Zanemarimo nelagodu što predsjednik Republike ne čuje škripanje u gotovo predizbornome hvalisanju kako je, eto, baš on odao počast. Važnije je nešto drugo: »miksanje kostiju«
Ahmići, Bleiburg, Jadovno, Jasenovac, Kampor, Križančevo Selo, Ovčara, Paulin Dvor, Sarajevo, Sijekovac, Srebrenica, Tezno… – taj redoslijed odabrao je jučer predsjednik Republike. »Na tom strašnom i predugačkom nizu boli, na desecima spomenika i neobilježenih grobnica odao sam počast žrtvama rata, totalitarizama i mržnje, duboko vjerujući da iz njihovih humaka više nikada ne smije klijati sjeme novog zla«, poručio je Josipović.
Zanemarimo nelagodu što predsjednik Republike ne čuje škripanje u gotovo predizbornome hvalisanju kako je, eto, baš on odao počast. Važnije je nešto drugo: »miksanje kostiju« što ga, ne trepnuvši okom, primjenjuje inače skrupulozni Josipović. Može li se bez razlikovanja nabrajati zločine toliko raznorodne i po motivima, i po broju žrtava, i po razini krivnje, a da se ne ogriješimo o žrtve? Nema li u tome nešto duboko pogrešno, nešto što izaziva zebnju? Možemo li tek tako, abecednim redom, Jadovno i Jasenovac svrstati iza Bleiburga?
Paulin dvor sravniti sa Sarajevom, Sijekovac sa Srebrenicom? U Josipovićeve motive ne sumnjamo: nikada nije dao naslutiti da opravdava, a kamoli podržava, ijedan zločin. Ali zamka je baš u toj neodoljivoj, premda shvatljivoj želji da se svi zločini podjednako osude. Svedemo li ih sve tek na apsktraktnu kategoriju zla, zaboravljamo uzroke i povijesnu perspektivu, pa Bleiburg postaje jednak Jasenovcu, Dresden Auschwitzu, a Dobrovoljačka opsadi Sarajeva.
U toj nivelaciji, kakvu od hrvatskoga predsjednika više ne bismo voljeli čuti, nalazimo odjek nove, neiskrene, površne i obranaške europske ideologije o »svim totalitarizmima«. Njezina je srž vidljiva iz povoda jučerašnjemu Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. EU je za taj dan odabrala 23. kolovoza, kada su Hitlerovi i Staljinovi ministri 1939. godine potpisali pakt o nenapadanju. »Taj je pakt bio povod za početak najbrutalnijeg rata u povijesti«, napisala je jučer u Jutarnjem listu europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding.
Njezina tvrdnja nije samo netočna; ona falsificira. Povod za rat nije bio pakt Ribbentrop-Molotov – premda naravno jest uništio Poljsku – nego sramotno pokleknuće zapadnih demokracija ranije u Münchenu, kada je Čehoslovačka prepuštena Hitleru. Pakt Hitler-Staljin nije bio ideološki pakt, nego taktička igra neprijatelja, od kojih je najmanje jedan držao figu u džepu. Vidjelo se to dvije godinu kasnije, kada je Hitler napao SSSR.
Ne opravdavamo ovdje komunizam, staljinizam ponajmanje. Ali, je li Winston Churchill, spasitelj demokracije i Europe, mislio da je pakt Hitler-Staljin bio povod ratu? Ma ni govora, štoviše: polomio se da pridobije Staljina, a za rat je prešutno krivio mekušce britanske demokracije. I zato, u Hrvatskoj naročito, valja se bojati zagriženih revizionista, koji bi, da mogu, i Churchilla strpali u aps. Ma ne mrze oni komunizam, nego antifašizam, kojega bez Titovih partizana ne bi ni bilo. A kad bi upokojili britanskog spasitelja demokracije i jugoslavenskog spasitelja Hrvatske, e tada bi marširali, zna se – na čelu Karamarko, a za njim sablasti u crnim uniformama.
Zemlja koje nema Borisa Pavelića
Hapšenje Churchilla
Boris Pavelić
24. kolovoz 2013 12:35
Zanemarimo nelagodu što predsjednik Republike ne čuje škripanje u gotovo predizbornome hvalisanju kako je, eto, baš on odao počast. Važnije je nešto drugo: »miksanje kostiju«
Ahmići, Bleiburg, Jadovno, Jasenovac, Kampor, Križančevo Selo, Ovčara, Paulin Dvor, Sarajevo, Sijekovac, Srebrenica, Tezno… – taj redoslijed odabrao je jučer predsjednik Republike. »Na tom strašnom i predugačkom nizu boli, na desecima spomenika i neobilježenih grobnica odao sam počast žrtvama rata, totalitarizama i mržnje, duboko vjerujući da iz njihovih humaka više nikada ne smije klijati sjeme novog zla«, poručio je Josipović.
Zanemarimo nelagodu što predsjednik Republike ne čuje škripanje u gotovo predizbornome hvalisanju kako je, eto, baš on odao počast. Važnije je nešto drugo: »miksanje kostiju« što ga, ne trepnuvši okom, primjenjuje inače skrupulozni Josipović. Može li se bez razlikovanja nabrajati zločine toliko raznorodne i po motivima, i po broju žrtava, i po razini krivnje, a da se ne ogriješimo o žrtve? Nema li u tome nešto duboko pogrešno, nešto što izaziva zebnju? Možemo li tek tako, abecednim redom, Jadovno i Jasenovac svrstati iza Bleiburga?
Paulin dvor sravniti sa Sarajevom, Sijekovac sa Srebrenicom? U Josipovićeve motive ne sumnjamo: nikada nije dao naslutiti da opravdava, a kamoli podržava, ijedan zločin. Ali zamka je baš u toj neodoljivoj, premda shvatljivoj želji da se svi zločini podjednako osude. Svedemo li ih sve tek na apsktraktnu kategoriju zla, zaboravljamo uzroke i povijesnu perspektivu, pa Bleiburg postaje jednak Jasenovcu, Dresden Auschwitzu, a Dobrovoljačka opsadi Sarajeva.
U toj nivelaciji, kakvu od hrvatskoga predsjednika više ne bismo voljeli čuti, nalazimo odjek nove, neiskrene, površne i obranaške europske ideologije o »svim totalitarizmima«. Njezina je srž vidljiva iz povoda jučerašnjemu Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. EU je za taj dan odabrala 23. kolovoza, kada su Hitlerovi i Staljinovi ministri 1939. godine potpisali pakt o nenapadanju. »Taj je pakt bio povod za početak najbrutalnijeg rata u povijesti«, napisala je jučer u Jutarnjem listu europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding.
Njezina tvrdnja nije samo netočna; ona falsificira. Povod za rat nije bio pakt Ribbentrop-Molotov – premda naravno jest uništio Poljsku – nego sramotno pokleknuće zapadnih demokracija ranije u Münchenu, kada je Čehoslovačka prepuštena Hitleru. Pakt Hitler-Staljin nije bio ideološki pakt, nego taktička igra neprijatelja, od kojih je najmanje jedan držao figu u džepu. Vidjelo se to dvije godinu kasnije, kada je Hitler napao SSSR.
Ne opravdavamo ovdje komunizam, staljinizam ponajmanje. Ali, je li Winston Churchill, spasitelj demokracije i Europe, mislio da je pakt Hitler-Staljin bio povod ratu? Ma ni govora, štoviše: polomio se da pridobije Staljina, a za rat je prešutno krivio mekušce britanske demokracije. I zato, u Hrvatskoj naročito, valja se bojati zagriženih revizionista, koji bi, da mogu, i Churchilla strpali u aps. Ma ne mrze oni komunizam, nego antifašizam, kojega bez Titovih partizana ne bi ni bilo. A kad bi upokojili britanskog spasitelja demokracije i jugoslavenskog spasitelja Hrvatske, e tada bi marširali, zna se – na čelu Karamarko, a za njim sablasti u crnim uniformama.