Za takve koji vole Hrvatsku, za takve kao što je Ljubo Ćesić Rojs, slobodna i suverena Republika Hrvatska voljena je majka, čak i onda kada je nepravedna, kada svog smjernog sina baca u okove prisilnoga dobrotvornog rada
Generale, gospoda su stigla. – Neka, neka, samo ih pošalji. Tako novinare prima Ljubo Ćesić Rojs, general Hrvatske vojske i oličenje prostodušnosti i dobrote našeg čovjeka, kojem je dobrotvorni rad za Hrvatsku – sudbina.
U starački dom Ksaver general svakog jutra dolazi barem pola sata ranije nego što bi morao, jer »treba popiti kavicu s novim prijateljima«. Toplu ljudsku priču o Ljubi Ćesiću Rojsu, čovjeku koji nas je oslobodio (tri milijuna kuna), donio je cijeli niz hrvatskih medija, uključujući i javnu televiziju. General je, kaže, bio tužan, prvog dana u staračkom domu su mu se i »suze svrnule u očiman«, ali vrlo brzo se razvedrio, a kako i ne bi kraj toliko novih prijatelja, kraj svakodnevne kavice i rahat lokuma kod njegove nove prijateljice Ruže, kraj lijepog druženja, veselja i svekolike radosti.
– Što ste pomislili kad ste prvi put ovde došli na zadatak – pita generala razdragana televizijska novinarka, dok rukicama pravi zamišljene znake navoda izgovarajući onu posljednju riječ – zadatak. Valjda joj bješe neugodno primijetiti da general u staračkom domu na Ksaveru nije na zadatku, nego na – robiji. General reče da se malo rasplakao prvog dana i gledatelji koji vole Hrvatsku mogli su u tom trenutku osjetiti da prekaljenog vojnika peče nepravda. Na ovom mjestu oprezno ćemo pripomenuti da je general osuđen jer je kao pomoćnik ministra obrane i načelnik Sektora za gospodarenje nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac otpisao tri milijuna kuna. Ništa zato, proći će i ta postaja križnog puta. Hrvatski generali nikad nisu žalili žrtve za Hrvatsku. Domoljubi poput Ljube Ćesića Rojsa – a ima ih, hvala bogu, kao skakavaca – znali su, i još uvijek znaju za što se bore.
U isto vrijeme, mrzitelji svega što je hrvatsko krste se i lijevom i desnom. (Da nisu mrzitelji, križali bi se, ne bi se krstili.) Iz novije povijesti novinske crne kronike vade primjere kojekakvih baba i đedova, koji zbog par stotina kuna završavaju u pravom, pravcatom zatvoru. Razumije se, mrzitelji svega što je hrvatsko koriste svaku priliku da potkopaju pravosuđe, samo zato što je hrvatsko, po svemu sudeći po zadatku Udbe, Sorosa i KOS-a. Ne spominju mrzitelji u svojoj zapjenjenoj kritici da je general Ljubo Ćesić Rojs ’91. godine nosao krvave gaće, nego lamentiraju o poraznom stanju pravne države. (Dok pišemo ovo – poraznom, pravimo nevidljive znake navoda u zraku, ali se ne vidi jer ovo nije televizija.) Pitaju se jugofili i jugonostalgičari kakvu su nam ovo domoljubi državu stvorili, domunđavaju se između sebe da je onakva Jugoslavija za ovakvu Hrvatsku bila space shuttle od države, ali neka se pitaju i neka se domunđavaju, jer ona će (Hrvatska!), kako nam je to obećao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, biti onakva kakvu je sami napravimo pa makar se u njoj prst u anusu smatrao rukovanjem, a kava i rahat-lokum s penzionerkom Ružom dostojnom kaznom za štetu od tri milijuna kuna. Kakva je da je, još uvijek je bolja od Jugoslavije, u kojoj kao član Saveza komunista nisi smio reći ni da si katolik, u kojoj kao pravi Hrvat nisi smio istetovirati ni slovo U na ramenu.
Zaista, Hrvatska danas baš sliči onome što nam je obećavao Franjo Tuđman, onakva je kakvu smo je sami napravili; puna razumijevanja za slabosti hrvatskoga čovjeka, puna svakog dobra za svoje generale, puna pravde za svakog čovjeka koji joj znade iskazati ljubav onako kako to ona ište. A Hrvatska ište ljubavi u neumjerenim količinama, ište ruku na grudima dok svira himna, ište strogost i pravednost prema navalentnim manjinama, ište »U boj; U boj« na tribinama nogometnih stadiona, ište redovne odlaska na nedjeljne mise, primjereno ganuće pod zastavom i slikom prvog hrvatskog predsjednika i ište Domovinskoga rata u neumjerenim količinama, u svakoj prilici, na svakom mjestu i na svaku temu.
Za takve koji vole Hrvatsku, za takve kao što je Ljubo Ćesić Rojs, slobodna i suverena Republika Hrvatska voljena je majka, čak i onda kada je nepravedna, kada svog smjernog sina baca u okove prisilnoga dobrotvornog rada. Za one druge, koji maliciozno podvaljuju tezu o neuspjeloj državi u kojoj je sve uglavnom naopako, Hrvatska je maćeha i treba biti maćeha. Ako im nije dobro, neka idu gdje će im biti bolje, neka upale traktor i idu u Srbiju, neka se vrate odakle su došli i neka ostave nas, prave Hrvate, da uživamo u svojoj državi.
‘Ladovina Ladislava Tomičića
Hrvatska, država kakvu smo željeli
Ladislav Tomičić
11. veljača 2018 12:04
Za takve koji vole Hrvatsku, za takve kao što je Ljubo Ćesić Rojs, slobodna i suverena Republika Hrvatska voljena je majka, čak i onda kada je nepravedna, kada svog smjernog sina baca u okove prisilnoga dobrotvornog rada
Generale, gospoda su stigla. – Neka, neka, samo ih pošalji. Tako novinare prima Ljubo Ćesić Rojs, general Hrvatske vojske i oličenje prostodušnosti i dobrote našeg čovjeka, kojem je dobrotvorni rad za Hrvatsku – sudbina.
U starački dom Ksaver general svakog jutra dolazi barem pola sata ranije nego što bi morao, jer »treba popiti kavicu s novim prijateljima«. Toplu ljudsku priču o Ljubi Ćesiću Rojsu, čovjeku koji nas je oslobodio (tri milijuna kuna), donio je cijeli niz hrvatskih medija, uključujući i javnu televiziju. General je, kaže, bio tužan, prvog dana u staračkom domu su mu se i »suze svrnule u očiman«, ali vrlo brzo se razvedrio, a kako i ne bi kraj toliko novih prijatelja, kraj svakodnevne kavice i rahat lokuma kod njegove nove prijateljice Ruže, kraj lijepog druženja, veselja i svekolike radosti.
– Što ste pomislili kad ste prvi put ovde došli na zadatak – pita generala razdragana televizijska novinarka, dok rukicama pravi zamišljene znake navoda izgovarajući onu posljednju riječ – zadatak. Valjda joj bješe neugodno primijetiti da general u staračkom domu na Ksaveru nije na zadatku, nego na – robiji. General reče da se malo rasplakao prvog dana i gledatelji koji vole Hrvatsku mogli su u tom trenutku osjetiti da prekaljenog vojnika peče nepravda. Na ovom mjestu oprezno ćemo pripomenuti da je general osuđen jer je kao pomoćnik ministra obrane i načelnik Sektora za gospodarenje nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac otpisao tri milijuna kuna. Ništa zato, proći će i ta postaja križnog puta. Hrvatski generali nikad nisu žalili žrtve za Hrvatsku. Domoljubi poput Ljube Ćesića Rojsa – a ima ih, hvala bogu, kao skakavaca – znali su, i još uvijek znaju za što se bore.
U isto vrijeme, mrzitelji svega što je hrvatsko krste se i lijevom i desnom. (Da nisu mrzitelji, križali bi se, ne bi se krstili.) Iz novije povijesti novinske crne kronike vade primjere kojekakvih baba i đedova, koji zbog par stotina kuna završavaju u pravom, pravcatom zatvoru. Razumije se, mrzitelji svega što je hrvatsko koriste svaku priliku da potkopaju pravosuđe, samo zato što je hrvatsko, po svemu sudeći po zadatku Udbe, Sorosa i KOS-a. Ne spominju mrzitelji u svojoj zapjenjenoj kritici da je general Ljubo Ćesić Rojs ’91. godine nosao krvave gaće, nego lamentiraju o poraznom stanju pravne države. (Dok pišemo ovo – poraznom, pravimo nevidljive znake navoda u zraku, ali se ne vidi jer ovo nije televizija.) Pitaju se jugofili i jugonostalgičari kakvu su nam ovo domoljubi državu stvorili, domunđavaju se između sebe da je onakva Jugoslavija za ovakvu Hrvatsku bila space shuttle od države, ali neka se pitaju i neka se domunđavaju, jer ona će (Hrvatska!), kako nam je to obećao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, biti onakva kakvu je sami napravimo pa makar se u njoj prst u anusu smatrao rukovanjem, a kava i rahat-lokum s penzionerkom Ružom dostojnom kaznom za štetu od tri milijuna kuna. Kakva je da je, još uvijek je bolja od Jugoslavije, u kojoj kao član Saveza komunista nisi smio reći ni da si katolik, u kojoj kao pravi Hrvat nisi smio istetovirati ni slovo U na ramenu.
Zaista, Hrvatska danas baš sliči onome što nam je obećavao Franjo Tuđman, onakva je kakvu smo je sami napravili; puna razumijevanja za slabosti hrvatskoga čovjeka, puna svakog dobra za svoje generale, puna pravde za svakog čovjeka koji joj znade iskazati ljubav onako kako to ona ište. A Hrvatska ište ljubavi u neumjerenim količinama, ište ruku na grudima dok svira himna, ište strogost i pravednost prema navalentnim manjinama, ište »U boj; U boj« na tribinama nogometnih stadiona, ište redovne odlaska na nedjeljne mise, primjereno ganuće pod zastavom i slikom prvog hrvatskog predsjednika i ište Domovinskoga rata u neumjerenim količinama, u svakoj prilici, na svakom mjestu i na svaku temu.
Za takve koji vole Hrvatsku, za takve kao što je Ljubo Ćesić Rojs, slobodna i suverena Republika Hrvatska voljena je majka, čak i onda kada je nepravedna, kada svog smjernog sina baca u okove prisilnoga dobrotvornog rada. Za one druge, koji maliciozno podvaljuju tezu o neuspjeloj državi u kojoj je sve uglavnom naopako, Hrvatska je maćeha i treba biti maćeha. Ako im nije dobro, neka idu gdje će im biti bolje, neka upale traktor i idu u Srbiju, neka se vrate odakle su došli i neka ostave nas, prave Hrvate, da uživamo u svojoj državi.