Pomoćnica predsjednika NATO saveza Kolinda Grabar Kitarović otklonila je Karamarkovu ponudu da predvodi ekipu HDZ-a na izborima za Europski parlament, ali zato je on jučer sretno dogovorio nastavak suradnje s Ružom Tomašić.

   Oko nje se predsjednik HDZ-a nije predomislio niti nakon što ga je šef europskih pučana Joseph Daul nedavno upozorio da njeni radikalni i antieuropski nazori nemaju što tražiti na HDZ-ovoj listi. 

   A od Tomašićke ga nije odvratilo ni to što je ona, prije dva tjedna u Australiji, sasvim mirne savjesti, svoje smušene misli prenosila slušateljstvu iz hrvatske dijaspore ispod slike ustaškog poglavnika Ante Pavelića. 

   Interesantno je da su mnogi koji privatno znaju Karamarka posve zbunjeni zbog te njegove alijanse čak i s posve neumivenom desnicom. 

   Čude ih njegovi ekstremistički istupi kojima se sada više ni broja ne zna, uključujući i ovaj posljednji skandal u Omišu, gdje se, uz njegovo svesrdno odobravanje, predsjedniku Josipoviću vikalo da je đubre. 

   Karamarkovi znanci nemaju pojma kako bi se dala shvatiti ta njegova najnovija opsesija komunistima, huškanjem na crvene i istjerivanjem pretpotopnih zločina. I otkud kod njega ta isključivost i ti ispadi govora mržnje. 

   Jer, tvrde oni, »Tomica« nikad nije bio takav. To što sada radi ne može biti iskreno. 

  On, kažu, nije nikakav ekstremist ni divljak, nego normalni zagrebački dečko koji se oduvijek družio s različitim ljudima i nikad nije pravio pitanje oko bilo čije političke orijentacije, obiteljske prošlosti, nacionalnosti ili vjere. 

   Uostalom, zar bi ekstremist i desni radikal pristao raditi za Manolića i Mesića? 

   Hladna politička računica po njima je jedino moguće objašnjenje za Karamarkovo sadašnje ultrašenje, a prema općepoznatim sekvencama iz profesionalne i privatne biografije šefa HDZ-a, čini se da su potpuno u pravu. 

   Očito je da on oko sebe okuplja desnicu i desne strančice zato što iz nekog razloga misli da u tom zdencu može najlakše upecati najviše glasova. 

   I s tim pristupom čak je i mogao dosta dobro pogoditi da pritom nije amaterski stavio znak jednakosti između mirnog konzervativizma, koji ovdje doista ima dobru izbornu bazu, te sirovog, grubog i priprostog ultradesničarenja koje, pak – pa to se vidi po rezultatima dosadašnjih izbora – u Hrvatskoj ne nosi puno poena. 

   Tako totalno krivo naciljati može samo slabo sposoban političar. 

  I zato je logično da se od Karamarka udaljavaju svi ozbiljni i obrazovani HDZ-ovci. Oni dobro vide koliko njegova neinteligentna politika šteti stranci, a često se moraju i sramiti što ih se doživljava kao dio te gazdine primitivne i besmislene avanture neprekidnog histeriziranja, deranja i lova na vještice. 

   I, doista, u Karamarkovu prošlostoljetnu ikonografiju crvenih petokraka, kokardi i grobišta teško je uklopiti političare poput Kolinde Grabar Kitarović, Prgometa, Stiera, Plenkovića, Martine Dalić, Miloševića, Šukera, pa čak i Milinovića. 

   Osim toga, treba stvarno biti totalni fušer pa – dok su Vladi svi bokovi otvoreni jer su im rezultati slabi – za metu odabrati baš Ivu Josipovića, najpopularnijeg političara u zemlji. 

   Zato nije nikakvo čudo što strani diplomati ovih dana pitaju: Ima li u tom HDZ-u itko pametan? 

   Ima, naravno. Ali dok glavnu riječ ima Karamarko – ekstremist greškom – izgleda da stvarno nema.