Ovo je provokacija! – vrisnula je premijerka Jadranka Kosor stigavši u malo, ali ponosno selo Guzurine gdje je tog popodneva imala nazočiti svečanom proglašenju pobjede Guzurina u natječaju za najljepše ukrašeno siromašno selo u tom pitoresknom hrvatskom kraju. 

    Čitav niz kuća na glavnoj i, ustvari, jedinoj cesti koja je vijugala kroz selo, bio je nakićen drečavim, bujno rascvalim geranijama. 

    – Zašto je ovo cvijeće crvene boje? – prosiktala je, gnjevno se osvrćući oko sebe. 

    Toplo rujansko sunce davalo je cvijeću gotovo neprirodno žarki odsjaj, glave rascvalih biljaka nježno su se njihale na povjetarcu i, kao što je zamijetio lokalni pjesnik (rodom iz Guzurana a nastanjen u susjednoj općini Podguzje), cvijeće je krvarilo ljepotom. 

    Premijerkina oštra prozivka zbunila je načelnika Guzurine, dobrodušnog debeljka koji koji se osobno uključio u uređivanje svoga sela i tjednima radio na pripremama za posjet državnog vrha. U mirnoj povijesti Guzurina dosad još nije bio zabilježen posjet članova Vlade, a danas ih je, evo, tu bilo dvoje. Sam pogled na premijerku i ministra turizma Bajsa preplavljivao je načelnika nervozom. 

    – Zar vam se ne sviđa cvijeće? – plaho je upitao. Ovo je bilo ono od čega je posljednjih tjedana najviše strahovao: da će u svom tom nastojanju da s mještanima Guzurina impresionira premijerku i ministra, neka sitnica ipak poći po zlu i da će sav trud biti uzaludan. 

    – Ne, ne sviđa mi se cvijeće! Osjećam se kao da sam zakoračila u sjedište Kukuriku koalicije! Jesu li vas Milanovićevi platili da me ovako grubo provocirate? – zapištala je premijerka razdraženo. 

    – Ne, ne, nije provokacija, uvjeravam vas – uzmucao se načelnik. – Znate da geranije cvatu samo u tri boje, odlučili smo se za crvenu jer je najupečatljivija i, kako se to reče, najekspresivnija… 

    Premijerka ga je ošinula pogledom i zaustila da još nešto kaže. Uto joj je prišao Bajs, prijateljski je uzevši pod ruku. 

    – Jadranka, pusti, nije čovjek imao lošu nakanu, Guzurani su pošteni ljudi, glasaju za HDZ, svi odreda. Cvijeće ko cvijeće, koga briga za boje… 

    – Mene briga. Pogledaj ovo cvijeće u nijansi onih Jakovčićevih bermuda. Ovo je simbolička izdaja, Guzurani se očito priključuju projektu crvene Hrvatske – mahala je premijerka ljutito.    

   Kreativni direktor

    Bajs je odustao od razuvjeravanja. Bilo mu je jasno da je Kosoričina opsjednutost tom crvenom Hrvatskom prerasla u vrlo ozbiljnu paranoju iz koje se nije dala izvući. Zato je samo nemoćno slegnuo ramenima i pogledom je ispratio do improvizirane pozornice s razglasom. 

    – A ovo? Što je ovo? – cijuknula je, spazivši transparent uredno izvješen nad pozornicom. Na komadu bijele plahte velikim je crvenim slovima bilo napisano: »Oj dužine i širine, ekvator i Guzurine!« 

    – To je naš kreativni direktor smislio, jedini guzurinski pjesnik… – djenuo se načelnik u opravdanja. 

    – A ovo? Što je ovo? – upitala je sad, glasom koji se od preneraženja istanjio u uvrijeđen piskut. – Što je, dovraga, ovo? – uperila je prst prema mrlji na načelnikovoj košulji. Crvenoj mrlji. 

    – Maloprije sam… jeo ćevape s ajvarom, dok smo vas čekali. Kad sam nervozan, puno jedem… Pa mi je valjda ajvar kapnuo na košulju… – pokunjeno je prošaptao načelnik, tapkajući maramicom po mrlji. Duboko ga je posramio ovaj premijerkin ukor, a osjećaj stida dodatno je pojačala nazočnost ministra Bajsa i njegova mlađahnog službenog vozača koji je, zagledan u vlastite cipele, prolazio rukom kroz kratku narančastu kosu. Svima je bilo neugodno, a najviše načelniku: obrazi su mu se užarili kao kod princa Harryja na onim pijanim slikama s Hvara. 

    – Pa vi ste nevjerojatni! Kakva vam je to neprirodna crvena boja u licu? Zašto ste tako crveni? Vi ste crveni iznutra, vidim! Vi ste neprijateljski špijun! Kukuriku! Kukuriku! – mahnitala je premijerka, izobličena od bijesa. 

    Bajs se nakašljao i pokušao još jednom prići šefici, ali mu je rukom dala znak da je pusti na miru. 

    – Ova je žena stvarno napeta, subverzivno je šapnuo mladi vozač, vrteći glavom. 

    Proslava je, očito, započela jako loše. Crvendaći su u krošnjama glasno cvrkutali kao da i oni osjećaju da se u Guzurinama sprema nekakva oluja.      

Sjećanja na djetinjstvo

    Kratki protokolarni obilazak sela, u koji su krenuli prije službenog dijela priredbe, probudio je u ministru Bajsu neka davno zaboravljena sjećanja na djetinjstvo. Osnovna škola u Guzuranima bila je vrlo slična onoj koju je on pohađao: s nježnošću se sjetio kako je u navlas ovakvom dvorištu, prije više desetljeća, provodio velike odmore u društvu svojih najboljih prijatelja Mrcine i Kuge. Kao debeljuškasti prvaš zdravog apetita, svoju bi užinu pojeo već za prvog sata pa bi kasnije, na velikom odmoru, molio dečke iz razreda da mu daju po jedan zalogaj svojih sendviča. 

    »Daj griz!«, rekao bi Kugi i ovaj bi mu zaista ponudio svoj sendvič s majonezom i mortadelom. Razjapio bi usta najviše što može i zagrizao dobar komad užine. Zatim bi spretnim, brzim pokretima jezikom izlizao majonezu iz sendviča, prije nego što ga vrati Kugi. »Fuuuuj!«, namrštio bi se Kuga i zgađeno se odmaknuo. Bajs bi onda, uživajući u svojoj domišljatosti, smazao sendvič do kraja. 

    Iz razmišljanja ga je prenuo načelnik koji je, jedva se oporavivši od onih premijerkinih uvreda, s pola srca hvalio trud Guzurana da usprkos velikom siromaštvu sačuvaju optimizam i, naravno, vjeru u vladajuću stranku. 

    – Dragi Guzurani! – vikala je premijerka u mikrofon kad je započela svečanost. Nešto pogrbljene starčadi natisnulo se uz stol na kojemu će – pročulo se – nakon govora uvaženih gostiju uslijediti domjenak. Oči su joj bole neke djevojke u narodnim nošnjama – crvenim narodnim nošnjama! – ali odlučila je ipak ne reagirati na taj uznemirujući detalj. 

    – Kao što i sami pretpostavljate, nisam bez razloga danas došla u vaš kraj sa svojim ministrom, gospodinom Bajsom. Došla sam ovdje s itekako dobrim razlogom: došla sam ovdje napraviti stožer za borbu protiv projekta crvene Hrvatske! – rekla je, uputivši onim djevojkama iz folklorne skupine znakovit mrzilački pogled.      

Upitnici u očima

      – Dragi Guzurani, želim da znate da cijenim vaš trud, veliki trud koji ste uložili da kamuflirate svoje siromaštvo. Vlada cijeni što ste se složno potrudili da pokažete svoje najljepše lice, da ovako lijepo ukrasite ulice, tako da nitko ne može naslutiti da ste vi, ustvari, najsiromašnije selo u Hrvatskoj! Vi skapavate od gladi, a balkoni su vam puni cvijeća! Osobno bih izabrala neku drugu boju, ali nije to sad važno…– vikala je premijerka s iznova probuđenim žarom u glasu. 

    Nekoliko okupljenih mlitavo je zapljeskalo, ostali su se pogledavali s upitnicima u očima. Reporter Guzuranske kronike apatično je škljocnuo fotoaparatom. 

    – O čemu ova bunca? – prišapnuo je Bajsov vozač onom guzuranskom pjesniku, autoru transparenta. 

    – Želimo vam zahvaliti, dragi Guzurani, što ste čitavoj Hrvatskoj pokazali da vlastito prljavo rublje treba sakriti, sačuvati za sebe, kamuflirati ga. To je i strategija ove Vlade: i mi kao i vi radimo sve da i u ovim teškim vremenima pošaljemo poruku da nam je dobro! Da nam je svima jako dobro! Svima nam cvjeta cvijeće! – nastavljala je Kosor energično. 

    Onih nekoliko gladnih penzionera umalo je srušilo stol za domjenak, gurajući se jedni preko drugih da budu što prije hrani, kad hrana dođe. 

    – Zašto bismo nedostojanstveno mahali svojom nevoljom, izlagali je kao stare gaće. Ne, mi nećemo tako! Antologijski hrvatski pjesnik je napisao »Patimo, patimo u tišini! Umrimo, umrimo u samoći!« Tako ćemo i mi, dragi Guzurani: zajedno ćemo prikazati stvari boljima nego što jesu – i zato ponavljajte za mnom: nama je dobro! cvjeta nam cvijeće! Izašli smo iz krize! Kriza je gotova! – dizala je visoko u zrak stisnutu pesnicu kao na koncertu Marka Perkovića. 

– I za kraj, razrješavam vas titule najsiromašnijeg sela u Hrvatskoj. Od danas to više niste! – ozareno je poviknula.      

Okrepa na domjenku

      S osmijehom je sišla s pozornice. Imala je razloga biti zadovoljna: mogla je upisati plus pokraj još jedne zabiti iscrtanoj na karti svoje predizborne turneje. Izgladnjeli Guzurani spremno su se odazvali načelnikovom pozivu da se okrijepe na domjenku. I ona im se pridružila. 

    – Čašu crvenog vina? – upitao ju je načelnik, a kad je vidio kako joj osmijeh pada s lica kao glista s kore drveta, požurio je dometnuti da je baš taj rose posebnost guzuranskog kraja, autohtona sorta koja se ovdje tradicionalno uzgaja. 

    Pažnju im je privuklo komešanje među pukom: čim su slistili ponuđene sendviče, Guzurani su se počeli u grupicama žurno udaljavati niz ulicu. 

    – Kamo idu? – pitao je Bajs začuđeno. 

    Guzuranski pjesnik koji se također spremao krenuti za gomilom, objasnio mu je da je u susjednom Podguzju upravo završena utrka magaraca i da seljani idu skupljati ambalažu koja je u kantama za smeće ostala za posjetiteljima. 

    – Ambalažu? – ponovila je premijerka preneraženo. 

    – Utrka magaraca, to je popularan događaj, dođe u Podguzje i do deset tisuća ljudi, kante budu pune plastičnih boca nakon što završi utrka, rekao je pjesnik pa požurio niz ulicu. 

    – Ali, ali… Pa ja sam upravo svečano objavila da oni više nisu siromašni! I da smo izašli iz krize!      

Kamuflaža i gaće

  – Guzurani, dobri ljudi, vratite se! 

    Nekoliko njih zastalo je u znatiželji i okrenulo se prema pozornici. 

    – Ne možete sad kopati po smeću, zar ste zaboravili što sam rekla. Kamuflaža, dostojanstvo, stare gaće… 

    – Da, ali mi skapavamo od gladi! Moramo nešto učiniti da preživimo! – uz frktaj je dobacila jedna od onih djevojaka u narodnoj nošnji. 

    – E pa ne morate preživljavati na tako prostački način! Citirat ću opet našeg pjesnika: »Plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći«… – govorila je Jadranka, iako joj je ponestajalo i argumenata i vjere u to što govori. 

    Ipak, vikala je u mikrofon i dalje: 

    – Vratite se, dobri Guzurani, okrenite leđa kontejnerima… i crvenoj Hrvatskoj… i okrenite se prema… prema… 

    Premijerka je ostala bez ideja. Onda je ugledala Bajsa i sjetila se: 

    –Znam! Naravno! Okrenite se prema turizmu! 

    Djevojke iz folklornog društva sinkronizirano su zakolutale očima. 

    – Turizam nas je izvukao iz krize, evo, tu je ministar Bajs koji će vam to potvrditi. Guzurine imaju potencijal da postanu naša top destinacija seoskog turizma…Čujem da ovaj kraj sve više privlači turiste! 

    Među okupljenima zagrmi zaigrani smijeh. 

    – Više turista ima u mojoj guzici nego u Guzurinama – ironično dobaci neki starac. 

    – To je istina, gospođo Kosor, zaista nikad nijedan turist nije nogom zakoračio u naše selo, čak ni zabunom – potvrdio je načelnik. 

   Bajsov mozak

  Bajs je znao da je sad njegov red. U škripcima poput ovoga, kad bi svi potrošili sve aseve iz rukava, Bajs je djelovao hitro, domišljato i nevjerojatno pribrano. Kao kad pauziraš kompjutersku igricu, Bajsov brzi mozak skenirao je situaciju i zabilježio: Jadrankino pokislo lice, Guzurane kako razočarani odlaze niz ulicu, skupljati boce u kantama susjednog zaseoka, načelnika kako kravatom pokušava sakriti onu crvenu mrlju od ajvara, crvendaća koji se gostio mrvicama na stolu za domjenak. I svog vozača! Da, to je karika koja nedostaje: mladac kukuruznog tena i dječački raskuštrane narančaste kose. Kako to da ranije nije uočio tu zapanjujuću sličnost?! 

  – Ako dosad u Guzurinama nije bilo turista, od sad će ovamo dolaziti hrpimice. Predstavljam vam – princa Harryja! – svečano je objavio Bajs i gurnuo vozača naprijed. 

    Djevojke iz folklornog društva uzbuđeno zacijukaše. »Je, on je!« Reporter Guzuranske kronike stane ispaljivati na princa rafal škljocaja fotoaparatom. 

    Princ s pozornice, uživljen u ulogu, bećarski namigne djevojkama pa se cijuk pojača. Među okupljenima nastane optimistično komešanje.      

Maestralna intervencija

    Premijerka Kosor uzme opet mikrofon: 

    – Znate što princ Harry znači za hrvatski turizam? Ovo je ogromna reklama, Guzurani, ovo je šansa koju treba iskoristiti. Uskoro će ovaj kraj biti bogat, uskoro će ovamo navaliti turisti, čekajte samo da se za ovaj prinčev posjet pročuje u inozemnom tisku! – trijumfalno je govorila premijerka. 

    Guzurane je zahvatila euforija kakvu u ovom malom, ali ponosnom kraju ne pamte. Pljesak za premijerku i princa zaglušujuće je tutnjao malim trgom. Nekoliko je crvendaća poletjelo u zrak. 

    Jadranka se zahvalno osmijehne Bajsu. Ministar joj odvrati neprimjetnim naklonom. Bio je zadovoljan samim sobom. Kakav trik! Kakav rasplet! Sam je sebi čestitao na maestralnoj intervenciji, pomislivši kako ustvari to i ne iznenađuje – on je i dalje onaj isti bucmasti prvašić koji je izlizavanjem majoneze iz posuđenih sendviča osvajao užinu na školskom dvorištu. »Heh, ne može to svatko«, nasmije se u sebi ministar pa prihvati od načelnika čašu guzuranskog rosea i njome nazdravi za turistički procvat ovog pitoresknog kraja s velikim potencijalima.