Punih 48 godina Englezi sanjanju da su svjetski prvaci. U nogometu, dakako. Štono bi se reklo, dopizdili su i bogu i vragu, pa im je pomoći odlučio, ni manje ni više do, Stephen Hawking. Ako već boj ne zna dobiti srce u junaka, možda će znanost gurnuti Rooneya i društvo do trijumfa. Ne pomogne li Hawking, ostat će im, jadna im mati, za savjet još samo Mišak. Stari mačak se dohvatio činjenica, table i krede, brojki i formula, povijesti i sadašnjosti, da bi zadao gabarite za budućnost.

   A rezultat jest ovaj; igrajte u crvenim dresovima, neka vam sudi sudac iz Europe, sustav neka bude 4-3-3, a ne bi bilo loše i da utakmice počnu u 15 sati popodne te da se igra u umjerenoj klimi. Ako baš bude potrebe penale pucati, e onda bi bilo pametno da se lopta šutira unutarnjom stranom kopačke u gornji lijevi ili desni kut! I to je to, a je li znanost bila dovoljna da Englezi postanu svjetski prvaci, pokazat će se vrlo skoro, jer Brazil je skoro. E, da je bilo sve ovo znati prije prošle nedjelje. Odnosno, da je bilo angažirati, ako ne Hawkinga, ono našeg nekog znanstvenika od formata, pa ga privoljeti da se dohvati table i krede, brojki i formula, prošlosti i sadašnjosti u ime skore budućnosti.

   Da nam je bar šapnuo kakvu je košulju trebalo ispeglati, koju boju kemijske olovke odabrati, s koje strane prići glasačkoj kutiji i koliko puta svinuti glasačku plahtu prije nego li smo je bacili u kutiju. Rezultat bi, nema sumnje, bio ako ne bolji ono barem drugačiji. Rezultat, jer i nije ova naša igra od izbora i ova naša politika ništa drugo, ni bolje, ni više od obične nogometne utakmice, prigodnog turnira male i osiromašene lige koja ne daje razloga za veselje, ali nudi pregršt razloga za frustraciju.

Žuti karton

   Očito je da smo dobili žuti karton, opomenu pred isključenje, kazivao je nakon izbora riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Suci su valjda birači. Još jedan žuti valjda znači crveni. Crveni te isključuje iz igre. Mudar trener će nabrijanog igrača sklonog žutim kartonima, promptno izvaditi iz igre. Samo, što kad je jedan te isti čovjek i trener, i »desetka«, i kapetan broda koji tone, i onaj koji pazi na taktiku i kupuje igrače!? Tko ga mijenja!? Svlačionica to teoretski može, ali samo ako je homogena, snažna, puna jakih individua s pokrićem. Ova Kukuriku svlačionica to nije, tu su igrači slabašni, svi plod negativne selekcije, ni valjane vodonoše, ni plemenitog kova, društvo koje je sretno što igra i društvo koje se našlo na čelu prvoligaške kolone da ni samo ne zna kako i da nema nikakvog plana kako tu i ostati. Ima li dakle taj žuti karton težinu? Zapravo, nema. Kolega gradonačelnikov, župan Komadina, bio je mrvicu žešći. On se i nije fokusirao na samu utakmicu, valjda vjerujući kako se loši izbori svakom mogu dogoditi, koliko na analizu same utakmice od strane selektora. Ne može se debakl nazivati pobjedom. Zamislite kako bi samo motivirajuće bilo za igrače Rijeke da popuše pet – nula, a onda vele kako će iz toga izaći jači, kazao je otprilike. Sve bi to Kek nogom u guzicu, ako već njega ne bi nogom netko. Motivator tu treba, a ne defetist. Samo, Ćiro je daleko, a u nas je selektor koji ne bi da je Klopp već načitan i filozof poput Joachima Loewa. U nas onaj koji posrnulo društvo uvjerava da je puna mreža primljenih golova isto neki dobar ulov.

   A kad si takav, dakako da te klupske strukture jedva čekaju smijeniti. Sve im smeta, evo recimo i odabrani postav za te famozne izbore. Član si tima od vajkada, čekaš da ti trener ukaže povjerenje, a on se izgubi u sitnim kalkulacijama pa od četvoro izabranih lansira u zvjezdanu orbitu dvoje koji zapravo tu gostuju samo dok je turnira, da ih se izloži i da se na njima štogod ušićari. Jozo Radoš i Ivan Jakovčić. Ako su to pojačanja i vab za publiku, onda ne bi bilo loše da aktiviramo još koga iz veteranske lige da probudi u nama onu staru glad za uspjehom, makar da se recimo Rojs zove.

Utakmica, a ne izbori

   U svakom slučaju trener posrnulog tima koji pojma nema ni kako mu se uspjeh dogodio, ni kako se osvojeno brani, ni kakvom se taktikom suprotstaviti agresivnom antinogometu s desna, na udaru je klupskih struktura zabrinutih za vlastitu egzistenciju. Raspad sistema samo što nije, a kako je ovo nogomet a ne politika, sve se nadaju da ih spasiti može onaj stari, dobri, jeftin trik. Oni bi da je on trener a la Dragutin Lesar, oni bi da je on onaj kojem je klub ispred osobnoga, onaj koji će nakon poraza sam ponuditi ostavku, pokupiti svoje stvarčice iz stola i reći – moja je dionica završena. Ako ne možeš mijenjati cijeli tim, ti mijenjaj trenera. A tim će, bude li sreće, nakon psihološkog šoka reagirati tako da će travu gristi. I prvenstvo će biti spašeno. Samo, ovaj se trener ne da. Zašto bi se i dao kad ga ruše tako da se ponajveći kritičari glasaju što iz Barcelone, što iz Slavonije gdje, valjda, talente traže. I što sad!? Nije onda ni čudo da bivši pomoćni trener te naše mega ekipe koja čini sve da proćerda prvenstvo, ekipe koja je prošlog vikenda izgubila još jedan važan derbi i prosula bodove po putu, sam udara na bivšeg sudruga. Da sve bude baš posve nalik nogometu našem, sada se i braća spominju.

Tamo su Zoran i Zdravko, ovdje Zoran i Krešo, ali odnosi nisu previše drugačiji. Izgubiti se lako u toj maksimirskoj šumi na Markovom trgu. A opet, ni taj pomoćni trener nema neku taktiku, osim što računa da je lopta okrugla i da nikad ne znaš kako će se zakotrljati. Ne vidi se tu sustava u nikoga, ne vidi se da itko razmišlja o igri, ali se zato svi bave igricama. U svakom slučaju, griješite ako mislite da su prošli vikend to bili izbori. Bila je to utakmica i to loša. Nema tu ni trenera, ni britka napada, ni lucidne sredine, ni jake obrane, ima samo igrača koji ni u jednoj drugoj ligi igrati ne bi mogli te navijačke iluzije koja se bolno rasprsnula. Nema ništa, pa je i publike sve manje.

Sudac sviraj kraj! Bilo bi najbezbolnije.

Jer, sve je u balunu, a balun je beskrajno loš. Elem, punih 20 i nešto godina traje hrvatski san da ćemo na Markovom trgu gledati ekipu koja će nas izvaditi iz govana genijalnim duplim pasom, centaršutom, slobodnjakom, driblingom. Ali, vazda neki ali. Ova zemlja živi krizu trenerskoga kadra. Stephan Hawking pokušao je pomoći Englezima. Majku mu staru, ima li ‘ko kontakt od čovjeka, pa da pomogne, makar teoretski, i nama!