Tijekom proteklog tjedna Poljska i mnoge evropske zemlje obilježile su značajan datum – 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. To je dan kada su sovjetske jedinice oslobodile logorski kompleks Auschwitz Birkenau, u kojemu je ubijeno više od milijun i sto tisuća ljudi (mnoge enciklopedije kažu da je taj broj bio veći i od 3,5 milijuna ljudi). Preživjelih logoraša bilo je sedam i pol tisuća.

   Logor Auschwitz je već 1947. godine, na osnovu odluke poljskog parlamenta, stekao status državnog muzeja, i jedino je takvo mjesto koje se je našlo na spisku svjetske baštine UNESCO-a. Ovaj bivši koncentracioni logor godišnje posjeti više od milijun ljudi, prošle se godine taj broj popeo na 1,5 milijuna, među kojima 70 posto otpada na mlade ljude.

   Možda, zbog ekonomske krize kojoj svjedočimo, nije trenutak da bi škole, odnosno roditelji u Hrvatskoj, bili spremni razmišljati o jednom takvom »ulaganju« u školsku ekskurziju, odnosno u posjet tom muzeju, ali za vjerovati je da su mogućnosti tolike da se djeci može ipak platiti jedan grupni odlazak u kino. I upravo je dobra prilika za to – riječko Art kino »Croatia«, kao i kina nekih drugih gradova u Hrvatskoj, ovih dana prikazuju dugometražni dokumentarni film »Goli« autorice Tihe K. Gudac, koji se bavi pitanjima terora kojega su nad drugim ljudskim bićem u stanju provoditi ideologije. Film tematizira čovjekovo bezrezervno priklanjanje, poslušnost zlu, odricanje od čovječnosti.

   Nekadašnji zatočenici logora na Golom otoku žrtve su jednog drugog sustava i drugih načina na koji su se pojedinci lomili i »preodgajali«, ali pitanja koja se postavljaju su jednaka – kako je moguće da su ljudi u stanju takvo što činiti jedni drugima? Kao što je jednak i način na koji se odlučivalo tko će biti lišen slobode – bez u argumentima utemeljenog obrazloženja, bez sudskog procesa, čistom administrativnom odlukom. U kaznenom zatvoru odnosno logoru Goli otok bilo je zatočeno oko 16.000 ljudi, logor je otvoren godine 1949., godinu dana nakon Titovog povijesnog »Ne!« Staljinu, a ondje su zatvarani i mučeni ljudi za koje je sustav ocijenio da i dalje gaje privrženost Staljinu…

   Tiha K. Gudac nije samo ovlaš dotakla ovu temu. Njen film na jako dobar način progovara o teroru i o ljudskom strahu, o zatočeništvu koje je na neki način doživotno, trajno. Na Golom otoku ljudi nisu bili istrebljivani kao u Aushwitzu i drugim logorima smrti, ali je istrebljivana bila njihova duša, radost i život, njihovo pravo na slobodu i privatnost, i kasnije, kada su i pušteni na slobodu, živjeli su jednim posve drugačijim životom. I ne samo to – mučenju i pogibeljima bili su izloženi, kako pokazuje i film, i članovi njihovih obitelji i prijatelji na slobodi. Liječnici nisu htjeli pružiti pomoć dvogodišnjem djetetu jer je to bilo dijete zatočenika na Golom otoku, i ono je preminulo.

   Mlada je filmska redateljica pokazala da je sposobna nositi se s jednom tako teškom i kompleksnom temom, a obradila ju je tako da film gledamo uživajući u njemu, u načinu njegove izvedbe, gotovo nesvjesni težine koja kroz slike prolazi.

   Rad na otporu idejama zla trebao bi biti u temeljima odgoja, a svi koji nose odgovornost u radu s mladim ljudima ne bi smjeli zaboraviti na ove teme. Ako su neki profesori povijesti, religijske kulture ili nekih drugih humanističkih predmeta sat nastave protekloga tjedna posvetili obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, treba im čestitati, jednako kao i hrabroj i nadarenoj Tihi K. Gudac, i cijeloj njenoj suradničkoj ekipi i ljudima koji su pristali pojaviti se u filmu, svjedočiti ono što su prošli. A godinama su se – kako u filmu kažu – pitali hoće li uopće ikada doći taj dan.