Za Hrvatsku ste preporučili i polaganu deprecijaciju?

 

  – To je samo mišljenje. Tečaj je alat koji vam je na raspolaganju, jer Hrvatska nije »zaključana« u Europskoj monetarnoj uniji, i u teoriji s tečajem može raditi što želi. No, rizici vjerojatno postoje, za njihovu procjenu morao bih znati više o specifičnoj situaciji u kojoj jeste, no samo promišljam.

    A Keynes je, kao što je općepoznato, tijekom Velike Depresije, izlaz tražio u ekspanzivnoj fiskalnoj politici i javnim radovima, čime je povećavao zaposlenost koja je bila problem broj jedan. Inflacija nije bila prijetnja, štoviše, trebalo je pobiti deflatorne pritiske koji su demotivirali dužnike i investitore da kreću u nove gospodarske pothvate. Nova pak globalna kriza u eurozoni se pretvorila u dužničku krizu, pa se ekonomije eurozone, kao i ekonomije koje joj gravitiraju, poput Hrvatske, bore s visokim fiskalnim deficitima i državnom potrošnjom. 

    Od njih se sada traži fiskalna kontrakcija, pa svako spominjanje Keynesa izaziva stanovitu podozrivost, obzirom da rejting agencije traže manju a ne veća država. Traži se sudržanost javne potrošnje, uz rast privatnih investicija i potrošnje. 

    No, upozorio je Skidelsky, stvari ne idu automatizmom, države ne mogu očekivati da će povlačenjem iz ekonomskih tokova, to mjesto automatski zauzeti motivirani privatnici. To tako ne ide nigdje, pa neće ni u Hrvatskoj. Ako jabuka sa stabla padne na tlo, pripisat ćemo to zakonu slobodnog pada, ali što ako dobije krila i odleti? Život je upravo ta jabuka koja leti. A ekonomija je život. 

   Zamka likvidnosti

– Mjere fiskalne štednje su važne, ne bih ih odbacivao, no u trenutnim uvjetima, ako režete državni sektor, režete i poslove, koji se neće odmah nadomjestiti, dobit ćete samo pad. Program domaćih investicija stoga je jako bitan, no investicije moraju imati i povrat, kaže Skidelsky. 

    Nakon opširnog predavanja, Lord Skidelsky dao je kraći intervju za Novi list. 

    Snažnim monetarnim injekcijama u eurozoni izbjegnut je i veći pad nego je mogao biti da kvantitativnog popuštanja nije bilo. No, je li monetarna politika danas ipak u svojevrsnoj krizi u smislu da je ponovno na djelu poznata kejnezijanska zamka likvidnosti gdje centralne banke otpuštaju novac a u realnom sektoru nema bitnih pomaka? Novac ne može naći put do korisnika, što je slučaj i u Hrvatskoj. 

    – Da, postoji zamka likvidnosti. Do nje dolazi kada nominalnu kamatnu stopu ne možete dodatno snižavati, a realna kamatna stopa raste, kako ekonomija pada. Monetarno popuštanje je pokušaj da se prevlada ortodoksna monetarna politika, i nije potpuno beskorisno. Jer, dio novca koji se tako otpusti ipak dospije u ekonomiju indirektno. Povećava se ulaganje u imovinu, cijene imovine rastu, ljudi imaju osjećaj da su bogatiji i troše više novca, što je poznato kao efekt bogatstva. Također, kako očekivanja oko stopa povrata ili profitnih stopa padaju, to zahtijeva snižavanje troškova posudbe novca kod banaka, a kvantitativno popuštanje tome pomaže jer se smanjuje referentna kamatna stopa što dovodi do realizacije projekata čiji očekivani povrati trpe nižu kamatnu stopu odnosno niži trošak zaduživanja. No, postoji granica do koje to možete raditi, a da ne izazovete suprotnu reakciju. Ako dođe do pada povjerenja u politiku kvantitativnog popuštanja, tada će novi viškovi likvidnosti završavati kao primjerice ulaganje u zlato, a to, naravno, ne pomaže realnoj ekonomiji. 

Kritičar ste fiskalne politike eurozone. Smatrate da nije adekvatna za izlazak iz krize? 

    – Osobno tako mislim, da fiskalna politika kakva se provodi ne vodi oslobađanju iz zamke. Možda se varam, hoću reći, ekonomisti se baš i ne slažu po tom pitanju, ali ako promotrite podatke i grafove, otkad je uveden strogi fiskalni režim, i unatoč monetarnom kvantitativnom popuštanju rast je veoma slab. Zapravo, velik dio europskog gospodarstva još je u recesiji, i to četiri godine nakon što je kriza počela. 

    Država blagostanja je u krizi. Razlike između siromašnih i bogatih se povećavaju. Je li to opasno za kapitalizam na način na koji je i Keynes upozoravao; je li moguća neka nova revolucija? 

    – Smatram kompletno pogrešnim što se reduciraju prava koja su na neki način tekovina države blagostanja. Možete imati stimulativni proračun kroz oporezivan je veoma bogatih i ublažavanje poreznog pritiska na siromašne. Jer, siromašni će novac koji dobiju potrošiti, a bogati će dio uvijek štedjeti. Čak i u okviru strogog fiskalnog režima možete napraviti stimulativnu redistribuciju kakve međutim nema. Nešto je bilo u Engleskoj, ali vrlo malo. 

    Nisu li Cameronove mjere štednje bile među oštrijima? 

    – Znam. Uveli su porez za bogate, ali porez na imovinu, da bi onda smanjili najvišu stopu poreza na dohodak što je bilo pogrešno iz ovog kuta gledanja. Na dugi rok zaista postoji problem za državu blagostanja a najveća stavka u njenim izdacima su troškovi mirovinskog sustava. Sa starenjem stanovništva povećava se opterećenje, i mirovinski fondovi se s time moraju nositi. S druge strane, i dalje imate problem od 10, 15 ili 20 posto europske populacije koja ne može pronaći posao, koja je obeshrabrena, nema dovoljno znanja i vještina, i to je strašni problem naše civilizacije. Ne možete si dozvoliti traćenje ljudskog kapitala u mjeri u kojoj to naša civilizacija čini.   

Intuitivno znanje

Što bi mogle biti posljedice? 

    – Posljedice bi mogle biti prilično ozbiljne. Iako, budući da spominjete revoluciju, ne mislim da veoma siromašni slojevi ikad predvode revolucionarna kretanja. Istisnuti srednji sloj je taj koji bi mogao predvoditi revolucije, i baš stoga je potrebno brinuti o njemu. 

    Keynesova politika »trećeg puta«? 

    – Keynes je vjerovao da je najmanje što možete učiniti, ići politikom trećeg puta, jer u suprotnom – riskirate revoluciju. 

    Osobno mi je zanimljiv Vaš filozofski pristup Keynesovom učenju. Koji je filozof najviše utjecao na Keynesa? 

    – Mislim da je to nedvojbeno bio G. E. Moore i njegova Principia Ethica. 

    Dakle, kembridžski krug? 

    – Tako je. Na Keynesa je utjecao prije svega Mooreov intuitivni karakter znanja. Ne možete naime budućnost reducirati na matematiku. 

    Ali znate da znanstveni krugovi baš i ne vole tu tezu o upitnosti znanstvenih zakona. 

    – Jer se plaše da bi to značilo da primjerice ekonomija tada i nije znanost? 

    Da. Što vi mislite o tome? 

    – Pa, ja i ne mislim da je znanost. Mislim, ima znanstvene atribute, a ti atributi su jasno mišljenje i zaključivanje od premisa ka konkluzijama, i u tom je smislu ekonomija grana logike. Ali, to svaka društvena znanost treba biti.   

Konvencije

Uvijek se pojavi neki »crni labud«? 

    – Da. Zakoni postoje, ali ne čvrsti zakoni. Ponekad čak nemate ni vjerojatnosti, i tada ih iznalazite, kreirate, pričate priče, kao što su to Akerlof i Shiller opisali u svojoj knjizi, a i mnogi drugi došli su do tog zaključka. Svi mi međusobno jedni drugima pričamo priče jer – ne znamo dovoljno. Nekada one »upale«, nekada ne, i tada propadaju, pa tražimo nove, ali procesiramo na taj način. I ekonomija također to čini, ali često poriče da to čini. No, Keynes je bio veoma jasan, imao je tu svoju ideju o konvencijama: imamo konvencionalne priče i pretpostavljamo da će budućnost biti poput prošlosti. No, to je tek priča. Mi ekstrapoliramo na linearan način. 

    No, život je neizvjestan? 

   – Točno. Naprosto ne znate. Jer, uvijek se može pojaviti neki parametar kojeg prije nije bilo.