Liječenje djece ne smije ovisiti o donacijama, sva djeca moraju imati istu šansu. Jesmo li, nakon zadovoljstva i sreće što je za liječenje male Mile Rončević sakupljeno i više nego dovoljno novca, razumjeli i shvatili što nam je poručila njezina liječnica Jelena Roganović? Nažalost, oni kojima su te riječi u prvom redu upućene, ministar zdravstva Kujundžić i Plenkovićeva Vlada nisu, niti haju za to. Šute i prave se kao da se ništa nije dogodilo, potvrđujući staro pravilo »ako nisi dio rješenja, onda si sigurno dio problema«.

Pedeset tisuća hrvatske djece godišnje se liječi u KBC-u Rijeka, a novac sakupljen za Milu je istovjetan osmomjesečnom budžetu Klinike za pedijatriju! I nije zbog toga mala Mila, ili bilo koje drugo dijete koje je moralo u Dječju bolnicu na Kantridi, bilo zakinuto za kvalitetno liječenje, niti se za njih manje skrbilo nego li u Philadelphiji. I roditelji male Mile odali su priznanje svima koji su je liječili, baš kao i roditelji ostale djece, o čemu sada možemo čitati i slušati u medijima. Ne samo što se liječe po svim europskim i svjetskim protokolima koje suvremena medicina pozna, već su okruženi pažnjom i ljubavlju koja se ne može kupiti novcem.

Da nije male Mile, vjerojatno ni šira javnost ne bi znala da postoji jedna takva klinika, na čelu s jednom takvom liječnicom, u kojoj se već godinama i desetljećima liječe djeca s najtežim oboljenjima.

Svi Riječani koji već godinama humanitarnim akcijama i solidarnošću pokušavaju pomoći ne samo Odjelu hematologije i onkologije u Dječjoj bolnici znaju s kakvim se sve problemima susreću tamošnji liječnici i medicinsko osoblje, a koji nemaju nikakve veze s medicinom. Baš kao što dr. Roganović nikada nije vodila računa o tome hoće li probiti skromni budžet kada su njezini mali pacijenti trebali dobiti najbolji mogući lijek u tom trenutku, što baš i nije bilo, najblaže rečeno, popularno kod onih koji o novcima odlučuju.

I zato ako nas mala Mila nečemu može podučiti to je svakako da entuzijazam i stručnost nisu dovoljni da bi sustav funkcionirao kako treba već u njemu samom moraju biti ugrađeni mehanizmi koji će osiguravati da ne ovisimo samo o donacijama i da sva djeca imaju istu šansu. Ne samo kada su novci u pitanju, bez kojih nema niti skupih lijekova, niti uređenih bolnica, niti suvremene opreme, niti potrebnih pratećih sadržaja, poput stanova u krugu bolnice u kojima bi roditelji mogli boraviti sa svojom djecom između dvije kemoterapije.

Sve to ništa ne znači bez vrhunski obrazovanih stručnjaka, liječnika koje svjetske klinike plaćaju zlatom, a oni svoju humanost i ljudskost dokazuju ovdje u Hrvatskoj liječeći bolesnu djecu. I za koje je javnost saznala zahvaljujući jednoj dvogodišnjoj curici, nakon 35 godina predanog i samozatajnog rada. Ne, ne trebaju dr. Jeleni Roganović državna odlikovanja koja se ionako dijele šakom i kapom, niti nagrade kojima se kite njezini sugrađani koji joj nisu ni do kičice. Dajte joj samo da može raditi svoj posao i Amerikom ćemo se moći zvati.

I zamislimo se tko će takvu osobu i stručnjaka sutra naslijediti u jednoj maloj klinici koja naveliko liječi djecu. Naš će kolektivni poraz biti ako nakon Jelene ne stvorimo novu Jelenu.