Dok se o smrti u svakodnevno životu nastoji što manje govoriti, dokumentarni film »Underground top lista« odlučuje upravo tu tišinu prekinuti i to kroz medij koji nas prati tijekom cijelog života – glazbu. Film redateljice Lidije Špegar svoju će riječku premijeru imati u sklopu Impulse Festivala u srijedu u Art-kinu, gdje će i ona sama govoriti pred publikom.

Humor daje ljudsku dimenziju

Iako se smrt često percipira kao tabu o kojemu je bolje ne govoriti, za Špegar je ona odavno tema koja traži artikulaciju. Objašnjava kako je ideja za film sazrijevala godinama, potaknuta osobnim iskustvima gubitka još u ranoj mladosti.

Kroz takve situacije, kaže, rano je osvijestila koliko se odrasli ljudi teško snalaze kada se suoče sa smrću, kako na praktičnoj, tako i na emocionalnoj razini. Upravo ju je to, kako ističe, dugotrajno kopkalo i zanimalo, uz želju da se o smrti počne govoriti otvorenije i zdravije.

– Motivacija je proizašla iz moje osobne priče i želje da na čin smrti počnemo gledati otvorenije jer je neizbježan, kazala je Špegar, dodajući kako dio težine proizlazi upravo iz izbjegavanja razgovora.

Ljudi se, smatra Špegar, često ponašaju kao da taj dio života ne postoji, što kasnije rezultira još većim šokom i nesnalaženjem kada se s gubitkom naposljetku budu primorani suočiti. Ključni kreativni pomak dogodio se u razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim, kada su zajedno došli do ideje da se ova zahtjevna tema načme kroz glazbu.

Špegar objašnjava kako su u glazbi prepoznali najprihvatljiviji, odnosno najnježniji način približavanja smrti široj publici. Vjeruje da si ljudi kroz glazbu lakše dopuste razmišljati o onome što inače potiskuju.

U tom se kontekstu u filmu prirodno pojavljuje i humor, koji ne umanjuje ozbiljnost teme, nego joj daje ljudsku dimenziju. Redateljica naglašava kako je od početka željela izbjeći crno-bijeli prikaz života i prikazati sve ono između. Smatra da se upravo u tom »između« često nalaze i trenuci smijeha, čak i u najtežim situacijama.

Humor je, objašnjava, djelomično proizašao iz razgovora s ljudima koji profesionalno rade u blizini smrti, grobarima, glazbenicima i drugima, koji se njime služe kako bi lakše podnijeli tešku svakodnevicu svog posla.

– Sam humor došao je iz komunikacije između mene i tih ljudi. Kao i u bilo kojoj drugoj situaciji u životu, mogu se dogoditi neki komični elementi, pa je tako bilo i ovaj put, smije se Špegar.

Lidija Špegar, Foto: Unknown

Standardni repertoar

Takav pristup vidljiv je i u samom naslovu filma, koji kroz igru riječi spaja ideju ljestvica popularnih glazbenih hitova s pogrebnim repertoarom. Špegar priznaje da su joj jezične igre uvijek bile drage, a ovaj joj se naslov učinio kao onaj koji dobro pokriva temu, uz dozu humora.

Proces nastanka filma bio je dugotrajan i zahtjevan, dijelom i zbog osjetljivosti same teme. Pronaći sugovornike spremne govoriti o smrti nije bilo jednostavno, osobito kada je riječ o ljudima koje redateljica nije osobno poznavala. Ipak, upravo su zajednička iskustva gubitka često postajala most povjerenja.

– Na neki ih je način to i razoružalo, mislim da su dobili dojam da preko puta sebe imaju nekog tko ih razumije, nekoga tko zna kako im je i kroz što prolaze. Mislim da je između ostalog i zbog tog došlo do povjerenja, objašnjava Špegar.

Film je sniman nekoliko godina, a lokacije su birane kombinacijom osobnih želja i mogućnosti uspostavljanja odnosa s protagonistima.

Špegar objašnjava kako postoji svojevrsni standardni sprovodni repertoar, odnosno upravo ona »top lista« iz naslova koju pogrebna poduzeća znaju ponuditi obiteljima. Među najčešće izvođenim pjesmama ističu se religijske skladbe poput »Krist na žalu«, ali i popularne pjesme izvođača poput Olivera Dragojevića.

Posebno mjesto zauzimaju i pjesme koje prate obiteljske odnose, poput »Otiš’o je otac moj polako (Otiš’o je s mirisima jutra)« ili »Majko jedina«. Što se tiče krematorija, glazba se, osim uživo, može pustiti i preko razglasa i tu je veliki izbor.

– Kao što jedna protagonistica u filmu kaže: »Danas ljudi imaju YouTube«. Izbor se povećao, smiješi se Špegar.

Regionalne razlike

Istodobno, izbor glazbe često ovisi o osobnosti pokojnika. Ako je netko bio vjernik, obitelj će češće posegnuti za vjerskom glazbom, dok se u drugim slučajevima biraju pjesme koje odražavaju život i karakter osobe.

– Meni ništa nije neobično, nisam dobra osoba za to procijeniti, ali što je možda ljudima generalno neobično, jest kad netko odabere stvari koje su više rock. Ispričali su mi, recimo, o čovjeku koji je čitav život bio bajker i njegova je cijela ekipa takva pa su za njega, logično, onda oni i izabrali rock skladbu, jer je to u skladu sa životom te osobe, kazala je Špegar.

Regionalne razlike također igraju važnu ulogu; neke se pjesme češće izvode u određenim dijelovima zemlje, kao što je u Zagorju pjesma »Pod brajde« ili u Dalmaciji »Sutra će te ponit«, dok su druge, posebice vjerske, univerzalno prisutne.

No, bez obzira na izbor, Špegar naglašava kako glazba ima ključnu emocionalnu funkciju.

– Ljudi se uglavnom dobro drže sve dok ne krene glazba, a onda kreće i emocija, ističe, dodajući kako je upravo to zdravo i potrebno.

Tijekom snimanja dodatno se uvjerila u važnost glazbe u procesu žalovanja, ali i u njezinu sposobnost da pomogne ljudima da izraze ono što riječima često ne mogu.

Važan dio filmske priče čine i sami glazbenici, ljudi koji svojim radom svakodnevno sudjeluju u posljednjim ispraćajima. Špegar objašnjava kako je riječ o vrlo raznolikoj skupini; od profesionalaca školovanih na muzičkim akademijama kojima je izvođenje na sprovodima dodatni angažman, do onih koji su se tom poslu posvetili u potpunosti.

Uz njih, postoje i laici koji su, kako kaže, naučili dobro pjevati i pronašli svoje mjesto u toj priči.

– Ima ljudi koji to obavljaju s velikim pijetetom prema onome što se ispred njih događa i stvarno se trude svojom prisutnošću i glazbom koju izvode ožalošćenima pomoći dostojanstveno ispratiti voljenu osobu, ali im pomoći i ispustiti emocije koje su se nakupile, kazala je Špegar, naglašavajući kako se potrudila da upravo takvi glazbenici govore u filmu.

Scena iz dokumentarca, Foto: Still

Drukčiji pogled na smrt

Film uključuje i dokumentiranje stvarnih pogreba, među kojima su i oni poznatih glazbenika poput Akija Rahimovskog, Vladimira Kranjčevića i Kiće Slabinca čija je pjesma »Otiš’o je otac moj polako« jedna od onih koja se najčešće pušta na sprovodima, pa je se tako moglo čuti i na njegovom. Ti su trenuci, naglašava redateljica, pažljivo odabrani. Ništa u filmu, kako kaže, nije slučajno, nego promišljeno i s puno poštovanja prema pokojniku.

Posebno joj je važan bio i susret s publikom na premijeri na ZagrebDoxu, gdje su prisustvovali i protagonisti filma. Njihova pozitivna reakcija donijela joj je veliko olakšanje i potvrdu da je film ostvario svoj cilj, otvorio dijalog i ponudio drukčiji pogled na smrt.

– Mnogi su mi prilazili i govorili da su si prvi put u životu kroz ovaj film dopustili da o tome razmišljaju i da drukčije počnu gledati na smrt, kao na normalnu sastavnicu života. Bilo je i onih koji su mi rekli da im je film olakšao nedavnu smrt bližnjih, odnosno da im je pomogao da se bolje nose sa situacijom. To mi je i bila želja, kazala je Špegar.