupovina je bila samo formalnost. Ima tu i vozila što su godište novinara, a izgledaju od njega nemjerljivo bolje, očuvanije. Recimo Mercedes iz 1969. koji je već tada imao mali kompjuter. Tu je i Packard na kojem s ostavili patinu vremena, ali je i on u voznom stanju, pa raskošna Opel Olympia. A na dvorištu autobusi pa tako i onaj TAM, obojan u rozo, kojeg je Antun kupio zato što je istog takvog vozio u vojsci u Somboru 1971. godine. Jedino što je taj imao ono sivo maslinastu SNB boju. I da ti je i ona DKW isto poput onog što ga je Antunov otac imao, istog onog rezervoara u koji je mali osmogodišnji Antun zagnjurio nos i vidio budućnost. Da ništa tu ne bude slučajno, ovaj DKW ponudio mu je jedan čovjek iz Budinščine na prodaju upravo dva mjeseca prije otvaranja Muzej.

– Ja sam samo produžio vijek ljubimcima. To vam je isto kao što će sin morati malo o meni voditi računa za deset godina. Ja sam sagradio Muzej samo radi mojih ljubimaca. Ja to sve skupljam, jer će sutra vrijediti – sažima sve Antun.

Samo dva automobila u Muzeju nisu u vlasništvu obitelji, jedan Buick i jedan Mercedes iz 1926. Neki su, dakako, i za prodaju: uložiš, restauriraš, prodaš. Jedan, međutim, niti je sada na prodaju, niti će ikada na prodaju biti.

– Oakland ne bih prodao ni za milijun eura! U oporuci će mi pisati da nije za prodaju! – poručuje rezolutno Antun Presečki.

Inače, Antun je i predsjednik Hrvatskog oldtajmer saveza, već 18 godina. Taman da ga pitamo kakav onda mora biti čovjek zaljubljen u oldtajmere.

– To je taj miris benzina, miris nafte. Ja sam s ocem počeo, moj sin i kćer sa mnom, njihova djeca s njima. To ide s koljena na koljeno – na to će Presečki.

I da, pitate li Antuna koji mu je automobil najdraži, čut će te da je to isto kao s djecom, ne možete reći tko vam je od djece najdraži. Možda je samo, ovaj tren, srcu ipak najbliži naš Oakland, onaj u koji će skoro u Otočcu Presečki provozati i staroga Časteka kći.

Pastir blaga

U pola priče o automobilima, Antun Presečki zanimljivo skreće s teme.

– Ja sam vam u penziji i sad imam novu zanimaciju. Postao sam pastir blaga – kaže.

– Pastir blaga? – zbunjeni pitamo.

– Pastir blaga – opet će Antun.

Kupio je on imanje, pa kupio krave i telad, ima tu i svoj izvor, radi i štalu, ai sjena je nakupio. kaže, to je njegov životni put, jer sa sela je krenuo i selu se vraća. U knjizi o njegovu životu spominje se tako i želja da ima farmu krava, a kad je jedan od kćeri sina mu Ivice upisala veterinu da ima konje i goveda, znao je, kaže, što mu je činiti.

– Taj čas sam znao da se moj san mora ostvariti – veli Antun.

Tu su sada junice koje se, reklo bi se, sasvim logično zovu limuzinke, i bik kupljen u obližnjem Voloderu. A kad krene oplodnja bit će i mesa, a kad bude mesa bit će tu, tvrdi Antun, najbolji steak house u ovom kraju i šire. Tako će to biti, jer ga Bog, ponavlja Antun, vraća tamo odakle je i krenuo.