Prije toga, podsjetimo se, Polančec je bio glavni HDZ-ov Pedro barem godinu dana, koliko je trebalo da bude uhićen i bivši premijer Ivo Sanader, pa da on preuzme »štefetu« glavnog negativca, a u međuvremenu je Polančec osuđen i za dvije manje afere – postavljanje reflektora na stadionu svog omiljenog nogometnog kluba »Osvit« u rodnom mjestu, i narudžbi jedne nepotrebne studije za što je svog prijatelja nagradio sa oko pola milijuna kuna, za koliko je država time ostala oštećena. Polančec je cijelo vrijeme ponavljao isto: da su za sve odluke oko upravljačkih prava MOL-a u Ini svi znali sve, od premijera Ive Sanadera nadalje. U prilog tome Polančec je Uskoku dostavio, prepričao i pokazao devet prezentacija koje je o izmjenama dioničarskog ugovora s MOL-om održao kao resorni ministar članovima Predsjedništva HDZ-a – onom istom čiji članovi ili nisu ni čitali što piše (kao Ivan Šuker, primjerice), ili ništa nisu čuli ni znali, kao Jadranka Kosor i svi ostali. Pokazao je i tri prezentacije vezane uz plinski biznis Ine, i u Uskoku je zaključeno da više nema razloga da Polančec ostane osumnjičenik u istrazi. 

    Ta priča govori o dva problema na dvije razine. Prvo, otvara pitanje medijskog praćenja korupcijskih skandala u Hrvatskoj. Objektivno, informacije cijelo vrijeme cure ne samo iz spisa koje posjeduju odvjetnici osumnjičenika, a znamo da su neki od njih, u prvom redu Ante Nobilo i Čedo Prodanović pobornici podizanja političkih afera ondje gdje im je i mjesto – u širi politički kontekst. 

   Informacije itekako cijelo vrijeme cure i iz policije, iz DORH-a i iz Uskoka, i to često ciljano i fokusirano, pa ima dosta takvih Pedra kao što je Polančec. Naravno, svaki novinar priželjkuje vidjeti na displeju svog mobitela broj tih institucija, i jedva čeka sve objaviti. Tu uloga medija uopće nije upitna, dapače, mediji su tu da objavljuju sve što znaju i što je pouzdano. No, činjenica je da su ponekad i karika u lancu političkog javnog linča između više strana upetljanih u unutarstranačke sukobe vladajućih. Utoliko je Polančec, ako se pokaže da je čist, odnosno da nije prljaviji od drugih s kojima je sjedio za stolom u Vladi, dvostruki Pedro. Jer, objektivno je bio i žrtva vlastitih stranačkih kolega, a sjećamo se da je navodio imena, redom, tko mu je sjedio slijeva, a tko zdesna dok se odlučivalo o Ini…, a ni mediji ga stoga nisu štedjeli. 

    Druga je razina priče, naravno, striktno politička, a pritom ne govorimo o strankama, nego o sustavu – o ulozi pravosudnih tijela, njihovom odnosu prema izvršnoj vlasti, i služenju dnevnoj politici. Šefica HDZ-a Kosor poručila je prije nekoliko dana sa sabora stranke: doći ćemo i do vrata SDP-a i IDS-a. U čije ime? S druge strane, SDP je smjenjivao glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića već dva puta, glasajući protiv njega u Saboru zadnje dvije godine, no nije uspio jer je bio u manjini. Danas je naravno priča prema Bajiću drukčija, i SDP može podržati rad neovisnog odvjetništva, koje kuca na sva vrata. 

   Ali, doista, pitanje je odakle sve cure informacije kojima se hrane mediji svih ovih godina. Bespredmetno je da MUP, DORH i Uskok demantiraju da to ima veze s njima, jer su se tekstovi objavljivali i dok spisi nisu ni došli do ruku advokata osumnjičenih. Stoga se može očekivati da će hrvatski »wikileaks« tek postati glavnom temom predstojeće kampanje… A slučaj Polančec samo dokazuje da nije sve kako se čini, da nema pojedinačno odgovornih, da krivnja za ovako velike afere jest kolektivna i da su, napokon, ipak svi sve znali. Što nikako nije dobra vijest za Jadranku Kosor i vrh HDZ-a.