Nedavno sam pisao o propasti, bolje bi bilo reći uništavanju, dvije velike i u svijetu cijenjene hrvatske tvrtke iz brodograđevnog sektora – riječkom Brodoprojektu i Brodarskom institutu iz Zagreba.

U tekstu sam, između ostaloga, napisao da je nestala, uništena kompletna arhiva Brodoprojekta, bogata tehnička dokumentacija, što je zauzimala kat i pol njihove zgrade. Ipak, nije baš sve nestalo! Po njegovoj objavio javio se Boris Cesarec, danas umirovljenik, dugogodišnji djelatnik Brodoprojekta. Nakon propasti matične tvrtke plaću je zarađivao u nekim inozemnim brodogradilištima i projektnim uredima, a mirovinu dočekao u Viktoru Lencu.

Boris je sačuvao projekt plovila na kojemu je osobno radio a koji nikada nije realiziran. A trebalo je, to bi plovilo bilo korisno onda i – još više danas! Turistička podmornica. Ne polupodmornica, kakve u današnje vrijeme viđamo u plovidbi na području svakog poznatijeg turističkog centra, nego prava podmornica. Lijepo zamišljeno, ali došao je rat, osamostaljenje države i, nesretna, tranzicija društvenog vlasništva s kojom je mnogo toga zauvijek nestalo.

Kapacitet – jedan autobus

Za turističku podmornicu već je bio tiskan i atraktivan prospekt na hrvatskom i engleskom jeziku kojim se investitore poziva na ulaganje u turističke podmornice, kao doprinos “otkrivanju ljepota svijeta tišine”. Taj marketinški posao odradio je Brodosplit, kompanija što i danas puni novinske stupce, a koja je trebala graditi novo plovilo. Uz crteže podmornice, prospekt donosi i osnovne tehničke karakteristike. Dužina preko svega 21 metar, najveća širina 3,2, visina 5,4 metara. Težina 112 tona, pogon električni – elektropropulzija. Glavna propulzija 1 x 18 kW, pomoćna 4 x 5 kW. Podvodna brzina 2 čvora, autonomija 8 do 10 plovidbi dnevno po 90 minuta. Maksimalna operativna dubina do 100 metara. Projektni kapacitet bio je 48 putnika – jedan autobus, a podmornicu je trebala opsluživati tročlana posada. Preostalo je samo napraviti podmornicu i – ukrcati putnike! O budućoj novosti u turističkoj ponudi pisale su tada i neke dnevne novine.

Projekt napravljen do izvedbene faze djelo je riječkog Brodoprojekta, radna mu je oznaka TP-1, a broj radnog naloga 1622-01. U projektiranje se krenulo 1988. godine, a najstariji datum što sam ga otkrio na nacrtima je 6. travnja 1988. Iz opsežne tehničke dokumentacije što je na uvid podastire Boris Cesarec, saznajemo imena ljudi koji su radili na projektu. Bolje je reći prezimena, kako su upisani na nacrtima. Ljudi od struke lako ih prepoznaju. Znamo ih i mi koji nismo iz brodogradnje, ali neka ostane na faktografiji. Navodim ih redom čitajući iz nacrta što su mi stavljeni na raspolaganje: Pilčić L., Karać Z. dipl. ing., Mr Čalić B., Mr Brnić J., ing. Cesarec. Nositelj projekta bio je dipl. ing. Bruno Čalić, tada magistar a danas doktor znanosti, objašnjava Boris Cesarec. Prema njegovim riječima, na projektu podmornice bila je angažirana ekipa mlađih inženjera.

Ljepote podmorja

U prospektu nazvanom “Otkrijte ljepote podmorja”, što ga je publicirao Brodosplit, budući graditelj podmornice, između ostaloga stoji: “Bešuman pogon, hidrodinamična forma i manevarske sposobnosti podmornice su osobine koje vam omogućavaju da postanete dio svijeta tišine. 44 udobno opremljena sjedišta i panoramski prozori promjera 600 mm osiguravaju uživanje u podmorskom krajoliku.

U toku vožnje stjuardesa će vas poslužiti osvježavajućim pićima iz brodskog bara.” Kao da ga potpisuje turistička agencija, a ne brodograđevna industrija. Navodi se, također, da je podmornica projektirana i građena prema najsuvremenijim propisima i pod nadzorom eminentnih klasifikacijskih društava – DNV, ABS, JRB. Kratice nam nisu svima znane, pa nudimo i pune nazive: DNV – Det Norske Veritas, ABS – American Bureau of Shipping, JRB – Jugoslavenski registar brodova. A, ono “građena” nikada nije ostvareno.

Turistička podmornica predstavljala je veliku novost u odnosu na podmornice što su do tada u nas projektirane i građene. Vojni program bila je isključiva orijentacija. Ali, osamdesetih godina prošlog stoljeća dolaze promjene, poslovne, a i političke su bile na vidiku. Hrvatski brodograditelji i brodograđevni stručnjaci davno su se iskazali s inovativnim idejama i njihovom realizacijom, sposobni za rješavanje složenih tehnoloških zahtjeva. Pa je i turistička podmornica bila na tragu takvih stremljenja. Podmornica s posve drugačijim konceptom, bez torpednih cijevi, bez prostora za smještaj torpeda, bez sadržaja namijenjenih vojnicima i ratovanju, nego primjerenih turistima i njihovu užitku u doživljaju podmorja. Nema periskopa i traženja neprijateljskih brodova na horizontu, “područja osmatranja” nude pogled u podmorski okoliš.

Umjesto prostora za boravak posade projektiran je prostor za kratki i udoban boravak turista. Za pogled u duboko plavetnilo njima je namijenjena prednja kupola, vršna pramčana kupola, te po 11 okruglih prozora promjera 600 milimetara sa svake strane trupa. Projekt je predvidio i osvjetljenje mračnog podmorja na većim dubinama instaliranjem reflektora, i to 20 komada od 100 W, te dva od 500 W. Koliko je sve detaljno isplanirano svjedoči upisana napomena na nacrtu nazvanom “putnički odsjek – smještaj”. U njoj stoji: “Ucrtana sjedala su proizvod RO “Jadran” Zagreb tipa S-711.” Potom se navode brojevi četiri sjedala koja su “skidljiva”, te četiri sklopiva koja služe kao pomoćna.

Financijska konstrukcija

-Sve je bilo spremno za gradnju, zatvorena financijska konstrukcija, prisjeća se Boris Cesarec. Trebalo je samo razraditi radioničku dokumentaciju. Turistička podmornica projektirana je na tehnologiji vojne podmornice klase Una, što su je nazivali “džepna podmornica”. Trebala se graditi od istih materijala, čvrsti trup od specijalnog čelika povećane čvrstoće, što ga je proizvodila željezara u slovenskim Jesenicama, isključivo za vojne brodove. U njoj je trebalo biti sve domaće, jugoslavensko, osim elektronike. Oko nekih detalja konzultirani su inozemni stručnjaci. U startu je planirano graditi nekoliko podmornica, za veće turističke centre na raznim dijelovima obale. Koliko se sjećam, jedna je trebala biti stacionirana u Malom Lošinju, a jedna na Brijunima. Problem je bio specijaliziran kadar, te infrstruktura na kopnu, priključci električne energije, kompresorske stanice i spasilačka služba.

Uistinu je šteta što taj projekt nije realiziran. Da je napravljena jedna, ili više, takvih podmornica zacijelo bi i danas plovile i nudile dodatni, atraktivni sadržaj u turističkoj ponudi. Možda se neki od turističkih djelatnika sjeti i odluči za gradnju podmornice. Nadam se da bi neki od naših brodograditelja prihvatio takav izazov!

Prezentacija za turističke djelatnike

Nesuđeni graditelji turističke podmornice unaprijed su pokrenuli marketinške aktivnosti. Tako su u lipnju 1989. godine na Brijunima (tada smo ih još nazivali Brioni) upriličili prezentaciju za istarske turističke djelatnike. Predstavnici brodograditelja i projektanata tom su prigodom predstavili maketu “prve jugoslavenske turističke podmornice”, te prikazali film o razvoju projekta. Tiskani su i jumbo plakati podmornice što su trebali “krasiti” reklamne panoe turističkih centara. Inicijatori projekta bile su velike turističke tvrtke na jugoslavenskoj razini.