Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.
PONEDJELJAK Tuđman ili Gotovac, eto ti pa biraj
Dakle: Bandić drugi sa 24 posto, Mrak Taritaš prva sa skoro 28 posto i Švaljek treća, ali vrlo blizu prvoj i drugome. Počele su ankete i tako stoje stvari. Za sada, naravno. U svakom slučaju, 70 posto od 600 ispitanika intervjuiranih slučajnim uzorkom, smatra da bi Bandića napokon bilo dosta. Prijašnje izbore dočekivao je posve opušten – u predizbornim sondažama 2013., tukao je Rajka Ostojića za trećinu, Kregara 2009. za skoro 50 posto.
Sada bi se moglo dogoditi čak da uopće ne uđe u finale. A ako uđe, da bude pobijeđen. Ovo sada sugerira da bi ga porazile obje glavne protukandidatkinje. Do izbora se svakako dosta toga još može promijeniti, a enigma je i kako će se preraspodijeliti propali glasovi u drugom krugu. No dojam je da se Bandić u ovoj svojoj posljednjoj trci dosta gubi.
Nakon fontana koje su već digle tlak Zagrepčanima, šlapica za djecu i drugih trikova, u izbornu ponudu sada je uvrstio i spomenike. Pet komada. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Nikola Šubić Zrinski, Domovina i žrtve holokausta. Bandić je, kako vidimo, smislio za svakoga ponešto. Ako ne voliš Tuđmana, izvoli onda Vladu Gotovca. Ako te ne zanimaju židovi, Srbi i Romi pobijeni u logorima NDH, eto ti spomenika Domovini. Vidjet ćemo mogu li mrtvi mobilizirati žive koje muče ovozemaljske brige i strahovi. Ili će i sam Bandić uskoro hodati Zagrebom kao živući spomenik svoje upokojene karijere.
UTORAK Glupo je izbaciti Hasanbegovića
Svi su uzbuđeni oko toga hoće li Hasanbegović izletjeti iz HDZ-a. Jer doista se neobično ponaša Karamarkov izmišljeni ministar kulture, koji je kod Plenkovića od početka na ledu. Prkosi. Glumata. Mentorira svoju ekipu. Svako malo demonstrativno ne glasa. Kao ne sviđaju mu se neki HDZ-ovi prijedlozi, a zapravo traži pažnju medija i tako hrani vatru svoje popularnosti na desnici. Daje posprdne intervjue. A sada podržava Brunu Esih i najavljuje debakl HDZ-ovog kandidata Drage Prgometa.
Jasno da je to Plenkoviću iritantno. U Vladi ima pola Sanaderovih i Karamarkovih ministara koje je bez problema preveo na svoju stranu rijeke. Jede mu iz ruke čak i Milijan Brkić. Da je Hasi ostavio ministarsku fotelju, ni taj ne bi ovako ludovao. Ali posljednje što treba učiniti jest izbaciti ga iz HDZ-a i valjda je to Plenkoviću sasvim jasno dok paradno pokazuje otvorena vrata »svima« koji budu igrali protiv »HDZ-ovih kandidata«.
Tu, naravno, stoji često spominjani argument da bi eliminacija Hasanbegovića loše sjela HDZ-ovim radikalima koje je Karamarko ohrabrio svojom politikom popisa državnih neprijatelja, jama i povijesnog revizionizma. Zato u doba lokalnih izbora nisu poželjni drastični obračuni s njihovom maskotom. Ali važnije je ipak nešto drugo. Ako velika stranka poput HDZ-a ne može otrpjeti određeni postotak članova koji galame po svome, dovode u pitanje odluke većine i zagovaraju neki drugi pravac politike, onda je to velika slabost te stranke. HDZ se morao suzdržati od izbacivanja Jadranke Kosor, SDP nije smio otjerati Aleksandru Kolarić. Drugo je kad se radi o ljudima koji su upetljani u kriminal. Ali slobodno iznošenje stavova moralo bi biti pod posebnom zaštitom i u strankama. Pa čak i u stvarno bizarnim slučajevima kao što je Hasanbegovićev. Čovjek sjedi u Predsjedništvu HDZ-a i priprema svoj politički projekt. No i Plenković je u doba Karamarka bio disident.
Puno je zdravije pobijediti stranačke bundžije političkim sredstvima, nego sirovom silom.
SRIJEDA Agrokor, Ina, zdravstvo, poskupljenja, blokirani…
Došlo je doba vatrenog krštenja za premijera Plenkovića. Nevolje odjednom pritisle sa svih strana. Eksplodirao je Agrokor, a panika je, naravno, zavladala i u Vladi. Što učiniti i da li uopće nešto činiti? Odlučili su se za pisanje vrlo opasnog zakona o postavljanju prinudne uprave u velike »strateški važne tvrtke« koje se nađu pred bankrotom. Zakon je, međutim, kao rukavica, paše samo Todorićevom koncernu, i zbog njega se na Plenkovića sručio veliki gnjev javnosti. Mnogi imaju dojam da se pogoduje Todoriću. Nikoga drugoga država nije spašavala, a propadalo ih je na stotine. Posebno se strahuje od mogućnosti da se Gazdini stravični dugovi na kraju prevale na porezne obveznike. A za premijera je vrlo loše to što će eventualna državna sanacija Agrokora trajati najmanje godinu dana i stalno će biti izvor prozivki. Oštećenih će biti jako puno, a ishod se ne može ni predvidjeti
Nad Plenkovićem tek visi i Ina čiju je renacionalizaciju obećao s velikom pompom prije tri mjeseca, na dan gubitka arbitraže, ali tema je brzo legla. Pred lokalne izbore ima pobunu u Zagrebu, gdje mu se Bruna Esih kandidirala protiv HDZ-a, i to ravno iz HDZ-ovih klupa. I s Mostom je rat u nizu sredina, a političari iz partnerske stranke opet govore o HDZ-u kao o leglu korupcije i štetnih odluka. Dugovi zdravstva bujaju i postaju potpuno nekontrolabilni, pogotovo uz ministra Kujundžića koga već sada mnogi nazivaju velikom Plenkovićevom pogreškom. Za pretrage te naručuje za godinu dana, javno zdravstvo sve više sliči na veliku laž. Broj blokiranih raste. Iseljavanje ne prestaje. Poskupljenje plina je prolongirano, ali Butković je već digao cijenu vožnje na autocestama. Ministar državne imovine Marić nije izlazio iz medija, a sada ga nije ni čuti ni vidjeti.
Pet mjeseci bio je skoro pa mir. Plenković se ležerno šetkao između Banskih dvora i stranih metropola, davao cool izjave o dobrim trendovima u Hrvatskoj i još je dočekao drugo dijete. Idila je, međutim, gotova. Krupni otpad gomila se pred Vladinim vratima. Slučaj ministra Barišića i njegovih plagijata i samoplagijata, bio je mala beba prema ovome što sada čeka premijera.
ČETVRTAK Ljudi gladni, 300.000 tona hrane se baca
Tako mnogo ljudi u Hrvatskoj nema što jesti, 40.000 djece barem jednom tjedno ide na spavanje gladno, a kod nas se i dalje baca 300.000 tona prehrambenih proizvoda godišnje. To je 30 tisuća vagona hrane koja bi se mogla razdijeliti siromašnima.
U prosincu 2015. godine ukinuta je obaveza plaćanja PDV-a na doniranu hranu i to je stvorilo pretpostavke da se proizvođači hrane i trgovački lanci uopće odluče darivati hranu. Prije nego što su darivatelji oslobođeni apsurdnog tereta da na poklonjene prehrambene proizvode još moraju platiti i PDV, procjenjivalo se da oko 400 tisuća tona hrane završi u smeću. Dok je država tražila »harač« na donacije u hrani, bilo je jeftinije baciti proizvode kojima istječe rok trajanja, a još uvijek su dobri za upotrebu, nego ih pokloniti u humanitarne svrhe.
Situacija je sada nešto bolja, ali još uvijek zapravo tragična. Doniranu hranu treba transportirati do korisnika i skladištiti prema propisanim pravilima, a humanitarne udruge, čiji volonteri preuzimaju donacije, nemaju novca za hladnjake, vozila i druge troškova. Zato do besplatne hrane, koja bi načelno bila dostupna, najteže dolaze upravo najsiromašniji krajevi poput Like i dalmatinskog zaleđa. Što učiniti ne znaju točno ni humanitarci, ali trebale bi znati lokalne vlasti. No, kao i u mnogim drugim stvarima, oni misle da bi to netko drugi trebao riješiti umjesto njih.
PETAK Prvi pijetao Branko Roglić
Pijetao koji je prvi kukurijeknuo bio je vlasnik Orbica Branko Roglić, ali već sljedećeg dana, u petak, zaredale su blokade Todorićevih tvrtki. Konzum, Belje, PIK Vinkovci, Ledo, Jamnica, Tisak, a onda i sam Agrokor.
Kad je Roglićev menadžment u četvrtak aktivirao zadužnicu kako bi naplatili svoja potraživanja od 12 milijuna kuna, anonimno ga je napao niz drugih Todorićevih dobavljača. Nazivali su ga sebičnjakom i lešinarom zgražajući se kako on solira dok svi oni strpljivo čekaju generalno rješenje. Sutradan su se, međutim, mnogi od njih predomislili. Dok je Vlada u petak puštala u hitnu proceduru Lex Todorić, čak je i država od tvrtki u sastavu Agrokora zatražila prisilnu naplatu stanovitih poreznih dugovanja.
Roglić je nekidan otvoreno i vrlo mirno najavio da će ići u prisilnu naplatu. Dodao je kako je još u prosincu prestao Agrokoru isporučivati robu jer su u Orbicu shvatili što slijedi. Izrazio je bojazan da, u rasulu i neizvjesnosti oko Agrokora, dolazi vrijeme da se »svatko pobrine za sebe«.
Neki su njegovo izlijetanje sa zadužnicom protumačili kao gubitak živaca. Ali prislina naplata potraživanja je eklatantno tržišni potez. Kao i hitno obustavljanje suradnje kad se uoči da se kod partnera spremaju nevolje. Jedino što tržišta kod nas slabo ima pa vlada velika pomutnja čak i oko tumačenja pojmova.
Pregled tjedna
ŠPAJZA SANJE MODRIĆ: Plenković na vatrenom krštenju
Sanja Modrić
02. travanj 2017 07:35
Foto Borna Filić / PIXSELL
Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.
PONEDJELJAK Tuđman ili Gotovac, eto ti pa biraj
Dakle: Bandić drugi sa 24 posto, Mrak Taritaš prva sa skoro 28 posto i Švaljek treća, ali vrlo blizu prvoj i drugome. Počele su ankete i tako stoje stvari. Za sada, naravno. U svakom slučaju, 70 posto od 600 ispitanika intervjuiranih slučajnim uzorkom, smatra da bi Bandića napokon bilo dosta. Prijašnje izbore dočekivao je posve opušten – u predizbornim sondažama 2013., tukao je Rajka Ostojića za trećinu, Kregara 2009. za skoro 50 posto.
Sada bi se moglo dogoditi čak da uopće ne uđe u finale. A ako uđe, da bude pobijeđen. Ovo sada sugerira da bi ga porazile obje glavne protukandidatkinje. Do izbora se svakako dosta toga još može promijeniti, a enigma je i kako će se preraspodijeliti propali glasovi u drugom krugu. No dojam je da se Bandić u ovoj svojoj posljednjoj trci dosta gubi.
Nakon fontana koje su već digle tlak Zagrepčanima, šlapica za djecu i drugih trikova, u izbornu ponudu sada je uvrstio i spomenike. Pet komada. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Nikola Šubić Zrinski, Domovina i žrtve holokausta. Bandić je, kako vidimo, smislio za svakoga ponešto. Ako ne voliš Tuđmana, izvoli onda Vladu Gotovca. Ako te ne zanimaju židovi, Srbi i Romi pobijeni u logorima NDH, eto ti spomenika Domovini. Vidjet ćemo mogu li mrtvi mobilizirati žive koje muče ovozemaljske brige i strahovi. Ili će i sam Bandić uskoro hodati Zagrebom kao živući spomenik svoje upokojene karijere.
UTORAK Glupo je izbaciti Hasanbegovića
Svi su uzbuđeni oko toga hoće li Hasanbegović izletjeti iz HDZ-a. Jer doista se neobično ponaša Karamarkov izmišljeni ministar kulture, koji je kod Plenkovića od početka na ledu. Prkosi. Glumata. Mentorira svoju ekipu. Svako malo demonstrativno ne glasa. Kao ne sviđaju mu se neki HDZ-ovi prijedlozi, a zapravo traži pažnju medija i tako hrani vatru svoje popularnosti na desnici. Daje posprdne intervjue. A sada podržava Brunu Esih i najavljuje debakl HDZ-ovog kandidata Drage Prgometa.
Jasno da je to Plenkoviću iritantno. U Vladi ima pola Sanaderovih i Karamarkovih ministara koje je bez problema preveo na svoju stranu rijeke. Jede mu iz ruke čak i Milijan Brkić. Da je Hasi ostavio ministarsku fotelju, ni taj ne bi ovako ludovao. Ali posljednje što treba učiniti jest izbaciti ga iz HDZ-a i valjda je to Plenkoviću sasvim jasno dok paradno pokazuje otvorena vrata »svima« koji budu igrali protiv »HDZ-ovih kandidata«.
Tu, naravno, stoji često spominjani argument da bi eliminacija Hasanbegovića loše sjela HDZ-ovim radikalima koje je Karamarko ohrabrio svojom politikom popisa državnih neprijatelja, jama i povijesnog revizionizma. Zato u doba lokalnih izbora nisu poželjni drastični obračuni s njihovom maskotom. Ali važnije je ipak nešto drugo. Ako velika stranka poput HDZ-a ne može otrpjeti određeni postotak članova koji galame po svome, dovode u pitanje odluke većine i zagovaraju neki drugi pravac politike, onda je to velika slabost te stranke. HDZ se morao suzdržati od izbacivanja Jadranke Kosor, SDP nije smio otjerati Aleksandru Kolarić. Drugo je kad se radi o ljudima koji su upetljani u kriminal. Ali slobodno iznošenje stavova moralo bi biti pod posebnom zaštitom i u strankama. Pa čak i u stvarno bizarnim slučajevima kao što je Hasanbegovićev. Čovjek sjedi u Predsjedništvu HDZ-a i priprema svoj politički projekt. No i Plenković je u doba Karamarka bio disident.
Puno je zdravije pobijediti stranačke bundžije političkim sredstvima, nego sirovom silom.
SRIJEDA Agrokor, Ina, zdravstvo, poskupljenja, blokirani…
Došlo je doba vatrenog krštenja za premijera Plenkovića. Nevolje odjednom pritisle sa svih strana. Eksplodirao je Agrokor, a panika je, naravno, zavladala i u Vladi. Što učiniti i da li uopće nešto činiti? Odlučili su se za pisanje vrlo opasnog zakona o postavljanju prinudne uprave u velike »strateški važne tvrtke« koje se nađu pred bankrotom. Zakon je, međutim, kao rukavica, paše samo Todorićevom koncernu, i zbog njega se na Plenkovića sručio veliki gnjev javnosti. Mnogi imaju dojam da se pogoduje Todoriću. Nikoga drugoga država nije spašavala, a propadalo ih je na stotine. Posebno se strahuje od mogućnosti da se Gazdini stravični dugovi na kraju prevale na porezne obveznike. A za premijera je vrlo loše to što će eventualna državna sanacija Agrokora trajati najmanje godinu dana i stalno će biti izvor prozivki. Oštećenih će biti jako puno, a ishod se ne može ni predvidjeti
Nad Plenkovićem tek visi i Ina čiju je renacionalizaciju obećao s velikom pompom prije tri mjeseca, na dan gubitka arbitraže, ali tema je brzo legla. Pred lokalne izbore ima pobunu u Zagrebu, gdje mu se Bruna Esih kandidirala protiv HDZ-a, i to ravno iz HDZ-ovih klupa. I s Mostom je rat u nizu sredina, a političari iz partnerske stranke opet govore o HDZ-u kao o leglu korupcije i štetnih odluka. Dugovi zdravstva bujaju i postaju potpuno nekontrolabilni, pogotovo uz ministra Kujundžića koga već sada mnogi nazivaju velikom Plenkovićevom pogreškom. Za pretrage te naručuje za godinu dana, javno zdravstvo sve više sliči na veliku laž. Broj blokiranih raste. Iseljavanje ne prestaje. Poskupljenje plina je prolongirano, ali Butković je već digao cijenu vožnje na autocestama. Ministar državne imovine Marić nije izlazio iz medija, a sada ga nije ni čuti ni vidjeti.
Pet mjeseci bio je skoro pa mir. Plenković se ležerno šetkao između Banskih dvora i stranih metropola, davao cool izjave o dobrim trendovima u Hrvatskoj i još je dočekao drugo dijete. Idila je, međutim, gotova. Krupni otpad gomila se pred Vladinim vratima. Slučaj ministra Barišića i njegovih plagijata i samoplagijata, bio je mala beba prema ovome što sada čeka premijera.
ČETVRTAK Ljudi gladni, 300.000 tona hrane se baca
Tako mnogo ljudi u Hrvatskoj nema što jesti, 40.000 djece barem jednom tjedno ide na spavanje gladno, a kod nas se i dalje baca 300.000 tona prehrambenih proizvoda godišnje. To je 30 tisuća vagona hrane koja bi se mogla razdijeliti siromašnima.
U prosincu 2015. godine ukinuta je obaveza plaćanja PDV-a na doniranu hranu i to je stvorilo pretpostavke da se proizvođači hrane i trgovački lanci uopće odluče darivati hranu. Prije nego što su darivatelji oslobođeni apsurdnog tereta da na poklonjene prehrambene proizvode još moraju platiti i PDV, procjenjivalo se da oko 400 tisuća tona hrane završi u smeću. Dok je država tražila »harač« na donacije u hrani, bilo je jeftinije baciti proizvode kojima istječe rok trajanja, a još uvijek su dobri za upotrebu, nego ih pokloniti u humanitarne svrhe.
Situacija je sada nešto bolja, ali još uvijek zapravo tragična. Doniranu hranu treba transportirati do korisnika i skladištiti prema propisanim pravilima, a humanitarne udruge, čiji volonteri preuzimaju donacije, nemaju novca za hladnjake, vozila i druge troškova. Zato do besplatne hrane, koja bi načelno bila dostupna, najteže dolaze upravo najsiromašniji krajevi poput Like i dalmatinskog zaleđa. Što učiniti ne znaju točno ni humanitarci, ali trebale bi znati lokalne vlasti. No, kao i u mnogim drugim stvarima, oni misle da bi to netko drugi trebao riješiti umjesto njih.
PETAK Prvi pijetao Branko Roglić
Pijetao koji je prvi kukurijeknuo bio je vlasnik Orbica Branko Roglić, ali već sljedećeg dana, u petak, zaredale su blokade Todorićevih tvrtki. Konzum, Belje, PIK Vinkovci, Ledo, Jamnica, Tisak, a onda i sam Agrokor.
Kad je Roglićev menadžment u četvrtak aktivirao zadužnicu kako bi naplatili svoja potraživanja od 12 milijuna kuna, anonimno ga je napao niz drugih Todorićevih dobavljača. Nazivali su ga sebičnjakom i lešinarom zgražajući se kako on solira dok svi oni strpljivo čekaju generalno rješenje. Sutradan su se, međutim, mnogi od njih predomislili. Dok je Vlada u petak puštala u hitnu proceduru Lex Todorić, čak je i država od tvrtki u sastavu Agrokora zatražila prisilnu naplatu stanovitih poreznih dugovanja.
Roglić je nekidan otvoreno i vrlo mirno najavio da će ići u prisilnu naplatu. Dodao je kako je još u prosincu prestao Agrokoru isporučivati robu jer su u Orbicu shvatili što slijedi. Izrazio je bojazan da, u rasulu i neizvjesnosti oko Agrokora, dolazi vrijeme da se »svatko pobrine za sebe«.
Neki su njegovo izlijetanje sa zadužnicom protumačili kao gubitak živaca. Ali prislina naplata potraživanja je eklatantno tržišni potez. Kao i hitno obustavljanje suradnje kad se uoči da se kod partnera spremaju nevolje. Jedino što tržišta kod nas slabo ima pa vlada velika pomutnja čak i oko tumačenja pojmova.