Dvjestotinjak ljudi iz četiri države nastale iz bivše Jugoslavije osjetilo je potrebu potpisati Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Uz solidnu pompu i dozu egzibicionizma lansiran je tako dokument koji bi navodno trebao poboljšati međunacionalno ozračje iako bi se lako moglo dogoditi da mu učinak bude potpuno suprotan.

Bez obzira na to što dobar dio potpisnika moguće ima dobre namjere. Više od četvrt stoljeća Jugoslavija ne postoji, pa suditi iz Beograda o Zagrebu i obrnuto, najčešće dovodi do pogrešnih zaključaka. Pa i do iskazivanja sentimenata protiv kojih se neki od potpisnika navodno već godinama bore. Recimo bizaran je istup direktorice beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavičević koja s visoka docira da identifikacija nacije i jezika nužno proizvodi nacionalistički kič.

Nije, naime, baš do kraja jasno zašto bi nužno bila kič činjenica da se Hrvati, kao uostalom i drugi narodi, poistovjećuju sa svojim jezikom. Što ima normalnije od toga da su Hrvati nakon raspada Jugoslavije i Domovinskog rata željeli da njihov jezični standard bude što različitiji od srpskog?

Barem 23 godine, od 1918. do 1941., Hrvatska je bila čista srpska kolonija, a malo, zaista malo, je nedostajalo da 1991. to ponovo postane. I što je loše u tome da se kolonizirani želi što više razlikovati od onog koji ga je kolonizirao?

Naravno, bilo je »glede i u svezi« tog procesa puno bizarnosti,  pretjerivanja pa i jezičnih akrobacija o kojima su se pričali vicevi. Ali ako je i bilo nezgrapnosti pa i kiča zbog čega bi to nužno moralo biti odraz netolerancije Hrvata prema onima od kojih su iz zajedničke države jedva pobjegli spašavajući živu glavu?

Zašto bi netolerantni bili Hrvati – koji su izašli iz Jugoslavije i ostavili Srbe u Srbiji da pišu i govore kako im srcu drago – a navodno tolerantni ljudi kao Pavičević, koja bi iz Beograda željela mijenjati način na koji se u Zagrebu govori, a posebno piše.

Deklaracija može jedino povećati netoleranciju među bivšim jugoslavenskim narodima koji su se rastali kroz četiri godine brutalnog rata. I koji se sada i kroz jezičnu politiku žele što više razlikovati jedni od drugih. Međutim, njen je odjek na svu sreću minimalan. U Srbiji su na Deklaraciju samo odmahnuli rukom, a u Hrvatskoj ju je medijski potpuno prekrilo spašavanje Agrokora. Tako da na sreću nekih velikih negativnih posljedica neće biti.

Posebno je tu čudno ponašanje potpisnika iz Srbije i Hrvatske. Međunacionalne napetosti u Hrvatskoj ipak slabe bez obzira što ih neki politički igrači iz svojih sebičnih interesa žele prikazati jačima nego što jesu. Mora se zaista biti ili jako zao ili potpuno politički blesav ako se želi poboljšavati odnose Srba  i Hrvata i istovremeno dovoditi u pitanje hrvatski jezični standard.

Već se skoro sto godina aktivno radi na zbližavanju Srba i Hrvata kroz često nasilno inzistiranje na zajedničkom jeziku. I cijelo to vrijeme su si Srbi i Hrvati međusobno sve dalje. Pa zaista nije jasno zašto netko konačno ne pokuša sa suprotnim rješenjem. Da se recimo počne inzistirati na različitostima. Pa da se onda dogodi jedina logična stvar. Da jezici na kojima Hrvati i Srbi pišu postaju sve različitiji i različitiji, a da se oni odjednom sve bolje i bolje razumiju.