Film Michaela Curtiza

Osamdeseti je rođendan kultne Casablance. Isprva se od ovog klasika nije baš puno očekivalo

Kim Cuculić

Iako se radilo o A-filmu, s afirmiranim glumcima i prvorazrednim scenaristima, nitko od uključenih u produkciju nije očekivao da »Casablanca« postane nešto više od prosjeka



Ove godine kultni film »Casablanca« Michaela Curtiza iz 1942. godine slavi 80. rođendan. Film je premijerno prikazan u Hollywood Theatreu u New Yorku 26. studenoga 1942., kako bi se poklopio sa savezničkom invazijom Sjeverne Afrike i zauzimanjem Casablance, dok je široka distribucija počela 23. siječnja 1943. kako bi se iskoristila Konferencija u Casablanci, sastanak na vrhu između Churchilla i Roosevelta u gradu.


Prema drami »Svi dolaze Kod Ricka« Murraya Burnetta i Joan Alison scenarij su napisali Howard Koch, Julius J. Epstein i Philip G. Epstein. Glumačka postava poznata je po svojem internacionalizmu: samo troje potpisanih glumaca rođeni su u SAD-u. Glavni i sporedni glumci su: Humphrey Bogart (Rick Blaine), Ingrid Bergman (Ilsa Lund), Paul Henried (Victor Laszlo), Claude Rains (Renault), Conrad Veidt (Strasser), Sydney Greenstreet (Ferrari), Peter Lorre (Ugarte), Dooley Wilson (Sam), S. Z. Sakall…


Sadržaj je ukratko sljedeći: u prosincu 1941. u Casablancu, tada pod kontrolom takozvane višijevske Francuske, stižu antifašistički borac u bijegu pred Gestapom Victor Laszlo i njegova supruga Ilsa. Falsificirane putne isprave, s pomoću kojih bi oni mogli otputovati u SAD, nalaze se kod ciničnog Amerikanca Ricka, vlasnika bara, ali čini se da on nije voljan pomoći. Rick Blaine je ogorčeni, cinični američki emigrant s prebivalištem u Casablanci. Posjeduje i vodi »Rick’s Café Américain«, otmjeni noćni klub i tajnu kockarnicu koja privlači raznoliku klijentelu: višijevske i nacističke časnike, izbjeglice i lopove. Iako se Rick predstavlja kao neutralan po pitanju svega, kasnije se otkriva kako je prodavao oružje u Etiopiju tijekom talijanske invazije 1935. te se borio u Španjolskom građanskom ratu na strani republikanaca protiv Francovih nacionalista.




Neznatnu opasnost za Laszla predstavlja korumpirani šef francuske policije Renault, a znatno veću njemački bojnik Strasser. Ilsa pokušava uvjeriti Ricka da ipak pomogne te se oni prisjećaju svoje ljubavne prošlosti u predratnom Parizu. Originalna drama nastala je na temelju putovanja Murraya Burnetta u Europu 1938. godine, kad je posjetio Beč malo poslije Anschlussa, gdje je iz prve ruke svjedočio nacističkoj diskriminaciji. U južnoj Francuskoj je naletio na noćni klub, koji je imao mušterije iz raznih zemalja koje su govorile raznim jezicima, te prototip Sama, tamnoputog pijanista. U drami, lik Ilse bila je Amerikanka Lois Meredith te se nije vidjela s Laszlom nakon što je njezina veza s Rickom završila u Parizu, a Rick je bio odvjetnik.


Kako u natuknici Filmskog leksikona LZ-a »Miroslav Krleža« navodi Bruno Kragić, ovaj vjerojatno najpoznatiji kultni film uopće, takav status duguje sugestivnom ugođaju kozmopolitskog, dekadentnog i egzotičnog ambijenta, s dojmljivom fotografijom niskoga ključa, opuštenim glumačkim kreacijama i duhovitim, lakopamtljivim replikama, te vještom uobličavanju idejnih, ratnopropagandnih preokupacija kroz arhetipske melodramske obrasce (motiv ljubavnoga trokuta), naglašene i kadriranjem koje usredotočava gledateljsku pozornost na likove Ilse i Ricka.


– Tipičan primjer lika tzv. čovjeka koji oklijeva (preuzetog iz vesterna), Rick je zaokupljen ponajprije čuvanjem vlastite slobode i individualnosti te se isprva odbija opredijeliti u ratnom (i ideološkom) konfliktu pa u tome smislu simbolizira američki osjećaj posebnosti (i izolacionizam). Njegov završni angažman predstavlja stoga pomirenje takvog sustava vrijednosti s moralnim obvezama (simboliziranim u liku Laszla), ali i afirmaciju vjere u individualni instinkt. Izrazito melodramatičan završetak u skladu je s mitologiziranjem protagonista i njegova izbora, dok sam završni kadar kontrastiranjem ležernih replika i postupnog nestajanja Ricka i Renaulta u magli sugerira i mračnije konotacije optimističnog razrješenja, ali i vizualiziranje stečenoga mitskoga statusa tih likova, ističe Kragić.


Kao vrhunski, i komercijalno vrlo uspješan primjer kombinacije ratnog filma, melodrame i film noira, »Casablanca« je nagrađena trima Oscarima – za film, režiju i scenarij. Michael Curtiz (pravo ime Mihály Kertész) američki je filmski redatelj mađarskoga podrijetla (Budimpešta, 1888. – Hollywood, 1962.). Podrijetlom je iz obitelji budimpeštanskog arhitekta, kazališni je glumac od jedanaeste godine, a filmski od 1912. te je ubrzo počeo i režirati. Emigrirao je nakon revolucije Béle Kuna. Od 1926. godine je u Hollywoodu, gdje je postao jedan od vodećih redatelja kompanije Warner Bros. Tvorac je niza komercijalno uspješnih djela, među kojima se najviše ističu »Pustolovine Robina Hooda« iz 1938. te »Casablanca«. Karijera mu je u opadanju od početka 1950-ih.


Iako se radilo o A-filmu, s afirmiranim glumcima i prvorazrednim scenaristima, nitko od onih koji su bili uključeni u produkciju nisu očekivali da »Casablanca« postane nešto više od prosjeka jer se radilo o jednom od desetaka scenarija koji su se producirali u Hollywoodu svake godine. Film je nakon prvotnog prikazivanja polučio osrednji uspjeh, ponajviše zato što je bio požuren kako bi se iskoristila popraćenost savezničke invazije u Sjevernoj Africi nekoliko tjedana ranije. Ipak, unatoč mijenjanju scenarista koji su mahnito adaptirali nerealizirani kazališni komad i jedva držali korak s produkcijom, i Bogartovu prvom iskustvu u romantičnoj glavnoj ulozi, »Casablanca« je osvojila tri Oscara. Likovi, dijalozi i glazba iz filma postali su legendarni, a »Casablanca« je s vremenom postajala sve popularnija tako da se konstantno nalazi pri vrhu izbora najboljih filmova svih vremena.


Glazbu je napisao Max Steiner, najpoznatiji po svojoj glazbi za film »Zameo ih vjetar«. Pjesma »As Time Goes By« Hermana Hupfelda bila je dio priče još u originalnoj drami. Steiner je htio napisati vlastitu kompoziciju kako bi je zamijenio, ali je Bergman već bila skratila kosu zbog svoje sljedeće uloge (Maria u »Kome zvono zvoni«) te nije mogla ponovo snimiti scene koje su uključivale pjesmu, pa je Steiner cijeli glazbeni aranžman morao temeljiti na njoj i »Marseljezi«.


Prvotne kritičarske reakcije na »Casablancu« bile su uglavnom pozitivne: Variety je film opisao kao »veličanstvenu antinacističku propagandu«, no druge recenzije pokazivale su mnogo manje entuzijazma: The New Yorker nazvao ga je tek »uglavnom podnošljivim«.


Jedna od rijetkih negativnih kritika bila je ona Umberta Eca, koji je napisao da je »po bilo kojim striktnim kritičkim standardima »Casablanca« vrlo prosječan film.« Promjene kroz koje prolaze junaci doživio je kao nedosljedne, a ne kompleksne: »To je strip, zbrka, neuvjerljiva psihološka vjerodostojnost, uz malo dosljednosti u dramskim efektima.« No ustvrdio je kako mu ta nedosljednost koja vrijedi za popularnost filma dopušta da uključi cijeli niz arhetipa (nesretna ljubav, let, prijelaz, čekanje, čežnja, trijumf čistoće, vjerni sluga, ljubavni trokut, ljepotica i zvijer, zagonetna žena, nejasni pustolov i pijanac koji se iskupljuje).


Eco ističe žrtvu kao jednu od ključnih tema filma: »Mit o žrtvi proteže se cijelim filmom.« Upravo je ta tema odjeknula među publikom u ratno vrijeme, koja je bila uvjerena kako je ideja da bolno žrtvovanje i odlazak u rat mogu biti romantične geste u svrhu višeg dobra.


Mnogi kasniji filmovi preuzeli su elemente »Casablance«: u »Prolazu za Marseille« 1944. ponovo su nastupili Bogart, Rains, Greenstreet i Lorre, dok najviše sličnosti s »Casablancom« imaju dva Bogartova kasnija filma, »Imati i nemati« te »Sirocco«. Parodije na film bile su »Noć u Casablanci« braće Marx, »Jeftini detektiv« Neila Simona, »Barb Wire« i »Na svježem zraku«, dok su dva filma dobila svoj naslov prema frazama iz filma: »Privedite osumnjičene« (The Usual Suspects, 1995.) i »Sviraj ponovo, Sam« (Play It Again, Sam, 1972.) Woodyja Allena u kojem Bogartov duh s osobnošću iz »Casablance« pomaže Allenovu samosažaljivom liku. Steven Soderbergh odao je hommage »Casablanci« filmom »Dobri Nijemac« (2006.), misterioznom pričom o ubojstvu u postratnom Berlinu snimljenoj u crno-bijeloj tehnici.


Jedna od rečenica koja se najčešće dovodi u vezu s filmom – »Play it again, Sam« (»Sviraj ponovo, Sam«) – je pogrešan citat, navodi Wikipedija. Kad Ilsa prvi put ulazi u Café Americain, opazi Sama i kaže mu: »Play it once, Sam, for old times’ sake« (»Odsviraj jednom, Sam, za stara vremena«). Nakon što je on odglumio ignoranciju, ona odgovara: »Play it, Sam. Play ‘As Time Goes By« (»Sviraj, Sam. Sviraj ‘As Time Goes By«). Rickova opaska Ilsi, »Here’s looking at you, kid« (»U tvoje zdravlje, mala«), nije dio scenarija, nego je pripisano nečemu što je Bogart rekao Bergman dok ju je između klapa učio poker. Poznati citati iz filma su i »Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship« (»Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.«), »Round up the usual suspects« (»Okupite uobičajene osumnjičene.«), »We’ll always have Paris« (»Uvijek ćemo imati Pariz.«) i »Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine« (»Od svih lokala u svim gradovima u cijelom svijetu, ona uđe u moj.«).