Svakakvih smo se razloga za i protiv Europske unije naslušali proteklih dana i tjedana, ali titulu najčudesnijeg mogao bi odnijeti onaj o 60 milijuna Talijana koji će, ako Hrvatska postane članica EU-a, moći slobodno naseliti Istru i Dalmaciju.

Taj bi podatak bio uistinu uznemirujući, da se ne radi o besmislici: može li itko, stvarno, zamisliti horde Talijana kako nakon 1. srpnja 2013. sele u Hrvatsku?

Jer, to bi podrazumijevalo barem jednu od sljedećih stvari. Ili da je Hrvatska – gospodarski, financijski i na svaki drugi način – toliko dobro mjesto za život, da svi samo čekaju da se granice ukinu pa da pobjegnu na naše obale.

 Ili da su Talijani toliko krajnje neinfomirani o stanju u Hrvatskoj – o visokoj nezaposlenosti, o niskim investicijama, o rastućim cijenama – da će pohrliti k nama potpuno uvjereni da ih ovdje čeka med i mlijeko.

No, niti je Hrvatska u tako sjajnoj formi, niti su Talijani tako nenormalni.

Ovakvi i slični “argumenti”, kojima se posljednjih dana nastoji ljudima dokazati da Hrvatsku u Europskoj uniji čeka vrlo sumorna budućnost, skepticizam prema članstvu u Uniji čine, zapravo, pomalo smiješnim i krajnje neuvjerljivim. A kad se čovjek malo osvrne oko sebe, vidi da ima toliko dobrih, racionalnih razloga da bude skeptičan prema toj integraciji.   

Na primjer, možete biti skeptični prema Uniji jer je godinama ne samo tolerirala, nego, dapače, promovirala budalaste standarde o voću i povrću, prema kojima je opseg rajčica smio biti ovoliki, a zakrivljenost krastavaca onolika.

Možete biti skeptični prema Uniji jer ima instituciju, Europski parlament, koji radi u dva grada, Strasbourgu i Bruxellesu, pa se zastupnici sele amo-tamo što je gubitak i vremena i novca.

Možete biti skeptični prema Uniji jer je dopustila da joj se dogodi Grčka. I Irska. I Portugal. I tako dalje.

Možete biti skeptični jer je talijanski premijer nedavno imenovan bez izravnog izbornog legitimiteta.

Možete biti skeptični prema Uniji jer joj je sjedište u zemlji koja više od 500 dana nije imala vladu i koja se svaki čas može raspasti na dva dijela.

Ali, ja sam osobno puno skeptičnija prema Hrvatskoj koja nije u Europskoj uniji.

Ne zato što smo mi nekakva nesposobna zemlja bez potencijala i pameti pa da se ne bismo mogli sami brinuti o sebi. Ne. Skeptična sam prema Hrvatskoj koja nije u Europskoj uniji jer me posljednjih deset godina tako naučilo.

Evo, samo jedan simptomatičan primjer: bi li ikad ikoga u ovoj zemlji bilo briga što nam je sudstvo toliko sporo da se neki sporovi do pravomoćne presude vuku i više od desetljeća da nije bilo pregovora s Bruxellesom? Mislite li stvarno da bi nekoga u Banskim dvorima ili na nekoj drugoj adresi ozbiljno uznemirila takva (ne)pravda da nije bilo (i) pregovora s Bruxellesom?

U proteklih šest ili više godina – od početka pristupnih pregovora ili od predaje molbe za članstvo – neke su se stvari u ovoj zemlji ipak promijenile. Neke su se stvari ipak pomaknule s mjesta i Hrvatska je postala bolje mjesto za život. Možda je to teško vidjeti od danas do sutra, a pogotovo teško vidjeti u ovim vremenima krize. Međutim, u odnosu na prije deset godina, ovo je ipak drugačija zemlja.

Dio zasluga za to pripada i Europskoj uniji. Naša je bizarna sreća sve ove godine bila što su političari s domaće scene žudjeli za tim da sjede za famoznim stolom u Bruxellesu. To im je bio glavni motiv za promjene koje su, posljedično, i cijelu zemlju dovele pred vrata kluba u kojem je, primjerice, Finska. I Švedska. I Njemačka. I Francuska.

A ako bude malo pameti i razuma, uskoro i Hrvatska.