Kultivacija

Piše Kim Cuculić: Rijeka kao filmska kulisa

Kim Cuculić

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Tako su zaboravljena i zapuštena skladišta u samom centru grada privremeno dobila neke nove, filmske uloge, a dio Riječana konstatirao je da zašto te filmske kulise ne bi ostale trajno, odnosno zašto ovaj dio grada - koji će zbog izgradnje novog autobusnog kolodvora vjerojatno nestati - ne bi zaživio s novim sadržajima poput spomenutih - zasad tek filmskih



 


Ovih dana u Rijeci se snima film »Napoli – New York«, koji režira Oscarom nagrađeni talijanski redatelj Gabriele Salvatores. Dolazak filmske ekipe u Rijeku skrenuo je pažnju na povijesna skladišta na Žabici koja su za potrebe snimanja filma preobražena u Gino’s café, Pizzeriju Napoletanu, brijačnicu, poštanski ured… Tako su zaboravljena i zapuštena skladišta u samom centru grada privremeno dobila neke nove, filmske uloge, a dio Riječana konstatirao je da zašto te filmske kulise ne bi ostale trajno, odnosno zašto ovaj dio grada – koji će zbog izgradnje novog autobusnog kolodvora vjerojatno nestati – ne bi zaživio s novim sadržajima poput spomenutih – zasad tek filmskih. Riječ je, nažalost, samo o fiktivnom, ne i stvarnom oživljavanju.


A stvarnost je takva da riječka lučka, industrijska i ostala arhitektonska baština baš i nije u najboljem stanju. Godinama se govorilo o obnovi i revitalizaciji bivše »Hartere«, »Torpeda«, u središtu Rijeke iz dana u dan sve više propada Teatro Fenice, ne nazire se ni sretan ishod za lansirnu stanicu torpeda, a neizvjesna je i sudbina preostalih dijelova srednjovjekovnog bedema s antičkim temeljima uklonjenih s Klobučarićevog trga u vrijeme gradnje podzemne garaže. Dio starih lučkih skladišta već je nestao s lica zemlje, a skladišni kompleks »Metropolis«, zaštićeni spomenik, već godinama zjapi prazan, iako je projektom predviđena revitalizacija ovog napuštenog skladišnog kompleksa. Kompleks od pet lučkih skladišta, koja se u dva reda nižu uz morsku obalu na krajnjem zapadnome dijelu lučke slobodne carinske zone, konzervatori su nazvali »Metropolis« jer svojom teatralnošću i nizanjem visećih pasaža podsjeća na scenografiju poznatoga SF filma redatelja Fritza Langa (opet film!). Građena su između 1909. i 1913. prema nacrtima mađarskih inženjera Wahlera i Rolberitza kombiniranjem armiranobetonske konstrukcije i tradicionalnog materijala opeke. O kvaliteti izvedbe govori činjenica da je nosivost na katovima 1.500 kg/m2, a u prizemlju čak 2.000 kg/m2. Skladišta su stavljena pod konzervatorsku zaštitu s obzirom na to da se radi o vrhunskim primjerima riječkog historicizma.




Na temelju svega navedenog dalo bi se zaključiti da se Rijeka poprilično mećehinski odnosi prema svojoj baštini i da se već desetljećima nalaze izgovori zašto se nešto ne može obnoviti. Ili su u pitanju vlasnički odnosi, ili nema novca ili je došao taj prokleti COVID… No nije baš svuda tako. Dovoljno je otići do Rijeci susjednog Trsta, koji ima mnoge sličnosti s gradom na Rječini. Prije tri godine doznali smo iz medija da Trst namjerava obnoviti lučka skladišta sa 150 milijuna eura iz Europskog fonda za oporavak. Dalje nismo pratili što se s tim zbiva, ali smo posjetima Trstu shvatili da je tamo već nekoliko starih lučkih skladišta obnovljeno i prenamijenjeno za uglavnom kulturne svrhe. Sjećate li se i stare ribarnice na tršćanskoj rivi? Pa, eto, i ona je obnovljena – sada je to Salone degli incanti, odnosno izložbeni prostor za modernu i suvremenu umjetnost. U novije vrijeme u njemu su postavljene izložbe Fride Kahlo i Banksyja, a trenutačno se može razgledati izložba naslovljena »David LaChapelle – Fulmini« s više od 90 djela ovog svjetski poznatog umjetnika.


U međuvremenu mnoge zgrade koje spadaju u riječku industrijsku, ili općenito arhitektonsku baštinu, nezaustavljivo propadaju i daleko su od bilo kakve revitalizacije. Ipak, nije sve tako crno. Dobri primjeri su obnova Palače šećera, Dječja kuća i nova zgrada Gradske knjižnice Rijeka u bivšem »Benčiću«. Film s početka ovoga teksta snimat će se i na brodu »Galeb«, za koji, nadamo se, također dolaze bolja vremena. Ali, unatoč tim pozitivnim koracima, ostaje činjenica da je stanje s dobrim dijelom riječkog, naročito industrijskog nasljeđa, zapravo katastrofalno. O tome bi trebalo početi razmišljati i nešto početi činiti jer vrijeme neumoljivo otkucava. Ne bi bilo dobro da Rijeka i dalje samo glumi zanimljivu kulisu za snimanje filmova, bez stvarnog sadržaja i njezinih građana – koji se eventualno mogu javiti kao statisti u filmskim produkcijama u kojima se Rijeka pretvara da je Napulj ili New York.