Potonuće Titanica – najvećeg, najluksuznijeg i najsigurnijeg broda za transatlantska putovanja onog vremena, i to na prvom putovanju preko oceana, uz goleme ljudske žrtve od samog je početka, pa sve do danas izazivalo golem interes medija i njihove publike, s obje strane Atlantika. Iako su, logično, u izvještavanju o nesreći i njenim tragičnim posljedicama prednjačili američki, posebice newyorški mediji. U povijesti svjetskog novinarstva zabilježeno je da je upravo prilikom ove katastrofe 1912. godine New York Times demonstrirao primjer efikasnosti upotrebe radiotelegrafije u novinarskom izvještavanju.

No, iskazao se i Frano Supilo. Koristeći te 1912. godine najsuvremenije komunikacijske tehnologije poput telegrafa i telefona, Frano Supilo je u Riečkom Novom listu prvu vijest pod naslovom »Nezgoda najvećeg parobroda« objavio u utorak 16. travnja 1912. U toj se kratkoj vijesti navodi telegramska poruka iz New Yorka koja kaže da su svi putnici spašeni, te ona iz Montreala koja je navodila da Titanic i dalje plovi, prema Halifaxu. Iz nje se još nije dalo naslutiti da je riječ o jednoj od do tad najvećih, a kasnije, sve do danas i najpoznatijoj pomorskoj nesreći svih vremena.

Zbunjujuće vijesti prvog dana ne trebaju čuditi, jer u tom trenutku nitko nije znao što se točno dogodilo, a još manje koliko je ljudi stradalo. No, potvrda da je Titanic potonuo objavljena je u Novom listu već idućeg dana, 17. travnja, nakon čega je uslijedilo svakodnevno objavljivanje tekstova o tragediji.

Zanimljivo, već u petak 19. travnja objavljen je tekst u kojemu se upozorava da je na brodu bilo premalo čamaca za spašavanje, kao i na zastarjele i neadekvatne propise koji reguliraju sigurnosna pitanja na putničkim brodovima. Zaredali su nakon toga u našem listu brojni tekstovi s kratkim izvacima svjedočenja preživjelih, kao i o istrazi američke senatske komisije o uzrocima tragedije, no među najzanimljivijima je sigurno svjedočenje jednog od preživjelih Hrvata na brodu, s kojim su razgovarali njujorški novinari »Hrvatskog svieta«, a u Novom je listu preneseno 5. svibnja 1912. 

Posebna je pozornost u Novom listu bila posvećena povratku Carpathije, parobroda Cunard linea na liniji Rijeka – New York koji je pokupio sve preživjele s Titanica, u riječku luku. Tako je 9. svibnja, uz zanimljiva razmatranja jednog pomorca o uzrocima tragedije – prije svega o utrci kompanija za rekordima u brzom prelasku Atlantika i žrtvovanju sigurnosne opreme na račun luksuza za najbogatije putnike, objavljena i vijest da je Carpathia stigla u Rijeku.

Povrh svega, istog dana, dakle samo dan nakon uplovljavanja broda u luku, objavljen je i opširan razgovor s brodskim liječnikom, dr. Victorom Risciatom koji je skrbio za spašene s Titanica.

I taj razgovor koji opisuje spašavanje putnika iz prve ruke, prenosimo u cijelosti.

– Ja sam upravo u neprilici – reče dr. Risciatto – što da vam rečem. Vi ste novinari o svemu još bolje upućeni nego mi ovdje na brodu, jer su vam već poznate ne samo naše izjave nego i izjave brodolomaca, koje su oni dali pred iztražiteljima u Americi. Izvolite me pitati što želite znati, ja ću vam drage volje odgovoriti.

Kada ste vi, gospodine doktore, bili obaviješteni o katastrofi.

– Vijest o nesreći »Titanica« stigla je »Carpathiji« oko ponoći, 10 časaka iza sudara. Pošto je s »Titanica« bilo javljeno da se nalazi u velikoj pogibelji, to je naš parobrod odmah krenuo prema mjestu katastrofe. Odmah se na našem parobrodu probudilo svu momčad, da se pripravi za spasavanje. Mene su probudili oko 12.45, kad je već naš parobrod plovio prema Titanicu. Malo prije sam bio pošao spavati pa me začudilo, što me probudiše, tim više, što je drndanje parobroda bilo tako silno kao nikada. Parobrod je plovio najvećom brzinom i zato se tako tresao. Ja sam u prvi mah, osjetiv neobično drndanje, mislio da se je našem parobrodu desila nezgoda. Ali kad mi rekoše, da Titanic tone, gotovo u to niesam vjerovao. Ta tko bi mogao misliti, da će najveći parobrod na svietu, nepotopivi parobrod, potonuti! Momčad se je budilo oprezno, da ju se ne impresijonira i da se ne uznemiruje putnike. Noć je bila hladna i duvao je jako mrzli vjetar. Prema jutru vjetar je prestao, a i more je bilo posve mirno, gladko kao ploča.

Nije li bilo pogibeljno ploviti onako velikom brzinom radi iceberga?

– Plovilo se oprezno, a pogotovo onda, kad se je naš parobrod približio mjestu katastrofe. Još je bila noć, pa se je sa našeg parobroda bacalo u zrak rakete, da tako upozorimo brodolomce na naš dolazak. Čamci sa brodolomcima bili su raštrkani, nekoji od nas preko 10 milja, pa ih niesmo ni opazili nego tek onda kad se razdanilo.

Kako su bili odjeveni brodolomci?

– Većina njih su bili podpuno odjeveni, a nekoji baš nikako. Zima je bila užasna. Kako se brodolomce diglo na naš parobrod, tako ih se odmah zavilo u pokrivače i odvelo u I., II., i III., salon. Više žena i djece bilo je na pol smrznuto.

Vi ste, gospodine doktore, imali pune ruke posla, jelde?

– Ja i moja dva druga osobito smo imali posla sa ženama. Nekoje su bile kao sulude, uzrujane, uplašene. Trebalo im je pravit injekcije za umirenje živaca.

A jesu li se oporavile na putu do New Yorka?

– Da, da, mnogima je već bilo mnogo bolje, a nekoji su se već i šalili, zadovoljni, što su se spasili.

Kako su se ponašali brodolomci kada su se svi skupa sastali na »Carpathiji«?

– Bilo je dirljivih prizora, potresnih momenata. Nekoji roditelji su tražili svoju djecu, supruzi svoje žene, ove svoje muževe, rodjaci rodjake. Bilo je djece kojoj se nije znalo za roditelje. Bilo je tu plača, naricanja, traženja, izpitivanja. A mi smo ih tješili, kako smo bolje znali. Mnogi su se bili odmah sprijateljili sa sudbinom i ne odavahu vanjskog izražaja svojim mislima i čuvstvima.

Što se čulo kod brodolomaca o samom potonuću Titanica?

– Žene se niesu mogle dosta nahvaliti srčanosti, hladnokrvnosti i kavalirštie muškaraca. Pripovjedahu, da su Amerikanci i Englezi na Titanicu bili mirni, skoro ravnodušni, te da su se najviše brinuli za žene i djecu. Medju putnicima bilo je mnogo Francuza, pa spašene žene pripovjedahu da su se oni najviše iztakli brigom da se spase žene i djeca. Bilo bi se još više ljudi spasilo da se Titanic nije naglo prehitio i tako sobom u dubinu povukao mnogo ljudi.

A što se čulo o zapovjedniku Smithu?

– Nekoji su razglasili da se on ustrielio, ali to ne će biti istina. Meni je jedna pouzdana osoba s Titanica pripovjedala, da je vidjela Smitha, kako je plivao opasan pojasom za spasavanje, noseći jedno dijete. Kad se je približio čamcu za spasavanje, najednom ga je – ne zna se kako – nestalo sa morske površine.

A kakav ste doček imali u New Yorku?

– O tom vam valjda ne trebam govoriti. Tamo tri dana i noći ljudi niesu spavali, u očekivanju našeg dolazka. Pa kad smo stigli u New York, dočekali su nas sa mnogo liesova – mislili su da će na parobrodu biti mnogo mrtvaca.

A američki novinari?

– Možete si misliti! Mene su upravo htjeli raznesti. Najviše su se brinuli za svoje milijardere i milijunaše. Za jedan intervju nudili su mi po 1.000 dolara, ali ja sam odbijao novac i, što sam im rekao, učinio sam to jedino za to da se ne pretjerava i izmišlja u novinama.