Pouka slučaja Kasija primijenjena na HDZ je da su ili morali znati ili su neki među njima toliko slabi da su, eto, morali krasti, a što se tiče kalambura Luke Bebića valja se prisjetiti pjesnika Dobriše Cesarića. Krhko je znanje
U tjednu za nama velike međunarodne zvijezde bili su fizičari. Istina, to je i njih zbunilo. Naime, ekipa iz švicarskoga CERN-a i talijanskog nuklearnog laboratorija Gran Sasso izmjerili su da je čak 15.000 neutrina putovalo od baze u Švicarskoj do cilja u Italiji brzinom većom od brzinom svjetlosti. Toliko su zbunjeni tim mjerenjem da od cijelog svijeta fizičara mole pomoć ne bi li otkrili u čemu su pogriješili, jer ako nisu pogriješili udžbenici fizike morat će se dijelom pisati nanovo.
Nama nema druge nego da zavapimo i zatražimo pomoć fizičara i zamolimo ih da nas spase od aktualnog gotovo pa terora politike. Kolikogod to zvuči čudno, ali teško je pisati o nečemu što nije politika i o nečemu što nema veze s politikom. No, nije riječ o brzini svjetlosti kao fizikalnoj konstanti nego o gravitaciji. Naprosto, posljednjih tjedana gravitacijska sila politike toliko je velika i izražena da sve uvlači u sebe, u svoju imaginarnu crnu rupu. Tek se uzgredno primjećuje nešto što nema veze s politikom, a vjerovati nam je da ima života i izvan politike. No, budući da je gravitacijska sila toliko snažna nema druge nego i ovom zgodom i ovoga tjedna okrenuti se politici i njenoj gravitaciji. U ovome tjednu bavit ćemo se mjestom i ulogom logike u politici, kako današnjoj tako i davnašnjoj. Ulogom logike u aktualnoj hrvatskoj politici, ali i ulogom u nekad davno aktualnoj, ima tome već nešto više od 21 stoljeća, rimskoj politici.
U tjednu za nama medijska zvijezda vladajuće stranke bio je i predsjednik Sabora Luka Bebić. Od svega što je izgovorio i od svega o čemu je zborio zadržat ćemo se samo na njegovim iskazima o crnim fondovima s kojima se njegova stranka itekako povezuje, posebno nakon objave iskaza Branke Pavošević. Odgovarajući na pitanja o crnim fondovima Luka Bebić skrio se iza logike i ustvrdio da ako je bilo nešto, onda je po logici stvari morao netko nešto znati jer “kako će to nešto biti, a da nitko ne zna”. U nastavku svoje atraktivne sofističke vratolomne glavolomke Bebić je ustvrdio i da “ako nitko ništa ne zna stvarno onda i nije bilo ništa”. Tako je čovjek koji će u povijest nehotice ući kao “barba Luka” pozvao u pomoć logiku ne bi li obranio svoju stranku od optužbi da je ona ništa drugo nego korumpirana, maligna tvorba.
Eh, sad valja okom svrnuti prema povijesti staroga Rima ne bi li se tamo pronašao predivan primjer kad se logika koristila ne bi li se nekome definitivno dokazalo da je ili svat sklon korupcili ili naprosto svat nedostojan obnašanja javnih dužnosti. Postoji divna knjiga, jedan od temeljaca današnje europske uljudbe, a to su Plutarhovi “Usporedni životopisi”. U galeriji likova iz stare Grčke i Rima o kojima Plutarh piše i koje uspoređuje je i Gaj Marije. Taj je svat bio najvažniji Rimljanin na prijelazu 2. u 1. stoljeće prije Krista. Bio je iznimno uspješan u svakom pogledu što znači da je bio iznimno uspješan vojskovođa, iznimno uspješan krvolok, iznimno uspješan u rušenju rimske republike, ali i prvi i jedini Rimljanin koji je sedam puta biran za konzula. Godine 115. prije Krista, na početku svoje velike karijere, Gaj Marije kandidirao se za preturu i jedva je izabran, ali ne bez mrlja. Posumnjalo se da je do te časti došao podmićivanjem. Sumnja je pala na njegovog kolegu senatora i dobrog prijatelja Kasija Sabakona i njegova kućnog roba. Taj je rob za vrijeme izbora viđen kako se vrzma po glasalištu, iako mu tamo nije bilo mjesto. Budući da su senatori znali da su Gaj i Kasije dobri prijatelji logično su pomislili da je Kasijev kućni rob podmićivao ne bi li Gaj bio izabran. Senatori su pozvali na red Kasija Sabakona i on im je kazao da je ožednio od pripeke te da je rob s čašom vode ušao, a čim je on čašu vode ispio, rob je otišao. Nakon toga Kasije je izbačen iz Senata jer su senatori, preciznije rečeno cenzori među njima, koristili logiku. Zaključili su da Kasije ili laže ili ne može svladati žeđ. Drugačije rečeno, ako laže onda je svog roba na glasalište poslao zato da pomićuje u korist Gaja Marija, samo mu je to neugodno priznati. Ako govori istinu onda je toliko slab da žeđ ne može kontrolirati ni istrpiti nekoliko sati koliko traju izbori, a čovjek koji tako nešto ne može istrpiti ni nekoliko sati naprosto ne zaslužuje biti senator i takav slabić ne zaslužuje odlučivati o sudbini države.
Sad se, naravno, valja vratiti na logički kalambur Luke Bebića i uvažiti njegovu tvrdnju da “ako nitko ništa ne zna stvarno onda i nije bilo ništa”. Pouka slučaja Kasija primijenjena na HDZ je da su ili morali znati ili su neki među njima toliko slabi da su, eto, morali krasti, a što se tiče kalambura Luke Bebića valja se prisjetiti pjesnika Dobriše Cesarića. Krhko je znanje.
Međuzemlje Tihomira Ponoša
Pouka slučaja Kasija: Ili su morali znati, ili su neki među njima toliko slabi da su morali krasti
Tihomir Ponoš
29. rujan 2011 06:47
Foto NL
Pouka slučaja Kasija primijenjena na HDZ je da su ili morali znati ili su neki među njima toliko slabi da su, eto, morali krasti, a što se tiče kalambura Luke Bebića valja se prisjetiti pjesnika Dobriše Cesarića. Krhko je znanje
U tjednu za nama velike međunarodne zvijezde bili su fizičari. Istina, to je i njih zbunilo. Naime, ekipa iz švicarskoga CERN-a i talijanskog nuklearnog laboratorija Gran Sasso izmjerili su da je čak 15.000 neutrina putovalo od baze u Švicarskoj do cilja u Italiji brzinom većom od brzinom svjetlosti. Toliko su zbunjeni tim mjerenjem da od cijelog svijeta fizičara mole pomoć ne bi li otkrili u čemu su pogriješili, jer ako nisu pogriješili udžbenici fizike morat će se dijelom pisati nanovo.
Nama nema druge nego da zavapimo i zatražimo pomoć fizičara i zamolimo ih da nas spase od aktualnog gotovo pa terora politike. Kolikogod to zvuči čudno, ali teško je pisati o nečemu što nije politika i o nečemu što nema veze s politikom. No, nije riječ o brzini svjetlosti kao fizikalnoj konstanti nego o gravitaciji. Naprosto, posljednjih tjedana gravitacijska sila politike toliko je velika i izražena da sve uvlači u sebe, u svoju imaginarnu crnu rupu. Tek se uzgredno primjećuje nešto što nema veze s politikom, a vjerovati nam je da ima života i izvan politike. No, budući da je gravitacijska sila toliko snažna nema druge nego i ovom zgodom i ovoga tjedna okrenuti se politici i njenoj gravitaciji. U ovome tjednu bavit ćemo se mjestom i ulogom logike u politici, kako današnjoj tako i davnašnjoj. Ulogom logike u aktualnoj hrvatskoj politici, ali i ulogom u nekad davno aktualnoj, ima tome već nešto više od 21 stoljeća, rimskoj politici.
U tjednu za nama medijska zvijezda vladajuće stranke bio je i predsjednik Sabora Luka Bebić. Od svega što je izgovorio i od svega o čemu je zborio zadržat ćemo se samo na njegovim iskazima o crnim fondovima s kojima se njegova stranka itekako povezuje, posebno nakon objave iskaza Branke Pavošević. Odgovarajući na pitanja o crnim fondovima Luka Bebić skrio se iza logike i ustvrdio da ako je bilo nešto, onda je po logici stvari morao netko nešto znati jer “kako će to nešto biti, a da nitko ne zna”. U nastavku svoje atraktivne sofističke vratolomne glavolomke Bebić je ustvrdio i da “ako nitko ništa ne zna stvarno onda i nije bilo ništa”. Tako je čovjek koji će u povijest nehotice ući kao “barba Luka” pozvao u pomoć logiku ne bi li obranio svoju stranku od optužbi da je ona ništa drugo nego korumpirana, maligna tvorba.
Eh, sad valja okom svrnuti prema povijesti staroga Rima ne bi li se tamo pronašao predivan primjer kad se logika koristila ne bi li se nekome definitivno dokazalo da je ili svat sklon korupcili ili naprosto svat nedostojan obnašanja javnih dužnosti. Postoji divna knjiga, jedan od temeljaca današnje europske uljudbe, a to su Plutarhovi “Usporedni životopisi”. U galeriji likova iz stare Grčke i Rima o kojima Plutarh piše i koje uspoređuje je i Gaj Marije. Taj je svat bio najvažniji Rimljanin na prijelazu 2. u 1. stoljeće prije Krista. Bio je iznimno uspješan u svakom pogledu što znači da je bio iznimno uspješan vojskovođa, iznimno uspješan krvolok, iznimno uspješan u rušenju rimske republike, ali i prvi i jedini Rimljanin koji je sedam puta biran za konzula. Godine 115. prije Krista, na početku svoje velike karijere, Gaj Marije kandidirao se za preturu i jedva je izabran, ali ne bez mrlja. Posumnjalo se da je do te časti došao podmićivanjem. Sumnja je pala na njegovog kolegu senatora i dobrog prijatelja Kasija Sabakona i njegova kućnog roba. Taj je rob za vrijeme izbora viđen kako se vrzma po glasalištu, iako mu tamo nije bilo mjesto. Budući da su senatori znali da su Gaj i Kasije dobri prijatelji logično su pomislili da je Kasijev kućni rob podmićivao ne bi li Gaj bio izabran. Senatori su pozvali na red Kasija Sabakona i on im je kazao da je ožednio od pripeke te da je rob s čašom vode ušao, a čim je on čašu vode ispio, rob je otišao. Nakon toga Kasije je izbačen iz Senata jer su senatori, preciznije rečeno cenzori među njima, koristili logiku. Zaključili su da Kasije ili laže ili ne može svladati žeđ. Drugačije rečeno, ako laže onda je svog roba na glasalište poslao zato da pomićuje u korist Gaja Marija, samo mu je to neugodno priznati. Ako govori istinu onda je toliko slab da žeđ ne može kontrolirati ni istrpiti nekoliko sati koliko traju izbori, a čovjek koji tako nešto ne može istrpiti ni nekoliko sati naprosto ne zaslužuje biti senator i takav slabić ne zaslužuje odlučivati o sudbini države.
Sad se, naravno, valja vratiti na logički kalambur Luke Bebića i uvažiti njegovu tvrdnju da “ako nitko ništa ne zna stvarno onda i nije bilo ništa”. Pouka slučaja Kasija primijenjena na HDZ je da su ili morali znati ili su neki među njima toliko slabi da su, eto, morali krasti, a što se tiče kalambura Luke Bebića valja se prisjetiti pjesnika Dobriše Cesarića. Krhko je znanje.