U centru Crikvenice kafić što i kolače nudi, taman da ih oči goluze na slatko redom ošajcaju. Svi kolači normalnih nekih imena, recimo cheesecake je cheesecake, pa ne čudi što imenom jedan kolač strši da je milina, kad mu je ime viagra!– Ja moram probati viagru i gotovo – kazuje netko u velikom društvu što sjedi na terasi kafića.
Kreće šala i pošalica, razglaba se čega to sve u ovoj viagri ima, predviđa tko bi od troje putnika u autiću što će sat kasnije letjeti prema jugu, mogao gore ili bolje zbog viagre proći, razmatra potreba da svi makar malo viagre okuse. I evo ti viagre na stol. Gricka je Pave, gricka je i Vinka, ma neće je Toni.– Uf, ovo je taman toliko slatko da će mi se samo kiselina dignut – kazuje, pa se smije Vinka, prije nego li je nastavila udarati po svom kolaču.A kako ćeš riješiti kiselinu nego janjećom lopaticom! Pada ideja da će se na janjetinu kod Luke Jebalice! E da, možda je mit, a možda je stvarnost, ma baš tamo navodno ima vazda dobre janjetine, tu negdje povrh obale kvarnerske. Prvo viagra, a onda Jebalica. Pa se ti ne nasmij tu u sred Crikvenice, makar nema desetak minuta da si sa sahrane u centar došao. A smiješ se jer znaš da bi Barbi taman tako bilo drago, samo da nas vidjeti i čuti može.
Otišao je Darko Baretić Barba. Crikveničanin, i to kakav. Ljudina. Prijatelj, drug, dobričina. Gledaš one koji su ga došli pozdraviti po posljednji put, gledaš sve te chefove naše ponajbolje, gledaš sve te vinare ponajbolje, gledaš sommeliere, vlasnike ponajboljih naših restorana, gledaš one blogere što o hrani pišu, gledaš Crikveničane kojima je dao kuharicu »Plavuše bez kostiju«, jedinu našu kuharicu u cijelosti posvećenu plavoj ribi i mjestu koje je od plavuša živjelo, gledaš da je svijeta iz cijele Hrvatske tu. Pa se sjećaš kako ste se našli. I shvatiš kako je zapravo on našao tebe, kako je našao sve nas, da nas suptilno spoji u jedno, u malu gomilicu za koju je vjerovao da će činiti dobro i promovirati dobro, sve u skladu nekom i dobroj volji.Darka Baretića svi smo zvali barba ili striček, ovisno odakle smo došli, dok bi on sebe častio s: gluho krme, podgrijavač, ladočuvar i drugim nadimcima s ključem proizišlim iz životnih anegdota. Kritičan i samokritičan, duhovit i načitan, slonovske memorije, hedonistički intelektualac sa životnim iskustvom dostojnim gastro kritičara New York Timesa te s mandićevskim žalcem punim duha i ironije doboroćudno je bockao po gastrosceni znane i neznane chefove, vinare, blogere i novinare, sve nas koji se muvamo oko vina i gastronomije – napisao je, među ostalim, lijepo i pravo, u Jutarnjem listu Saša Špiranec.
Istina je sve, ma dok gledaš sav taj svijet, shvaćaš da je veličina Barbina, misija njegova na kojoj je predano radio, bila i ta da okupi, spoji, približi jedne drugima one za koje je vjerovao da je šteta da na kupu ne budu kad slično misle, slično vole, slično mogu i žele. Barba je pričajući i pišući o hrani i vinu, pričao o dobroti i ljudskosti, razumijevanju i nauku, toleranciji i poštovanju, o potrebi da se uči i nauči i poduči, surađuje i pritom vazda bude u osmijehu. Poput kakvog NBA skauta on je lovio talente i širio mrežu onih koji zajedno mogu dati više, samo im treba netko da ih nenametljivo uveže. Uveže bilo stihom kojim Arsenovim, a znao ih je valjda sve, bilo tekstovima poput onih u »Mrvici«, bilo naoko jednostavnim a velikim životnim istinama poput one da je samo nepce kriterij. A tek pozivom u »najbolji restoran zatvorenog tipa«, u nas a bome i šire, onaj u kojem je Barba i jest naoko vodio glavni riječ, ma ga je neodoljivim činila njegova Najdraža, životna mu suputnica s kojom je svuda bio, svega vi
dio i svakakvih delicija probao. Jer, i ne vrijedi život ako Najdraže nema.
Naoko jednostavno je, naoko može to svatko, ma da može i radio bi svatko i bio poput Barbe uvjeren kako dođe vrijeme kada moraš društvu nešto i vratiti, dati u ostavštinu onako kako je on ostavio »Plavuše bez kostiju« i hrpu materijala koji će godinama pričati priču o tome kako se na Kvarneru, kako se u nas jelo i živjelo. A sve to tako da uvijek ima vremena stati, poslušati, posavjetovati, biti tu, biti ako treba, a bio je mnogima poput oca, bili vi mlađahan gastrobloger, obični novinar Novog lista, novina što ih je marno čitao, ili pak velika neke čunka. Važno je samo da ste valjan čovjek.
Nije prošlo dugo da je nakon Barbe preminuo Oliver, pa Nedjeljko Fabrio. U Zagrebu, u Vinogradskoj eto Tahira Mujčića pjesnika, pisca, scenografa, dramatičara… dobričine. Tuga je neka u njega, tuga zbog odlaska bliskih ljudi. I da ih nisi osobno sve poznavao, znaš da jedno vrijeme nepovratno prolazi. Prolazi, jer se ni blizu više ne vidi ljudstva koje zna kako okupiti dobar svijet oko valjanih ideja i projekata što ne ostavljaju mjesta dvojbi i podjeli. Nestaje svijeta koji zna kako dobro odbran Arsenov stih katkad učini više dobra nego mali milijun premijerskih izjava i predsjedničkih outfita, svijet koji zna da u svakom čuči čovjek, samo ga valja izvući na vidjelo i dati mu da se razmaše, svijeta koji nas čini boljima a ne gorima. Onih koji bi spajali sve je manje. Onih koji bi još malo razdvojili se zato namnožilo, pri čemu je svejedno pričamo li hrani, politici, pjesmi, stvaralaštvu, gospodarstvu. Pa je tim teže kad dobri odu. Pa je tuga veća. Pa se teže piše i kad se s odmakom vremenskim to čini.
Ode Barba. Tko zna je li ova priča o viagri i Jebalici do njega došla nekako. S obzirom da je za onog razgovora što ga je Novom listu onomad dao pa kazao kako bi mu među idealnim društvom za večerom sjedili i Ava Gardner i Arsen Dedić, možda baš sad njih troje šale slažu. Uz obavezni tanjur tripica, na račun onih koji su se na viagru navukli. Bilo bi lijepo i pravedno i utješno. Ovima što ostaju u zadaću je dano da se ne rastoče već da se trude biti bolji i na kupu. Može se društvo činit boljim i preko pjata, može se identitet graditi i preko čaše dobra vina, može se politika voditi afirmativno, može se kroz zdravu zajebanciju kazivati itekako ozbiljnih stvari. Možda je put do uspjeha malo duži, ali je nesumnjivo kvalitetniji. Zapne li po putu, ako je malodušja katkad, u pomoć valja zvati Barbu, Stričeka. Znat će on kako nam pomoći, kako nam ne dati da se ovako uvezani opet ne pogubimo.A znatiželjnika radi evo i ovo; viagra nije polučila nikakav efekt, pa je i janjetina bila višak. U autiću njih troje su samo imali potrebu pričati o svemu i svačemu, makar su se prvi put vidjeli, o Barbi koji ih je spojio ponajviše.
NA KRAJU KRAJEVA
SINIŠA PAVIĆ Otišao je Darko Baretić Barba. Ljudina. Prijatelj, drug, dobričina
Siniša Pavić
12. kolovoz 2018 15:38
Foto S. Drechsler
Istina je sve, ma dok gledaš sav taj svijet, shvaćaš da je veličina Barbina, misija njegova na kojoj je predano radio, bila i ta da okupi, spoji, približi jedne drugima one za koje je vjerovao da je šteta da na kupu ne budu kad slično misle, slično vole, slično mogu i žele. Barba je pričajući i pišući o hrani i vinu, pričao o dobroti i ljudskosti, razumijevanju i nauku, toleranciji i poštovanju, o potrebi da se uči i nauči i poduči, surađuje i pritom vazda bude u osmijehu. Poput kakvog NBA skauta on je lovio talente i širio mrežu onih koji zajedno mogu dati više, samo im treba netko da ih nenametljivo uveže. Uveže bilo stihom kojim Arsenovim, a znao ih je valjda sve, bilo tekstovima poput onih u »Mrvici«, bilo naoko jednostavnim a velikim životnim istinama poput one da je samo nepce kriterij. A tek pozivom u »najbolji restoran zatvorenog tipa«, u nas a bome i šire, onaj u kojem je Barba i jest naoko vodio glavni riječ, ma ga je neodoljivim činila njegova Najdraža, životna mu suputnica s kojom je svuda bio, svega vi
dio i svakakvih delicija probao. Jer, i ne vrijedi život ako Najdraže nema.
Naoko jednostavno je, naoko može to svatko, ma da može i radio bi svatko i bio poput Barbe uvjeren kako dođe vrijeme kada moraš društvu nešto i vratiti, dati u ostavštinu onako kako je on ostavio »Plavuše bez kostiju« i hrpu materijala koji će godinama pričati priču o tome kako se na Kvarneru, kako se u nas jelo i živjelo. A sve to tako da uvijek ima vremena stati, poslušati, posavjetovati, biti tu, biti ako treba, a bio je mnogima poput oca, bili vi mlađahan gastrobloger, obični novinar Novog lista, novina što ih je marno čitao, ili pak velika neke čunka. Važno je samo da ste valjan čovjek.
Nije prošlo dugo da je nakon Barbe preminuo Oliver, pa Nedjeljko Fabrio. U Zagrebu, u Vinogradskoj eto Tahira Mujčića pjesnika, pisca, scenografa, dramatičara… dobričine. Tuga je neka u njega, tuga zbog odlaska bliskih ljudi. I da ih nisi osobno sve poznavao, znaš da jedno vrijeme nepovratno prolazi. Prolazi, jer se ni blizu više ne vidi ljudstva koje zna kako okupiti dobar svijet oko valjanih ideja i projekata što ne ostavljaju mjesta dvojbi i podjeli. Nestaje svijeta koji zna kako dobro odbran Arsenov stih katkad učini više dobra nego mali milijun premijerskih izjava i predsjedničkih outfita, svijet koji zna da u svakom čuči čovjek, samo ga valja izvući na vidjelo i dati mu da se razmaše, svijeta koji nas čini boljima a ne gorima. Onih koji bi spajali sve je manje. Onih koji bi još malo razdvojili se zato namnožilo, pri čemu je svejedno pričamo li hrani, politici, pjesmi, stvaralaštvu, gospodarstvu. Pa je tim teže kad dobri odu. Pa je tuga veća. Pa se teže piše i kad se s odmakom vremenskim to čini.