Fotografija na kojoj se kordon policajaca gura s radnicima može trajno služiti kao dokaz koliko je divlji hrvatski kapitalizam učinkovit u stvaranju nesretnih ljudi. Teško da je ijedan policajac tog dana uživao u svom poslu
Nije to lako povjerovati. Ima posla. Ima i radnika, koji bi htjeli raditi. Ali ih policija dolazi mlatiti. U zemlji čija industrija predstavlja uspomenu, sve češće i spomeničku baštinu, policija štiti radna mjesta od radnika. Ti prizori iz Nauta Lamjane, malog škvera sa stoljetnom tradicijom na otoku Ugljanu, paradigma su posljednjeg čavla u lijesu moderne hrvatske ekonomije. U kojoj pendrek hrvatskog policajca za metu ima leđa hrvatskog radnika.
Sve što se na Ugljanu događa, događa se po slovu zakona. Komplicirana priča u stvari je sasvim jednostavna, jer je cijeli problem nastao zato što se više love na brzinu može zaraditi od budućih apartmana, podizanja kredita i davanja nekretnina pod hipoteku nego od rada u škveru. Stečaj je otvoren 2011. godine na zahtjev tvrtke Odmarališta IO Adria zbog duga od svega 172.630 kuna. Vlasnik Nauta Lamjane i tvrtke koja je podnijela zahtjev za stečaj je isti, britanski fond Jupiter Adria. Vlasnik je također podignuo ogromne kredite od Erste banke dajući u zalog nekretnine škvera, čiji je dug i stečajno terećenje po tom osnovu narastao za 56,36 milijuna kuna. Ta pak lova nije išla u navoze, dizalice, alat, nije išla u škver, već je investicijski fond preko leđa radnika kupovao nekretnine kao što je Hotel Preko ili stancija Dajla u Istri. Njima razvoj Naute nije bio zanimljiv, nije ih uopće zanimao. Zato je i stečaj zatražen za tako smiješnu svotu, maloj u usporedbi s 2 milijuna kuna, koje su radnici zaradili i danas stoje na računu tvrtke.
Tu dolazimo do pravog paradoksa. Ljudskog i ekonomskog. Jer je bivši stečajni upravitelj Ivan Rude napravio najveći mogući grijeh i prekršaj zato što je uspješno pokrenuo proizvodnju. Rude je u svega 16 mjeseci vratio na posao 48 radnika, još toliko kooperanata, uredno im dijelio plaće, podmirivao sve naknade prema državi i u praksi jedan stečaj pretvorio u pozitivnu poslovnu priču. Smijenjen je iz banalnih razloga. Tvrde da je varao na putnim nalozima, isplatio sebi nekoliko stotina kuna više negoli je smio, iako je to obična smijurija. Jer, ono što Rude nije smio napraviti jest oporavak škvera. Nije smio pokrenuti proizvodnju i vratiti radnike na posao, jer takav stečajni plan ne podržava najveći vjerovnik, onaj isti koji je ogromnim kreditima opteretio tvrtku ne vraćajući u nju niti lipe.
Uz taj formalno britanski fond Jupiter Adria sa sjedištem u švicarskom Luzernu i Bahamima, vezuje se ime Goranka Fižulića, bivšeg ministra gospodarstva u vladi Ivice Račana. Oni se bave velikim biznisom, većim od tamo nekog škvera na tamo nekom otoku. Zato radnici doista nisu pogriješili kad nisu htjeli prihvatiti novog stečajnog upravitelja Aleina Khana. Ovaj je to ekspresno potvrdio. Čim je pod kordonom policajaca i zaštitara ušao u škver, podijelio je otkaze izvršnom direktoru, te šefu proizvodnje i glavnom sindikalnom povjereniku, Ivi Baljkasu i Mariju Košti. Ljudima, koji su po svojim funkcijama, očito zaslužni što je škver dobro radio u zadnjem periodu. Kao da ta naopaka tragedija nije dovoljna, slijedi prizor novog stečajnog upravitelja, koji poziva, kao da je Aga-khan, deset radnika da uđu u škver, dok ostali trebaju ostati s druge strane ograde. Sve to radi okružen policijom i zaštitarima. Dok u Nauti Lamjani 40 brodova čeka na servis, jednako kao što čeka i jedan Australac s djecom da mu netko spusti brod u more. Na kojemu čovjek spava sa obitelji.
To su one najvažnije činjenice. Podsjećaju na prizore iz starijih američkih filmova o tamošnjoj borbi za radnička prava staroj skoro stotinjak godina. Ljude se tada također mlatilo i probiralo na ogradi za poneki sat posla uz bijednu nadnicu. S tretmanom prosjaka što mole poslodavca svoj komadić kruha. Kao u Nauta Lamjani danas.
Neki dan se premijer Zoran Milanović iznenadio kad su ga pitali za ovu temu. Taj navodni socijaldemokrat i vođa stranke kojoj radništvo ne bi trebalo biti baš toliko odbojno, nije imao ništa za reći. Osim da opere sebe i ustvrdi kako Vlada nije poslala policiju, već sud. Izrazi nekakvo opće žaljenje zbog situacije i onda nastavi lamentirati o državnom dugu, deficitu, novim nametima i skorašnjim izborima. Iako je apsolutno netočno da je nemoćan.
Mogao je i morao barem kazati kako Vlada na Ugljanu neće dozvoliti prenamjenu područja, da škver tamo mora ostati. Mogao je i puno više. Recimo otići na Ugljan umjesto na svečanu sjednicu povodom obljetnice osnutka Primorsko-goranske županije. Od našeg premijera takvo što ne treba očekivati. Kad nije baš niti jednom našao za shodno otići pred očajne i obespravljene ljude, vjerojatno nikad i neće.
Fotografija na kojoj se kordon policajaca gura s radnicima stoga može trajno služiti kao dokaz koliko je divlji hrvatski kapitalizam učinkovit u stvaranju nesretnih ljudi. Teško da je ijedan policajac tog dana uživao u svom poslu. I davno opjevani stihovi Tome Bebića življi su nego ikad. Mriža je sagnjila, škver je napušten brod. Leuti su poraženi, a Nauta ostaje tek sličica Hrvatske u malom. Zemlje koja radnike tretira kao kriminalce. A mešetare i špekulante štiti, iako je policija odavno i njima morala pokucati na vrata.
Tribina “B” Darka Pajića
Hrvatski pendrek za hrvatskog radnika
Darko Pajić
17. travanj 2014 20:59
Foto: Jure Mišković / CROPIX
Fotografija na kojoj se kordon policajaca gura s radnicima može trajno služiti kao dokaz koliko je divlji hrvatski kapitalizam učinkovit u stvaranju nesretnih ljudi. Teško da je ijedan policajac tog dana uživao u svom poslu
Nije to lako povjerovati. Ima posla. Ima i radnika, koji bi htjeli raditi. Ali ih policija dolazi mlatiti. U zemlji čija industrija predstavlja uspomenu, sve češće i spomeničku baštinu, policija štiti radna mjesta od radnika. Ti prizori iz Nauta Lamjane, malog škvera sa stoljetnom tradicijom na otoku Ugljanu, paradigma su posljednjeg čavla u lijesu moderne hrvatske ekonomije. U kojoj pendrek hrvatskog policajca za metu ima leđa hrvatskog radnika.
Sve što se na Ugljanu događa, događa se po slovu zakona. Komplicirana priča u stvari je sasvim jednostavna, jer je cijeli problem nastao zato što se više love na brzinu može zaraditi od budućih apartmana, podizanja kredita i davanja nekretnina pod hipoteku nego od rada u škveru. Stečaj je otvoren 2011. godine na zahtjev tvrtke Odmarališta IO Adria zbog duga od svega 172.630 kuna. Vlasnik Nauta Lamjane i tvrtke koja je podnijela zahtjev za stečaj je isti, britanski fond Jupiter Adria. Vlasnik je također podignuo ogromne kredite od Erste banke dajući u zalog nekretnine škvera, čiji je dug i stečajno terećenje po tom osnovu narastao za 56,36 milijuna kuna. Ta pak lova nije išla u navoze, dizalice, alat, nije išla u škver, već je investicijski fond preko leđa radnika kupovao nekretnine kao što je Hotel Preko ili stancija Dajla u Istri. Njima razvoj Naute nije bio zanimljiv, nije ih uopće zanimao. Zato je i stečaj zatražen za tako smiješnu svotu, maloj u usporedbi s 2 milijuna kuna, koje su radnici zaradili i danas stoje na računu tvrtke.
Tu dolazimo do pravog paradoksa. Ljudskog i ekonomskog. Jer je bivši stečajni upravitelj Ivan Rude napravio najveći mogući grijeh i prekršaj zato što je uspješno pokrenuo proizvodnju. Rude je u svega 16 mjeseci vratio na posao 48 radnika, još toliko kooperanata, uredno im dijelio plaće, podmirivao sve naknade prema državi i u praksi jedan stečaj pretvorio u pozitivnu poslovnu priču. Smijenjen je iz banalnih razloga. Tvrde da je varao na putnim nalozima, isplatio sebi nekoliko stotina kuna više negoli je smio, iako je to obična smijurija. Jer, ono što Rude nije smio napraviti jest oporavak škvera. Nije smio pokrenuti proizvodnju i vratiti radnike na posao, jer takav stečajni plan ne podržava najveći vjerovnik, onaj isti koji je ogromnim kreditima opteretio tvrtku ne vraćajući u nju niti lipe.
Uz taj formalno britanski fond Jupiter Adria sa sjedištem u švicarskom Luzernu i Bahamima, vezuje se ime Goranka Fižulića, bivšeg ministra gospodarstva u vladi Ivice Račana. Oni se bave velikim biznisom, većim od tamo nekog škvera na tamo nekom otoku. Zato radnici doista nisu pogriješili kad nisu htjeli prihvatiti novog stečajnog upravitelja Aleina Khana. Ovaj je to ekspresno potvrdio. Čim je pod kordonom policajaca i zaštitara ušao u škver, podijelio je otkaze izvršnom direktoru, te šefu proizvodnje i glavnom sindikalnom povjereniku, Ivi Baljkasu i Mariju Košti. Ljudima, koji su po svojim funkcijama, očito zaslužni što je škver dobro radio u zadnjem periodu. Kao da ta naopaka tragedija nije dovoljna, slijedi prizor novog stečajnog upravitelja, koji poziva, kao da je Aga-khan, deset radnika da uđu u škver, dok ostali trebaju ostati s druge strane ograde. Sve to radi okružen policijom i zaštitarima. Dok u Nauti Lamjani 40 brodova čeka na servis, jednako kao što čeka i jedan Australac s djecom da mu netko spusti brod u more. Na kojemu čovjek spava sa obitelji.
To su one najvažnije činjenice. Podsjećaju na prizore iz starijih američkih filmova o tamošnjoj borbi za radnička prava staroj skoro stotinjak godina. Ljude se tada također mlatilo i probiralo na ogradi za poneki sat posla uz bijednu nadnicu. S tretmanom prosjaka što mole poslodavca svoj komadić kruha. Kao u Nauta Lamjani danas.
Neki dan se premijer Zoran Milanović iznenadio kad su ga pitali za ovu temu. Taj navodni socijaldemokrat i vođa stranke kojoj radništvo ne bi trebalo biti baš toliko odbojno, nije imao ništa za reći. Osim da opere sebe i ustvrdi kako Vlada nije poslala policiju, već sud. Izrazi nekakvo opće žaljenje zbog situacije i onda nastavi lamentirati o državnom dugu, deficitu, novim nametima i skorašnjim izborima. Iako je apsolutno netočno da je nemoćan.
Mogao je i morao barem kazati kako Vlada na Ugljanu neće dozvoliti prenamjenu područja, da škver tamo mora ostati. Mogao je i puno više. Recimo otići na Ugljan umjesto na svečanu sjednicu povodom obljetnice osnutka Primorsko-goranske županije. Od našeg premijera takvo što ne treba očekivati. Kad nije baš niti jednom našao za shodno otići pred očajne i obespravljene ljude, vjerojatno nikad i neće.
Fotografija na kojoj se kordon policajaca gura s radnicima stoga može trajno služiti kao dokaz koliko je divlji hrvatski kapitalizam učinkovit u stvaranju nesretnih ljudi. Teško da je ijedan policajac tog dana uživao u svom poslu. I davno opjevani stihovi Tome Bebića življi su nego ikad. Mriža je sagnjila, škver je napušten brod. Leuti su poraženi, a Nauta ostaje tek sličica Hrvatske u malom. Zemlje koja radnike tretira kao kriminalce. A mešetare i špekulante štiti, iako je policija odavno i njima morala pokucati na vrata.