Svjetski fenomen

Jazz a Vienne: Bili smo na kultnom festivalu koji okuplja 200.000 posjetitelja i tisuću glazbenika

Davor Hrvoj

Foto: D. HRVOJ

Foto: D. HRVOJ



Zar je Grenoble u blizini? – upitao sam vozača koji me dočekao u zračnoj luci u Lyonu i vozio prema Vienneu, gdje se održavao jazz festival prema kojem sam se uputio. Naime u jednom sam trenutku ugledao putokaz za Grenoble.


– Da, Grenoble nije tako daleko. Taj je grad naš ponos. Zar si čuo za Grenoble?


– Naravno, tamo su održane Zimske olimpijske igre.




– Da, na to smo silno ponosni. Jean-Claude Killy…!


– Legenda.


– Hej, znaš i za njega?


– Naravno, pobijedio je u slalomu, veleslalomu i spustu. To baš svi znaju.


– Da da, lijepo.


– Radite li dugo za festival Jazz a Vienne?


– Već godinama volontiram. Festival je također naš ponos!


– Dođe li poneko poslušati koncerte, ha ha?


– Ovogodišnje izdanje traje već dvanaest dana, a »samo« smo u nekoliko dana rasprodali sve ulaznice, što znači da se dnevno, samo na koncertima u Antičkom teatru okupilo 7.500 ljubitelja glazbe. Današnji je koncert također rasprodan, a tako će biti i sutra i prekosutra.


– 7.500?


– Da, u Antičkom kazalištu – amfiteatru – koje je izgrađeno u 1. stoljeću nove ere. Ali to nije sve, jer mnoštvo prati i druga zbivanja koja se održavaju diljem grada. Oh, evo nas, to je Rhone, naša rijeka, stigli smo.


Čeka me nekoliko napornih dana, pomislio sam.


Kreativne aktivnosti


Festival, koji je osnovan 1981., svake godine tijekom prve polovice srpnja ugošćuje oko 200.000 posjetitelja i tisuću glazbenika, koji održe 190 koncerata na četiri različite pozornice.


Pat Metheny


Zapravo to je jedan od najvažnijih kulturnih događaja na nacionalnoj razini i najvažniji u regiji Auvergne-Rhône-Alpes što se tiče posjećenosti.


Organizacija ovakvog događaja mobilizira više od 400 ljudi, od toga više od 200 volontera, i generira suradnju s više od 300 tvrtki klijenata, pružatelja usluga ili partnera te s više od 50 voditelja projekata, udruga ili specijaliziranih struktura.


Festival vodi računa o ekološkoj osviještenosti, a prije dvije godine dobio je certifikat ISO 20121 za »Odgovorno upravljanje događajima« za svoju politiku održivog razvoja.


Joe Bonamassa

Joe Bonamassa


Svi koncerti koji se ne održavaju u Antičkom teatru besplatni su za publiku. Među ostalim to je i svakodnevno javno emitiranje radijske jazz emisije u kojoj su, između ostalih, kao jedini strani gosti među novinarima, nastupali legendarni američki jazz pisac Ashley Kahn i, zahvaljujući suradnji Francuskog instituta u Hrvatskoj i festivala Jazz a Vienne, izvjestitelj Novog lista.


Uz mjuzikl, filmske projekcije i događanja koja su se odvijala diljem Viennea u kafićima i restoranima, u redovnom su programu održavane jazz i ne samo jazz radonice za mlade te vježbanje joge uz jazz i druge kreativne aktivnosti. Prostor za likovnu radionicu bio je neposredno uz jednu od pozornica, tako da su djeca cijelo vrijeme nesvjesno upijala zvukove jazza, a oni koji su premladi za sudjelovanje u takvim aktivnostima plesali su i igrali se ispred bine. Učinak je isti.


Norah Jones


Program, koji je osmislio umjetnički ravnatelj Benjamin Tanguy, zasniva se na raznolikosti. Bili su zastupljeni razni podžanrovi jazza, ali i glazbenici koji tek pomalo koketiraju sa stilom, legendarni, ali i oni koji tek dolaze na scenu.


Nastupili su mnogobrojni manje poznati glazbenici, mlade zvijezde u usponu karijere. Mnogima od njih ovo nije bilo prvo predstavljanje na festivalu Jazz a Vienne. Nastupali su glazbenici iz raznih zemalja, u raznim formacijama, od sola i dua do zborova, big bandova i simfonijskog orkestra, raznih stilova, od gospela i bluesa preko swinga, gypsy swinga i bebopa do fusiona, etna, suvremenog jazza, crossovera… Sviralo se i na drugim lokacijama u gradu, počevši od podneva, te su održavani jam sessioni.


Inventivnost i strast


Jedan od koncerata održao je septet sastavljen od profesora Jazz odjela s Konzervatorija u Vienneu. Edukativno i uzbudljivo. Naime izvodili su glazbu nadahnutu Jazz Messengersima kultnog bubnjara Arta Blakeyja. Zanimljivo i znakovito: dvostruko manji od Zagreba, konzervatorij u Vienneu ima jazz odjel, kao i svi veći i srednji konzervatoriji u Francuskoj. Njima je, očito, jako stalo do odgoja mladih u pozitivnom duhu; duhu kreativnosti, otvorenosti, slobodarskih nazora, tolerancije, nenasilja, mentalnog zdravlja, spontanosti, komunikativnosti, prijateljstva, suradnje, zajedništva – jer jazz je sve to!


Joe Louis Walker


Crkve su bile utočište za pregrijane i onemoćale jazz trudbenike, prava oaza za rashlađenje i odmor, ali i slušanje lijepih koncerata primjerenih ambijentu. Primjerice, fascinantan je bio koncert što su ga bariton saksofonistica Celine Bonacina i multi saksofonist te multi klarinetist Laurent Dehors održali u katedrali Saint-Maurice, kasnoromaničkom i gotičkom zdanju koje je proglašeno francuskom nacionalnom baštinom. Već samo velebno, stameno, masivno zdanje, osim duhovnog karaktera, pobuđuje dojam tajanstvenosti, zagonetnosti, mističnosti, neke druge, usporedne, duhovne dimenzije. Taj dojam upotpunjuje akustika koja omogućuje stvaranje anđeoskog zvuka, ako joj se glazbenici znaju prilagoditi, a ovaj se duo savršeno uklopio u taj ugođaj. Nadahnuti veličanstvenim prostorom akustici su prilagodili svoju dinamiku, crossover pristup maštovitost i veliku zaigranost.


Mase ljubitelja glazbe tih su se dana, od 28. lipnja do 13. srpnja, slile u Vienne. Nisu to samo ljubitelji jazza, ali uz popularne glazbenike raznih stilova, htjeli ne htjeli, bili su izloženi i izvedbama vrhunskih jazz glazbenika zbog kojih se vjerojatno ne bi odlučili na dolazak. No zasigurno svatko je došao na svoje. Kako i ne bi kad su nastupili pjevačica Dee Dee Bridgewater, koja je živjela u Parizu i koja je nekoliko puta nastupila na ovom festivalu, ovom prigodim uz The Amazing Keystone Big Band, bas gitarist Marcus Miller koji je godinama usko vezan za Francusku, Snarky Puppy, Grupo Compay Segundo, Melody Gardot, Terri Lyne Carrington, Joe Louis Walker, Joe Bonamassa, Mavis Staples, Norah Jones, The Staples Jr. Singers, Pat Metheny, Goran Bregović, Jacob Collier, Stephen Hull, Andrew Alli, Samara Joy, Incognito, Yaron Herman, Emmet Cohen i mnogi drugi.


Mavis Staples


Jedan od najutjecajnijih glazbenika današnjice – Pat Metheny – bio je izvrstan, ali od njega se to uvijek očekuje. Čak i kad izvodi skladbe iz ranog razdoblja karijere, kao što je to bilo u ovom slučaju, on uvijek pronađe način da ih predstavi na nov način. Osebujan zvuk, virtuoznost, inventivnost, strast – sve je to njegov koncert činilo ozbiljnim i neusporedivim. Posebice sam sklon njegovim trio projektima, a ovo je jedan od njih, s klavijaturistom Chrisom Fishmanom i bubnjarom Joeom Dysonom. S njima ostvaruje projekt »Side Eye« u kojem se prisjeća svojih ranih trio suradnji, ali ih pretvara u glazbu za 21. stoljeće.


Nadahnuti životom


Briljirao je i pijanist Emmet Cohen, koji je nastupio u triju s kontrabasistom Philipom Norrisom i bubnjarom Kyleom Pooleom. Ovacije već pri izlasku na binu, a tako je bilo tijekom cijelog koncerta. Naime nakon niza prvih mjesta za jazz pijanista u usponu karijere, Cohen je danas učlanjen u elitno drušvo svjetskih jazz majstora. Ove godine međunarodna udruga jazz novinara proglasila ga je najboljim pijanistom. Iako publika obožava Cohena, prisutni nisu bili spremni na atomski udar koji ih je pogodio. Prvom izvedbom raspametio je slušatelje i to je uzbuđenje držao na visokoj razini do kraja koncerta. Bila je to prvoklasna pržiona. Cohen klavir koristi kao platformu za ispaljivanje vatrometa. Neizmjerno uživa u svirci, sipa citate iz rukava, slaže ih jedan uz drugi, tako prirodno i duhovito. Za njega je jazz svirka poput igrarije s pokrićem. Očito da je proučio povijest jazza, sve važne glazbenike, ogroman broj važnih djela. No njegov mainstream svakako nije zastario; on je suvremen, zabavan, inovativan, inventivan. Čak i kad svira stride piano, taj je stil prilogodio izvedbama s triom i modernizirao. A suradnici mu svesrdno pomažu u ludostima, iako cijelo vrijeme moraju biti usredotočeni, pripravni na iznenadne promjene i iznenađenja. Svaka izvedba bila je drukčijeg karaktera: stride, blues, bebop, latino, klasika…


Između ostalog festival je pružio priliku za susrete glazbenika, novinara, glazbenih pedagoga, promotora, organizatora koncerata… Za to su korištene sve situacije. Primjerice, doručak u hotelu: des croissants, sir – 100 posto francuski, med – 100 posto francuski, maslac – 100 posto francuski… Mladić koji se nakon preobilnog unosa 100 posto francuskog uvalio u viseću ležaljku jedva čujno zasvirao je gitaru, kao da se srami. Neugodno mu je pred svim tim glazbenim veličinama, ali svi uživaju. Sklapaju se prijateljstva, dogovaraju suradnje…


Emmet Cohen


Dolazi američki blues gitarist i pjevač Stephen Hull. Škilji, trepće, pokušava otvoriti oči, pokreti su mu usporeni, teški, nastoji shvatiti gdje se nalazi i zašto je tu. No nema vremena za polaganu prilagodbu, jer obožavatelji već trče, čestitaju mu na jučerašnjim nastupima, prepričavaju dogodovštine, traže savjete…


Naime dan prije je svirao na pozornici u parku, nakon toga plesao je slušajući na večernjem koncertu svog idola Joea Louisa Walkera – koji je sljedeći dan kolabirao – te je u ponoć započeo koncert u klubu, a u međuvremenu je obavio i dvije ne baš bezazlene tonske probe.


Dan poslije, nakon spomenutug susreta na doručku, u jednoj je crkvi u Vienneu snimio jednu svoju skladbu, a polije toga je u centru za novinare dao intervju… No takav je život glazbenika, blues glazbenika. Zapravo, upravo o tome se radi; blues glazbenici pišu pjesme nadahnuti svojim životom. Vrijeme predviđeno za doručak istječe, valja ugrabiti što se ugrabiti dade. Poslije doručka netko pokušava upogoniti gramofon.


Kakav je to gramofon? Tako nešto nikad nisam vidio – gramofon namijenjem samo za singlice! Ludo! Ali nemamo vremena slušati ploče. Valja krenuti na nova jazz uzbuđenja.