– Šta je tako smiješno u tom Jutarnjem, trafikant? 

   – Nastavak jučerašnje vesele priče iz Večernjeg. 

   – Koje priče? 

   – Ma znaš onog novinara Hassana Haidara Diaba koji ima običaj da se predstavlja kao menadžer i bogati šeik, pa onda u Večernjaku objavljuje kakve su poslove s njim htjeli sklapat hrvatski uglednici… 

   – Je li to onaj što je lani sa Silvijom Luks ugovarao gostovanje Sarajevske filharmonije pod ravnanjem Đele Jusića u Abu Dhabiju, pa mu je poduzetna novinarka htjela olakšat posao prijedlogom da maestrov honorar uplati na njezin račun? Onaj isti što je preklani smantao makarskoga gradonačelnika pričom o investicijama u hotele s pet i više zvjezdica, u žičaru, sportski centar…? 

   – Upravo taj. A sad mu je nasjela Ruža Tomašić. 

   – Pa nije valjda toliko nenačitana da je i njoj uspio prodat svoju šeičku priču!? Šta je s njom ugovorio: da će joj otvorit katedru na policijskoj akademiji u Kataru? 

   – Ne, nije išao na taj stari štos sa šeikom, iako nisam siguran da i ovaj put ne bi upalio. Diab se Tomašićki predstavio kao Palestinac s hrvatskom putovnicom koji se bavi trgovinom i žarko želi postat član HSP-a dr. Ante Starčević, jer se uopće ne osjeća uvrijeđenim njezinom izjavom o Hrvatskoj koja je samo za Hrvate i u kojoj su svi ostali gosti. Slušaj, molim te, kako ju je skuhao: »Gospođo Tomašić, Palestinac sam, ali slažem se sa svime što ste rekli. Želim se učlaniti u stranku da dokažemo zlobnicima kako niste mislili reći da je Hrvatska samo za Hrvate katolike.« I ona ga je, sva oduševljena, pozvala da dođe u Sabor, pa da srede formalnosti oko učlanjenja. 

   – I sad je Hassan Haidar Diab član Glavnog stana? 

   – Pa malo je falilo… Ruža mu je obećala da će se borit da Arapi dobiju status nacionalne manjine u Hrvatskoj i da će njega stavit na stranačku listu za parlamentarne izbore, ali je, jebiga, umjesto na izbornoj završio na crnoj listi. 

   – Nije valjda prokužila da joj se lažno predstavio? 

   – Naravno da nije. Ustvari, prokužila je, ali tek nakon što je u Večernjaku pročitala tko je on i šta mu je sve napričala. 

   – A mogu zamislit kako se naprovaljivala… 

   – E, ne možeš! Hajde probaj zamislit šta mu je odgovorila na pitanje: »Mnogi vam zamjeraju što ste ušli u koaliciju s HDZ-om. Zašto ste to učinili?« 

   – Pa valjda mu je bajala kako je Karamarko super, kako to više nije Sanaderov i Kosoričin prosrpski HDZ… 

   – Ni blizu! Kaže Ruža: »To je jedino što sam mogla učiniti da dođem do vlasti.« 

   – Tim riječima? 

   – Šta te čudi Ružina otvorenost?! Probaj zamislit kako li se tek Hassan začudio kad je, na njegovu primjedbu da ga čudi njena kandidatura za Europski parlament, budući da je baš ona bila najveći euroskeptik, praktična Ruža Tomašić odvratila: »Sve su to politički igrokazi. Pa tko bi bio protiv ulaska Hrvatske u EU? Mi smo dio Europe i naše je mjesto tamo, a ne na Balkanu.« 

   – Dobro da je upotrijebila riječ »Balkan«, a ne »Bliski istok«… Sve u svemu, pohvalno od Ruže da je priznala brak iz interesa s HDZ-om i da je, takva principijelna kakvom nam se predstavlja, bez pardona i bez trunke srama otkrila da sudjeluje u političkim igrokazima. To će joj bit honorirano na izborima… 

   – Ma nije njoj frka od birača, nego od Milanovića. 

   – Kako to misliš? 

   – Pa nije u Jutarnjem išla demantirat svoju vlastohlepnu ispovijed novom članu HSP-a, niti je išla negirat priznanje da je njezina žestoka javna antieuropska retorika najobičniji politički igrokaz. Demantirala je ono što je rekla o Milanoviću i njegovoj ženi. 

   – Nije ih valjda tračala pred tipom kojeg prvi put vidi? 

   – On ju je navukao na priču o premijeru koji je u posljednje vrijeme jako nervozan, a Ruža se spremno uhvatila omiljene teme i o Milanoviću rekla sljedeće: »Polako gubi kompas i postaje agresivan. Kad su govorili da tuče ženu, nisam vjerovala, ali nakon njegova istupa i napada na novinare sigurna sam da je to istina.« A kad je u Večernjaku pročitala šta je izgovorila, onda se i ona okomila na novinara, optužila ga u Jutarnjem listu da joj podmeće zato što ona, eto, pokušava ujedinit desnicu i priprijetila mu prijavom Vijeću časti HND-a. 

   – A ne Vijeću časti HSP-a dr. Ante Starčević? A šta je u Jutarnjem rekla da je o Milanoviću i njegovoj ženi kazala u Večernjem? 

   – Evo slušaj: »Nikad to nisam rekla. Novinar je sve netočno prenio. Rekla sam samo da je premijer Milanović pokazao agresiju prema meni, što očito daje za pravo raznim pričama koje su o njemu nekad kružile. Da su neke od njih onda istinite. Nikad nisam spominjala njegovu ženu, nisam na to mislila.« 

   – Vadila se, vidim, jednako uvjerljivo kao i nakon one provale o gostima u Hrvatskoj… 

   – I jednako uvjerljivo kao makarski gradonačelnik i Silvija Luks, koji su također optuživali lažnog šeika da je o njima napisao laži, a da pritom nisu računali na nezgodnu mogućnost da čovjek ima sačuvane dokaze za sve što je objavio. 

   – A šta je sačuvao kao uspomenu na susret s Tomašićkom? Stranačku iskaznicu? 

   – Snimku razgovora, koju je Večernjak pustio na svom portalu, da Ruža može čut šta je sve govorila i koga je sve spominjala, unatoč tome što se zaklinje da nikad nije. 

   – Šta misliš, trafikant, tko bi mogao bit sljedeća Diabova mušterija? 

   – Nadam se da će to bit Kerumov gradski vijećnik i dvorski arhitekt Zoran Jeramaz. 

   – Onaj što je na sjednici Gradskog vijeća priprijetio novinaru koji se usudio napisat da je Kerumov betonski križ »ružna skalamerija na vrhu Marjana«? 

   – Da, onaj poznavatelj religija koji je odapeo strijelu na novinara kazavši: »Da se to napiše o jednom vjerskom simbolu u bilo kojoj drugoj državi, islamskoj, budističkoj ili kakvoj god hoćete, ni taj novinar ni njegova familija ne bi ostali živi!« 

   – Pa ne misliš valjda da bi mu se Hassan Haidar Diab trebao predstavit kao fanatični libanonski katolik koji je spreman likvidirat svetogrdnog novinara? 

   – Naravno da ne mislim. Dovoljno je da mu se predstavi kao šeik koji bi želio financirat izgradnju križa na Marjanu. 

   – Imaš li neku gluplju ideju? Pa ne bi taj Jeramaz valjda nasjeo na priču o šeiku koji troši lovu na križeve… 

   – Ne da bi nasjeo, nego bi još pitao: »A koliko bi vi, druže šeiče, keširali da mi na Marjan ne metnemo samo križ, nego i zvijezdu i polumjesec i deve i benzinsku pumpu?«