To je gore od Kafkinog procesa. I ponekad je doista teško napisati i jedan redak o tako strašnoj stvari kakva je slučaj jedne bebe rođene u Rijeci, navodno kozmopolitskom gradu, bebe koja u Hrvatskoj, članici Europske unije u 21. stoljeću, ne može ostvariti baš nikakvo pravo.

Nevjerojatno je i užasno to što se događa pred očima institucije odgovorne za skrb o najnemoćnijima.

U riječkom Centru za socijalnu skrb naprosto ne razmišljaju ljudski, odgovorno i humano već zabijaju glave duboko u pijesak i prevrću formulare, pravilnike i zakonske paragrafe zanemarujući činjenicu da bi trebali raditi u interesu onoga tko je najranjiviji.

Suprotno zakonima, godinu dana odugovlače dati identitet bebi i ne mare što se dijete ne može ni legalno cijepiti, čime je ugroženo i njegovo zdravlje.

Priča je puno gora od onoga što se događa Oliveru Twistu u čuvenom Dickensovom romanu. On je u domu barem dobio slučajno ime, nasumično izabrano po abecedi. Hrvatski Noa svoje još čeka. Teško je razumjeti zbog čega. Tražiti bilo kakvu logiku ili opravdanje. 

  Zakon o osobnom imenu možda i nije dovoljno jasan u svim detaljima. Ali u njemu između ostalog stoji da osobno ime određuje nadležni centar za socijalnu skrb u roku 30 dana od podnošenja zahtjeva jednog od roditelja ako se roditelji nisu sporazumjeli o osobnom imenu djeteta.

Stav dječje pravobraniteljice Mile Jelavić također ukazuje na poremećene kriterije i pobrkane prioritete. Ona jasno kaže kako se temeljem međunarodne Konvencije o pravu djeteta, koja je dio hrvatskog Ustava, mora u roku od 60 dana donijeti rješenje o određivanju imena djeteta.

Umjesto toga riječki Centar za socijalnu skrb i dalje pismima po Bosni i Hercegovini traži »oca« kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Šalju depeše, istražuju adresu prebivališta, pitaju ministarstvo, pokušavaju čak i diplomatskim putem. I čekaju.

Čekaju kolikogod treba. Što je njima 13 mjeseci? Bez zdravstvenog osiguranja, domovnice, imena!? Nije ih briga što vrijeme prolazi. Nisu se valjda ni sjetili zapitati ima li možda mali Noa bilo kakav problem u svom kratkom životu. I što bi se dogodilo da se dijete razboli i zatreba trajniju liječničku skrb? 

   Sramota je to za Hrvatsku. Pitanje je kakva je država spremna bez imalo samokritike i preispitivanja pogaziti elementarno ljudsko pravo jedne bebe, koja ne može dobiti bilo kakav legalan dokaz postojanja na ovom svijetu.

Gdje mi to živimo? I koliko je još pisama obespravljenih u ladici Milanke Opačić, koja tri mjeseca ne može pronaći vremena učiniti nešto i makar odgovoriti na pismo jedne majke. Poduzeti bilo što, reagirati. 

  Što će sada učiniti ministrica socijalne skrbi? Može se samo poklopiti ušima. A trebala bi biti smijenjena zbog zapovjedne odgovornosti, jednako kao što bi za propuste morali odgovarati u riječkom Centru za socijalnu skrb.

Oni su odgovorni što je na Badnjak 2012. u Hrvatskoj rođeno bezimeno dijete. Zovu ga Noa, iako nema svoju arku, jer u očima države ne postoji i uzalud više od godinu dana diše, jede, plače, smije se i čini sve ono što svaka zdrava i normalna beba čini. Srećom da ima dom i roditeljsku ljubav, što se o njemu ima tko brinuti.

Na trajnoj pažnji Centra za socijalnu skrb mogao bi zauvijek ostati bezimen i plutati na pučini u svojoj zgaženoj arki, zaboravljen od državne birokracije. Njihovu bi sporost, nestručnost i okrutnost u ovom slučaju svakako trebalo kazniti. Za opomenu. Da se više nikad nešto slično ne ponovi.