U Čepin se stiže predvečer, dok sparina još uvijek pritišće poput šrafštoka. Navigacija poslovično hladno vodi ravno u Gajevu 28, na adresu Vrtne bajke, no mnogo je privlačniji sirenski zov mota njezinih vlasnika, Zdenke i Željka Matagić: »Izuj brige. Uspori. Uživaj.«

O Vrtnoj bajci već se dugo šire priče i dojmovi posjetitelja, a fotografije i objave na društvenim mrežama otkrivaju tek djelić onoga što se krije na 750 četvornih metara zelene oaze. Već pri prvom susretu postaje jasno da se iza privlačnih prizora i uspješnog storytellinga krije mnogo više – prostor osmišljen kao svojevrsni bijeg od svakodnevice, mjesto na kojem se ne dolazi samo gledati, nego prije svega zastati, oslušnuti i usporiti.

NEMA »MORANJA«

Vrtna bajka odraslim posjetiteljima prije svega nudi predah. Od koga ili čega, gotovo je nevažno. Važnije je ono što se događa nakon ulaska u veliko zelenilo, među popločane krugove koji poput »školice« vode od jednog dijela vrta do drugoga. Mirisi, zvukovi, zelenilo i životinje vrlo brzo potiskuju ritam svakodnevice, a vrt počinje prizivati uspomene, asocijacije i davno zaboravljene senzacije.

Upravo je u tome možda najveća vrijednost onoga što su Zdenka i Željko Matagić stvorili. Spektakularna flora i fauna samo su kulisa za nešto mnogo jednostavnije i danas sve dragocjenije – vrijeme u kojem nema svakodnevnih »moranja«.

– Nudimo profinjeno iskustvo usporavanja, mira i prirode, za goste koji vjeruju da je mir najveća potreba i novi luksuz, poručuju domaćini.

Za stanovnike prenapučenih višekatnica, bez vlastitog dvorišta i komadića zelenila, Vrtna bajka može biti upravo ono što joj ime obećava. Partitura koju ondje cvrkuće, živka, mijauče, kokodače i laje pernati i krzneni orkestar, zajedno s bojama, mirisima i teksturama vrta, stvara gotovo potpunu sinesteziju. U takvom okruženju i veliki i mali lakše odbacuju težak plašt stresa, obveza i svakodnevnih diktata te barem nakratko otkrivaju ono što je postalo rijedak luksuz – osjećaj slobode.

Slobodu za sebe i svoje poželjela je Zdenka Matagić. Došla je do životne prekretnice, kao i suprug joj Željko, ali nisu na njoj zapeli. Iskočili su iz ladice »moram i trebam« u ladicu »želim i hoću«. Ipak, nisu se teškaši odmah našli u perolakoj kategoriji, valjalo se ponajprije osloboditi svih tereta, onih koje su im drugi nametnuli i onih koje su sami dodali. Znate kako biva kada se kućiš i podižeš obitelj, a Matagići su bili jedni od mnogih koji su podignuli kredit u švicarcima.

Da bi ga mogli vraćati kad se zafrkiralo svima sa švicarcima, podignuli su još jedan kredit. Nesreća nikad ne dolazi sama – Željko je u recesiji ostao bez stalnog posla, nakon što je prikupio 30 godina staža, a Zdenka je u jednom trenutku počela voziti paralelni slalom između prijepodnevnog i poslijepodnevnog posla, što je uzelo danak u zdravlju.

Čovjek, čini se, treba dotaknuti dno da bi onda mogao ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom, više je to pravilo nego izuzetak. Zdenka i Željko baš su to učinili. Preuzeli su kontrolu i taj put odlučili – bit će, kako se to kaže, samoodrživi, i u privatnom i u poslovnom životu.

ODUVIJEK U ČEPINU

Upoznali su se u Čepinu, gdje su oboje odrasli. Željko je rođen 1968., Zdenka dvije godine poslije. Željkova se mama rodila sto metara od Vrtne bajke, koju su pak Zdenka i Željko podignuli na imanju njezina djeda.

– Trideset sam godina radio u trgovinama. Nisam zbog posla nikad nosio bradu, a kad sam ju pustio, jer sam počeo glumiti Djeda Mraza, ni moji me Čepinčani nisu neko vrijeme mogli prepoznati, kaže kroz smijeh.

Zdenka je uvijek bila odlična učenica, zbog čega se upisala u nekadašnji CUO »Braća Ribar«, na informatičko-matematički smjer. Iako je odmalena imala umjetničkog dara, ispunila je želju roditelja da ipak studira nešto »konkretno«, pa je završila Ekonomski fakultet. Iako je donedavno radila u struci, taj joj posao, tako je osjećala, nikad nije bio po mjeri. No zato je u uređenju kuće i vrta, gdje su ispisana mnoga lijepa poglavlja Vrtne bajke, uživala od prvog dana. Željko je cijeli život vezan i uz nogomet, prošao je, kaže, i školu NK Osijek, igrao po raznim klubovima i bio prvoligaški igrač NK Belišća.

– Iako se od nogometa nisam obogatio, prijateljstva koja sam stekao najveća su mi dragocjenost, ističe.

U skladnom su braku dobili dva sina, Mateja i Frana, jedan je kipar i magistar medijske kulture i odnosa s javnošću, drugi je stolar. Sinovi i danas ponekad priskoče u pomoć, no Zdenka i Željko sada se bave isključivo Vrtnom bajkom, tako da menadžment vremena više nije zahtjevan kao prije, kada su oboje radili i druge poslove. Ipak, nemojte misliti da se ne narade, pa samo zalijevanje vrta ili hranjenje životinja potraje po dva sata.Vrtnu bajku, koja je, ističu, njihov dom i život, počeli su stvarati, isprva samo kao obiteljski vrt, 2005. godine zasijavši prvo sjeme na imanju Zdenkina djeda.

Obitelj je nakon Drugog svjetskog rata završila u logoru zbog pripadnosti njemačkoj nacionalnoj manjini, a imanje je nacionalizirano. U posjed obitelji vraćeno je tek u samostalnoj Hrvatskoj, no kuća je bila za rušenje, pa su Zdenka i Željko krenuli od nule.

– Gradili smo prirodnim materijalima, reciklirali, poštovali prirodu i njezine zakone, pratili ritam godišnjih doba. Bez velikih investicija, isključivo svojom maštom i idejama, vlastoručnim radom, uz puno ljubavi i strpljenja, nastajala je Vrtna bajka kakvu danas vidite, kažu Matagići.

Zdenka se pritom više posvetila čarobnom vrtu, u kojem je danas 250 vrsta biljaka, pa ne čudi što je ponio i prestižnu titulu Najljepši vrt Hrvatske, a Željko je podignuo nastambe za brojne životinjske vrste, istesao terasu i sjenice, nazidao roštilj i kamin, napravio klupe i stolove za proslave i, što je najpopularniji kutak, nazidao i namjestio kuću Djeda Mraza i Bake Mraz, u kojoj su već tisuće mališana doživjele neke od najljepših trenutaka svojih djetinjstava.

VELIKA TAJNA

U proljeće, ljeto ili jesen Vrtna bajka nudi različite programe u kojima djeca uče voljeti i poštovati životinje i biljke, bezbrižno se igrati neopterećena tehnologijom, družiti se s roditeljima, rodbinom i prijateljima, promatrati zvijezde…

– Željeli smo bajku za sebe i svoju obitelj, za vlastiti mentalni reset od ubrzanog načina života. Korak po korak nastajao je prostor u kojem smo mogli disati sporije, živjeti povezanije s prirodom i ponovno pronaći sreću u ljepoti jednostavnih malih trenutaka.

Sve to moje cvijeće, grmovi i stabla, sve Željkove ptičice sa šest kontinenata, zečevi, sibirske vjeverice, ukrasne koke i pilići… omogućili su nam da svoju stvarnost učinimo boljom, a u konačnici i sebe, jer smo napokon radili ono što volimo i živjeli po vlastitom osjećaju.

U jednom smo trenutku, 2018. godine, odlučili da tu ljepotu nesebično podijelimo s drugima i pozovemo ih k sebi. Dok je danas poplava različitih imanja, kuća za odmor, objekata za proslave i slično, kad smo mi počeli, time se gotovo nitko nije bavio.

Kad se u nas tek počeo spominjati slow living i digitalni detoks, mi smo to već nudili posjetiteljima. Bili smo otpočetka drukčiji od svih, a mislim da smo to i danas, otkrivaju Zdenka i Željko.

Na kraju, kako se to kaže – upozorenje: slijedi velika tajna, pa ovo ni za živu glavu ne čitajte djeci.

U tom su vrtu, naime, tijekom jednog ljetnog posjeta zatečeni ni manje ni više nego – Djed Mraz i Baka Mraz. Iako su im oni najmarljiviji ili najnestrpljiviji već poslali pisma u Rovaniemi, na sjever Finske, pod moralnom i materijalnom odgovornošću može se ustvrditi: njih dvoje zapravo žive u – Čepinu.

Odmaraju se u civilu, uz najfiniju tortu od mrkve i rashlađeni sok od bazge, razmjenjujući nježnosti, o čemu svjedoči i fotografija. Uostalom, i oni prema Zakonu o radu imaju pravo na godišnji odmor. A zašto su, nakon kratkog bijega u Provansu, odlučili provesti ga baš u Vrtnoj bajci, razvidno je iz svega što je o njoj dosad napisano.

Izuli su brige (i čizme). Usporili su. I uživaju.

Ne treba zato predugo čekati s posjetom. Kada predvečer lampice počnu žmirkati po krošnjama i pergolama, Vrtna bajka dobiva još jedno, gotovo nestvarno lice, zbog kojeg se odlazak lako odgađa do posljednjeg trenutka. A za sljedeći dolazak navigacija možda više neće ni trebati.

Navigavat će srce.