Ovo kišno i hladno jesenje vrijeme idealno je za sadnju i obnovu voćaka, kako na malim okućnicama, tako i na velikim plantažama. Bitno je međutim, znati što očekujemo od naših budućih voćnih sadnica, obilan rod ili rod koji će biti umjeren, ali ekološki ispravan. Od toga ovisi što ćemo i kako saditi. Ogromna je naime, razlika između ekološkog i intenzivnog uzgoja voća.

Intenzivno ili ekološko voćarstvo – kakva je razlika između jednog i drugog načina voćarenja često se pitaju ljudi koji žele posaditi svoj mali voćnjak ili samo nekoliko voćaka u svom kućnom vrtu. A razlike su zaista bitne:

1. U intenzivnom voćarstvu težište je stavljeno na to da se proizvede što više naizgled lijepog voća, dok je u ekološkom voćarstvu naglasak stavljen na stvarnu – ili biološku kvalitetu voća.

2. U intenzivnim voćnjacima, naime, koriste se obično slabo bujne podloge kako voćke ne bi narasle visoko i kako bi ih bilo lakše brati, a voćke cijepljene na njima brže dolaze u rod.

3. U intenzivnom uzgoju upotrebljavaju se sorte koje su selekcionirane na veliku rodnost i lijep izgled plodova. One su najčešće slabo otporne na mnoge bolesti i štetnike i stoga ih treba često prskati različitim pesticidima kako bi opstale i redovito rađale.

4. Za razliku od toga, u ekološkom voćarstvu upotrebljavaju se uglavnom generativne podloge – najčešće divljake dobro prilagođene klimi i tlu u pojedinom kraju.

5. O tome se vodi računa i pri izboru vrste i sorte voćaka koje također moraju biti prilagođene području gdje će biti posađene. Tako bi područje gdje prevladava submediteranska klima, odgovaralo za sadnju smokava, trešanja, višanja, badema i nekih drugih voćnih vrsta koje su tu i nekada rasle. Međutim, maline, jagode, ribiz, američka borovnica i neke druge voćne vrste bolje se »snalaze » na području gdje je klima nešto hladnija.

6. Valja, međutim, reći da u voćnjaku koji ćemo nazvati biološkim ili možda ekološkim nije dovoljno samo posaditi voćke koje neće biti prskane kemijskim sredstvima, niti gnojene mineralnim gnojivima – pa očekivati da takve voćke dobro napreduju i obilno rode. Naime, voćke koje sadimo nisu šumske divljake koje su, doduše, otporne na bolesti i razne štetočine no plodovi su im sitni, neugledni i često gorkasti ili opori.

Za ekološku proizvodnju moramo stoga također upotrijebiti selekcionirane sorte, ali takve koje su se na pojedine bolesti i štetnike pokazale bar donekle otpornima. Njih cijepimo na srednje bujne podloge koje razvijaju jak korijen kojim će moći crpsti dovoljno hrane i vode iz tla – što će također djelovati na veću otpornost takvih voćaka.

7. Otpornost voćaka nastojimo uz to postići i većim razmacima sadnje kako bi voćke imale dovoljno mjesta za rast i razvoj.

8. Rezidba mora biti takva da krošnja bude prozračna i da se u njoj ne zadržava suviše vlage, koja pogoduje razvoju gljivičnih bolesti.

9. Osim toga, gnojidba se obavlja kompostom i – povremeno – zrelim stajskim gnojem, kako bi humusne tvari iz takvog gnoja dodatno ojačale imunološki sistem biljke.

10. I napokon, kod ekološkog voćarstva redovito se prate sve promjene na biljci. Ako se primijeti da su se pojavili neki štetnici ili bolesti – što se ponekad događa kada klimatske prilike u pojedinim godinama osobito pogoduju za njihov razvoj, tek tada se odlučujemo na tretiranje voćaka protiv njih.

11. Tada voćke prskamo samo s blagim, ekološki prihvatljivim sredstvima – kao što su neki biljni ekstrakti ili ponekad u maloj mjeri – sredstvima na bazi modre galice ili sumpora kako se ne bi loše djelovalo na zdravlje ljudi ili kako se ne bi zagađivala okolina.

A upravo takvo »zdravo » voće većina nas želi proizvesti u svom kućnom voćnjaku. I baš takvo voće bit će ono koje će turisti tražiti kad se odluče za ekoturizam, odnosno za provođenje svog aktivnog odmora na pojedinom obiteljskom gospodarstvu.