Ukrajinske vlasti su objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti novoj neovisnoj crkvi, istaknuvši pritom da želi po svaku cijenu spriječiti vjerski rat u zemlji
Ukrajinska pravoslavna crkva obilježila je prvi Božić kao neovisna autokefalna crkva. Podsjetimo, u prosincu prošle godine na saboru svećenika Ukrajinske pravoslavne crkve u Kijevu donesen je dokument o osnivanju crkve koja će biti neovisna o vjerskom tutorstvu Moskve.
Ogranak odan Moskovskoj patrijaršiji, koja je od početka krize s Rusijom 2014. izgubila dio vjernika, ali još ima velik broj župa u Ukrajini, proglasio je sabor nezakonitim i zabranio svom svećenstvu da na njemu sudjeluje.
No nekolicina njegovih biskupa i svećenika ipak su sudjelovala na saboru. Glasnogovornik Ruske pravoslavne crkve, mitropolit Ilarion, rekao je da njihovo sudjelovanje na saboru može samo ražalostiti vjernike i usporedio ga je s Judinom izdajom.
Odluka o proglašenju neovisnosti pravoslavne crkve u Ukrajini naljutila je Rusku pravoslavnu crkvu, koja je osudila raskol. Ukrajinske vlasti su objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti novoj neovisnoj crkvi, istaknuvši da želi po svaku cijenu spriječiti vjerski rat u zemlji.
Rusija se ogorčeno protivi odobravanju statusa autokefalne ukrajinske crkve, to jest njenom samoupravnom statusu, usporedivši događaje s Velikim crkvenim raskolom iz 1054. godine, a koji je podijelio kršćanstvo na zapadno i istočno. Ruska pravoslavna crkva u Moskvi prozvala je čelnike ukrajinske crkve »šarlatanima i raskolnicima«, a predsjednik Vladimir Putin je upozorio na moguće krvoproliće.
Ovih dana reagirala je i Poljska pravoslavna crkva, koja smatra da bi neovisna Ukrajinska pravoslavna crkva mogla prouzročiti kaos u Poljskoj. Poglavar Poljske pravoslavne crkve Sava poslao je pismo carigradskom patrijarhu Bartolomeju, obavještavajući ga da poljska crkva »ne prepoznaje strukturu koja je nedavno stvorena u Ukrajini«. Upozorio ga je da »sabor ujedinjenja«, održan u Kijevu pod pokroviteljstvom Carigradske patrijaršije, nije riješio problem raskola već ga je još više produbio. Pismo mitropolita Save je službeni odgovor Poljske pravoslavne crkve na pismo koje je Bartolomej uputio čelnicima državnih crkava u posljednjih nekoliko dana, informirajući ih o rezultatima »sabora ujedinjenja« te izrazio nadu da će priznati novu crkvu. Sava je upozorio Carigrad da je »sabor ujedinjenja« u ukrajinskom društvu stvorio mnoge bolne pojave, ne samo crkvene nego i društveno-političke.
Poglavar Poljske pravoslavne crkve istaknuo je da su u radu »sabora ujedinjenja« sudjelovali praktički samo predstavnici raskolničkih skupina lišenih statusa svećenika i biskupa, te upozorio: »Ukazujemo da zabranu bogosluženja – po drevnoj tradiciji, ukida onaj koji je tu zabranu i postavio. Osim toga, kod Filareta (vođe glavne raskolničke strukture u Ukrajini) nismo vidjeli nikakvo kajanje ili smirenost koje obično moraju prethoditi ukidanju zabrane. Toga nije bilo. To je problem…«
Mitropolit Sava pozvao je patrijarha Bartolomeja da sazove skup svih poglavara pravoslavnih crkava koji će razmotriti pitanje Ukrajine. Bartolomeju je također privukla pozornost i to da pravoslavne crkve vjeruju da se autokefalnost može dati samo na prijedlog Majke Crkve nakon savjetovanja sa svim pravoslavnim poglavarima – objavili su Fakti.org.
Predstavnici Poljske pravoslavne crkve ukazuju i da u Poljskoj radi oko milijun ukrajinskih radnika, pa bi Ukrajinska pravoslavna crkva mogla organizirati svoje župe za vjernike Ukrajince koji rade u Poljskoj. U ovoj pretežito katoličkoj zemlji pravoslavni vjernici predstavljaju manjinu, dok je u Ukrajini pravoslavlje dominantno. Ukrajinska pravoslavna crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem te sve do 15. prosinca 2018. nije bila jedinstvena, što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Dio Ukrajinaca u Rusiji, odnosno ukrajinskih crkvenih dužnosnika, također je imao vrlo veliku ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve koju su doživljavali kao vlastitu. Ukrajinsko pravoslavlje je do 15. prosinca 2018. bilo podijeljeno između tri, odnosno dvije glavne pravoslavne crkve: Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto Crkve u Ukrajini. Raspuštena je prije zasnivanja neovisne Pravoslavne crkve Ukrajine.
Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju okupljenih vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza. Do 2018. je bila jedini službeni predstavnik među ostalim pravoslavnim crkvama. U svojim redovima okuplja višemilijunsku rusku manjinu u Ukrajini. U Ukrajini također živi veliki broj vjernika koji ne priznaju nijednu pravoslavnu crkvu. To je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i čestog pritiska Ruske pravoslavne crkve, koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve.
Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je zadržala autohotni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Po svom velikom broju crkvenih institucija nalazi se na drugom mjestu. Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja sa Ruskom pravoslavnom crkvom, koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću kad su Ukrajinci prešli na katoličanstvo i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad pao u ruke Turcima. Dodatan problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva koja je ukrajinske grkokatolike u 17. počela preobraćivati na pravoslavlje te je navodno nelegalno preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom, koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji i potom Vatikanu. Ti su postupci doveli do toga da su se Ukrajinci u 18. stoljeću masovno okretali od nove rusificirane Crkve na prostorima Ukrajine, koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije.
U Ukrajini se često napominje činjenica da je 1686. godine Carigradska patrijaršija, pod turskim okupacijskim pritiskom, nelegalno prepustila svoju nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom jurisdikciji mlađe Moskovske patrijaršije, odnosno danas Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Nisu se još razriješile pravno-političke nesuglasice između ukrajinskih crkava Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Autoritet Crkve u tradicionalno jakoj kršćanskoj zemlji Ukrajini, koristi se često kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva što pogoduje jačanju ateizma i nakon sloma SSSR-a. Ukrajinci u Rusiji također su kroz povijest imali poseban značaj kad je u pitanju razvoj Ruske pravoslavne crkve, što danas dodatno komplicira i ovako složene odnose.
Točka na P
KIM CUCULIĆ Novi crkveni raskol
Kim Cuculić
13. siječanj 2019 13:09
Foto Reuters
Ukrajinske vlasti su objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti novoj neovisnoj crkvi, istaknuvši pritom da želi po svaku cijenu spriječiti vjerski rat u zemlji
Ukrajinska pravoslavna crkva obilježila je prvi Božić kao neovisna autokefalna crkva. Podsjetimo, u prosincu prošle godine na saboru svećenika Ukrajinske pravoslavne crkve u Kijevu donesen je dokument o osnivanju crkve koja će biti neovisna o vjerskom tutorstvu Moskve.
Ogranak odan Moskovskoj patrijaršiji, koja je od početka krize s Rusijom 2014. izgubila dio vjernika, ali još ima velik broj župa u Ukrajini, proglasio je sabor nezakonitim i zabranio svom svećenstvu da na njemu sudjeluje.
No nekolicina njegovih biskupa i svećenika ipak su sudjelovala na saboru. Glasnogovornik Ruske pravoslavne crkve, mitropolit Ilarion, rekao je da njihovo sudjelovanje na saboru može samo ražalostiti vjernike i usporedio ga je s Judinom izdajom.
Odluka o proglašenju neovisnosti pravoslavne crkve u Ukrajini naljutila je Rusku pravoslavnu crkvu, koja je osudila raskol. Ukrajinske vlasti su objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti novoj neovisnoj crkvi, istaknuvši da želi po svaku cijenu spriječiti vjerski rat u zemlji.
Rusija se ogorčeno protivi odobravanju statusa autokefalne ukrajinske crkve, to jest njenom samoupravnom statusu, usporedivši događaje s Velikim crkvenim raskolom iz 1054. godine, a koji je podijelio kršćanstvo na zapadno i istočno. Ruska pravoslavna crkva u Moskvi prozvala je čelnike ukrajinske crkve »šarlatanima i raskolnicima«, a predsjednik Vladimir Putin je upozorio na moguće krvoproliće.
Ovih dana reagirala je i Poljska pravoslavna crkva, koja smatra da bi neovisna Ukrajinska pravoslavna crkva mogla prouzročiti kaos u Poljskoj. Poglavar Poljske pravoslavne crkve Sava poslao je pismo carigradskom patrijarhu Bartolomeju, obavještavajući ga da poljska crkva »ne prepoznaje strukturu koja je nedavno stvorena u Ukrajini«. Upozorio ga je da »sabor ujedinjenja«, održan u Kijevu pod pokroviteljstvom Carigradske patrijaršije, nije riješio problem raskola već ga je još više produbio. Pismo mitropolita Save je službeni odgovor Poljske pravoslavne crkve na pismo koje je Bartolomej uputio čelnicima državnih crkava u posljednjih nekoliko dana, informirajući ih o rezultatima »sabora ujedinjenja« te izrazio nadu da će priznati novu crkvu. Sava je upozorio Carigrad da je »sabor ujedinjenja« u ukrajinskom društvu stvorio mnoge bolne pojave, ne samo crkvene nego i društveno-političke.
Poglavar Poljske pravoslavne crkve istaknuo je da su u radu »sabora ujedinjenja« sudjelovali praktički samo predstavnici raskolničkih skupina lišenih statusa svećenika i biskupa, te upozorio: »Ukazujemo da zabranu bogosluženja – po drevnoj tradiciji, ukida onaj koji je tu zabranu i postavio. Osim toga, kod Filareta (vođe glavne raskolničke strukture u Ukrajini) nismo vidjeli nikakvo kajanje ili smirenost koje obično moraju prethoditi ukidanju zabrane. Toga nije bilo. To je problem…«
Mitropolit Sava pozvao je patrijarha Bartolomeja da sazove skup svih poglavara pravoslavnih crkava koji će razmotriti pitanje Ukrajine. Bartolomeju je također privukla pozornost i to da pravoslavne crkve vjeruju da se autokefalnost može dati samo na prijedlog Majke Crkve nakon savjetovanja sa svim pravoslavnim poglavarima – objavili su Fakti.org.
Predstavnici Poljske pravoslavne crkve ukazuju i da u Poljskoj radi oko milijun ukrajinskih radnika, pa bi Ukrajinska pravoslavna crkva mogla organizirati svoje župe za vjernike Ukrajince koji rade u Poljskoj. U ovoj pretežito katoličkoj zemlji pravoslavni vjernici predstavljaju manjinu, dok je u Ukrajini pravoslavlje dominantno. Ukrajinska pravoslavna crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem te sve do 15. prosinca 2018. nije bila jedinstvena, što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Dio Ukrajinaca u Rusiji, odnosno ukrajinskih crkvenih dužnosnika, također je imao vrlo veliku ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve koju su doživljavali kao vlastitu. Ukrajinsko pravoslavlje je do 15. prosinca 2018. bilo podijeljeno između tri, odnosno dvije glavne pravoslavne crkve: Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto Crkve u Ukrajini. Raspuštena je prije zasnivanja neovisne Pravoslavne crkve Ukrajine.
Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju okupljenih vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza. Do 2018. je bila jedini službeni predstavnik među ostalim pravoslavnim crkvama. U svojim redovima okuplja višemilijunsku rusku manjinu u Ukrajini. U Ukrajini također živi veliki broj vjernika koji ne priznaju nijednu pravoslavnu crkvu. To je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i čestog pritiska Ruske pravoslavne crkve, koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve.
Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je zadržala autohotni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Po svom velikom broju crkvenih institucija nalazi se na drugom mjestu. Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja sa Ruskom pravoslavnom crkvom, koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću kad su Ukrajinci prešli na katoličanstvo i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad pao u ruke Turcima. Dodatan problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva koja je ukrajinske grkokatolike u 17. počela preobraćivati na pravoslavlje te je navodno nelegalno preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom, koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji i potom Vatikanu. Ti su postupci doveli do toga da su se Ukrajinci u 18. stoljeću masovno okretali od nove rusificirane Crkve na prostorima Ukrajine, koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije.
U Ukrajini se često napominje činjenica da je 1686. godine Carigradska patrijaršija, pod turskim okupacijskim pritiskom, nelegalno prepustila svoju nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom jurisdikciji mlađe Moskovske patrijaršije, odnosno danas Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Nisu se još razriješile pravno-političke nesuglasice između ukrajinskih crkava Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Autoritet Crkve u tradicionalno jakoj kršćanskoj zemlji Ukrajini, koristi se često kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva što pogoduje jačanju ateizma i nakon sloma SSSR-a. Ukrajinci u Rusiji također su kroz povijest imali poseban značaj kad je u pitanju razvoj Ruske pravoslavne crkve, što danas dodatno komplicira i ovako složene odnose.