“Kako bih se opisala? Uh, ne znam točno kako se staviti u neke okvire. Recimo da sam znatiželjna, željna istraživanja i otvorena prema svemu. To je uvijek nešto što me inspirira i vuče kroz život, a onda kada me nešto inspirira, posvetim se tome i istražujem, otkrivam… I tako to vodi jedno do drugoga”, počet će o sebi govoriti Lidija Lijić, višestruka svjetska rekorderka u ronjenju na dah, arhitektica, pilotkinja zrakoplovne jedrilice, ljubiteljica alpinizma…

Staviti ju u okvire definitivno je nemoguće, ali ovu Splićanku, koja u zadnje vrijeme živi na relaciji Split-Rijeka, može se opisati kao veliku ljubiteljicu ekstremnih sportova. Za nju nepoznanica nije niti roniti nekoliko minuta u morskim dubinama, ali niti vinuti se u nebesa ili popeti na planinski vrh. Do Rijeke ju je upravo i dovelo ronjenje, odnosno suradnja i prijateljstvo s roniocima iz riječkoga kluba Ocean.

Jedina ženska članica Aerokluba Split

Istraživanje podmorja

Kako je krenula vaša »opsesija« ronjenjem na dah?

– Često me to pitaju pa sam krenula malo više i razmišljati o tome. U djetinjstvu sam s obitelji ljetovala na jednom pustom otočiću u blizini Splita, u šatorima, i nakon dan ili dva djetetu postane dosadno i više nema što ondje raditi. Meni je bilo puno interesantnije istraživati podmorje, nego biti vani.

Mislim da je to neki motiv koji je ostao u meni. Kasnije sam počela roniti s bocama, ali to nije to. Imate osjećaj kao da ste turist koji gleda svijet oko sebe, niste sjedinjeni s prirodom, morem. Onda sam jedan dan gledala »Veliko plavetnilo« i shvatila da postoji druga dimenzija ronjenja. Ronjenje na dah.

Taman sam se tada, s otprilike 18 godina, preselila u Italiju, gdje sam završila tečaj, a kroz nekoliko godina sam postala članica hrvatske reprezentacije i tako je sve krenulo. Ali prvi i osnovni motiv je taj boravak u moru, a kasnije su se razvile sve dimenzije toga, i onaj sportski aspekt, kao i uživanje u prirodi.

Kako mi ronioci često volimo reći, ronjenje je na neki način sjedinjenje sa sobom, povratak sebi. Vi tu osjećate i istražujete sebe, stvarate put unutar sebe tijekom tog zarona.

Jeste li se nadali tolikom uspjehu, svim tim rekordima, kada ste krenuli s ronjenjem? Osim što ste svjetska i europska prvakinja u ronjenju na dah, pet puta ste rušili svjetski rekord.

– Moja ideja nekako je bila da ću se toliko posvetiti tome da ću jednoga dana biti svjetski prvak. Moram priznati da je to bila neka moja skrivena želja, a kasnije taj trud, rad, treniranje je moralo rezultirati time. Svjetskih rekorda je bilo pet ili šest, više ni ne znam koliko je toga.

Nešto od toga je bilo u moru, s monoperajom, a nešto i u bazenu. Ali ipak nešto što ja najviše cijenim od svega toga, i što se općenito u sportu cijeni, je zlatna medalja na svjetskom prvenstvu, kojih zapravo imam nekoliko, kao i s europskog. Kada dođete na natjecanje i imate 120 ljudi iz cijelog svijeta koji jednako toliko treniraju i jednako toliko su dobri. Biti taj jedan dan najbolji i pokazati sve za što smo se trudili, to je po meni najveći uspjeh. Medalja na SP-u.

Lidija s jednom od zlatnih medalja

Formula treninga

Koliko vam je trebalo rada, treninga i truda za te medalje i rekorde? Je li vam uspjeh došao brzo ili je sve bio proces od nekoliko godina?

– Mislim da je to trajalo nekih četiri, pet godina. Međutim, u tom trenutku, kada sam počinjala, još uvijek se nije znalo što je to trening ronjenja na dah. Dosta vremena se provelo na istraživanju, surađivanju s kineziolozima i Medicinskim fakultetom, gdje smo pokušali doći do toga koja bi bila formula treninga ronjenja na dah.

U ovom sportu je to specifično, za razliku od naprimjer atletike gdje se razumije kako izgleda trening. Tako je prošao niz godina u kojima smo radili na greškama i prošle su otprilike četiri godine do prvog rezultata. Prva europska zlatna medalja ujedno mi je bila i svjetski rekord.

S Vitomirom Maričićem oborili ste Guinnessov rekord u disciplini ronjenja na dah ispod leda s perajama, u daljinu od 50 metara. Kakav je osjećaj roniti na temperaturi od samo 2 Celzijeva stupnja i ispod ledenog pokrivača?

– U tom trenutku je za mene to bio zapravo projekt jer sam računala kako bi bilo prekrasno zaroniti ispod leda i vidjeti te zarobljene mjehuriće zraka i svjetlost koja se lomi kroz to. Iz te romantične ideje stvorio se projekt koji smo Vitomir i ja zajedno napravili u Austriji, na jezeru Weissensee.

Iste godine smo napravili i najviši zaron u Himalaji, što je također bila posljedica medicinskog istraživanja koji je analizirao kako razrijeđeni zrak na visini od gotovo 5 tisuća metara utječe na organizam. Sva ta istraživanja nisu specifična samo za ronjenje jer stanja u koja se mi dovedemo ronjenjem su u pravilu klinička stanja.

Stoga je liječnicima upravo zbog toga jako interesantno istraživati to naše stanje kako bi možda došli i do zaključaka koji nisu nužno vezani uz ronjenje. Gledam li oko sebe? Moram priznati da u trenucima zarona, kada se lovi rekord, ne uspijem ništa okolo vidjeti. Jer je to ipak zaron koji mora biti savršen, sve je tempirano.

U otprilike pet minuta. Tako da sam u moru ili vodi poprilično fokusirana da sve izvedem tehnički savršeno da bi rezultat bio zadovoljavajući.

Na vrhu Kilimandžara

Zaštita ribljeg fonda

Također ste i direktorica hrvatskog ogranka organizacije Sea Shepherda. Koji je cilj udruge i na čemu točno radite?

– To je organizacija koja djeluje u preko 45 zemalja i osnovao ju je jedan od osnivača Greenpeacea, Paul Watson. On je shvatio kako se od prosvjeda i miroljubivim pristupima ne postiže previše te je htio pokrenuti udrugu koja djeluje konkretno.

Ogromne su stvari napravljene, a jedna od poznatijih akcija je, na primjer, ona u Japanu za spas kitova koji su ondje bili ubijani pod izlikom znanstvenih istraživanja, a naravno, završavali su u prehrambenoj industriji.

Dakle, cilj akcija je isključivo zaštita ribljeg fonda. Mi se ne bavimo toliko plastikom i čišćenjem iste, već isključivo zaštitom ribljeg fonda, što je najveća problematika mora, a o kojoj se najmanje govori.

Kako sam postala ambasador, s tom idejom sam osnovala i hrvatski ogranak. Naše more je jako pusto i prazno i ako se nastavi ovim tempom, svakako neće na dobro izaći.

Koliku potporu imate u Hrvatskoj i koliko vas se okuplja na akcijama?

– Poprilično smo mlad ogranak, dosad ono što smo radili je bila edukacija i nekakve akcije poput one za spas morskih pasa. Imamo preko 120 volontera i ove godine očekujemo brod Sea Shepherda od oko tridesetak metara s kojim ćemo čuvati Jabučku kotlinu, zaštićenu za lov i ribolov.

Naša lučka kapetanija trenutno nema flotu koja će ondje držati brod da se zaista uvjeri da se to područje ne koristi za ribolov. Akcija na kojoj također radimo je skupljanje tzv. »ghost nets«, odnosno preostalih mreža u moru koje su napuštene i izgubljene. One prvo plutaju, potom potonu na dno i istrunu.

Zatim se ponovo vraćaju gore i dugi niz godina ubijaju ribu. To je na primjer veliki problem u našem Jadranskom moru.

Lidija Lijić i Vitomir Maričić – pripreme za zaron u jezeru podno Himalaje

Ljubiteljica visina

Jedina ste ženska članica Aerokluba Split. Kako je došlo do ljubavi prema letenju? Kakve su bile reakcije kada ste se došli upisati u klub?

– Bavim se alpinizmom, penjanjem, svim tim nekim visinama. Vidjela sam jednom na planini jedrilicu koja je prošla iznad mene, a baš sam bila uvjerena kako je meni divno taj dan i kako uživam.

A onda sam pomislila kako je tek tom čovjeku gore lijepo, ha, ha. Odmah sam se u ponedjeljak upisala na tečaj letenja, imala svoj prvi samostalni let, a potom se to nastavilo. To je jedna od aktivnosti koja također uključuje boravak u prirodi, što je meni najbitnije od svega. Reakcije? Bilo je čudno, imam osjećaj da sam se morala i ekstra dokazivati, a s druge strane mislim da im je bilo jako drago.

Ekstremnih sportova vas nije strah?

– Je, strah je uvijek prisutan. Na primjer, na ledenjacima je uvijek prisutan straha, ili kada idem osvajati neke nove vrhove. Sve su to ekstremne aktivnosti koje zahtijevaju dobru edukaciju, pripremu, tako da se definitivno bojim svega nepredvidivoga.

Imam naravno i onaj tipičan strah i pitanja u glavi jesam li dorasla tome, hoću li uspjeti pravovremeno reagirati. Ali prvo od čega polazim je edukacija i praksa, i onda to umanjuje strah. Ali strah nikad ne nestane.

I danas kada sam u moru, ako nisam dovoljno fokusirana, uhvati me neki strah. To je nešto s čime se moramo suočavati. Ronjenje ili letenje? Mnogo više doma sam u moru. U zraku imam veći strah, u jedrilici može doći do nepredvidivih stvari.

Kuda planinarite i koje ste sve vrhove osvojili dosad?

– Osvojila sam većinu alpskih vrhova, Mont Blanc, Grossglockner, Monte Rosu, a bila sam i na Himalaji, iako to nisu baš bili usponi na vrhove. Kako je ondje? Himalaja je nešto predivno, uvijek savjetujem ljudima koji mogu da ondje i otiđu. Svatko može pronaći nešto za sebe, i netko tko nema afinitet prema visinama i alpinizmu.

Što se tiče planina, to je nešto najljepše na svijetu za mene. Uvijek postoji neka poveznica između puta i postizanja cilja. Taj put gdje sam ja osobno nebrojeno puta rekla da više nikad neću ići, ha, ha. Iscrpljeni ste i gladni, ali onda osjetite nešto posebno kada dođete na vrh. Ne volim taj pojam »osvojio vrh«, jer kada dođete gore, ne znate tko je koga osvojio, ha, ha.

Tandemski skok padobranom

Usklađivanje obaveza

Po struci ste arhitektica. Kako usklađujete svoj posao i sportove kojima se bavite?

– Do prije šest godina sam imala svoj projektni ured pa je to bilo lakše usklađivati, a zadnje četiri godine radim u brodogradnji, u tipičnom radnom vremenu, 7-16 sati. Jako teško ide usklađivanje, pogotovo kada su natjecanja jer moram imati i dva treninga na dan. Ali organizacija i volja guraju naprijed. Treninzi? Prije ili nakon posla, ponekad su dva treninga nakon posla, ovisi o dijelu sezone.

Što vaši bližnji misle o vašem načinu života i ekstremnim sportovima kojima se bavite?

– Zgroženi su, ha, ha. Nisu se još baš pomirili s time. Mama je liječnica, radila je i na teškim odjelima i svašta može shvatiti. Ali ne bih odustala zbog nečijeg straha i morali su to jednostavno prihvatiti.

Koji su vam planovi i ciljevi za budućnost?

– Ajme, ima dosta toga. U planu su sada putovanja, a ona su uvijek inspirirana morem i mjestom gdje mogu zaroniti. Što se natjecanja tiče, imamo ove godine i bazensko Svjetsko prvenstvo, a nadam se da ću otići u Meksiko zaroniti s kitovima. Voljela bih i Jadran obići kajakom… Ima toga, skupi se svašta. A što se posla tiče, voljela bih jednoga dana projektirati brod koji će biti funkcionalan i lijep. Pa da se i u tom dijelu nekako zadovoljim.