Katolička crkva danas slavi rođendan. Poslije Uskrsa i Božića, blagdan Duhova je najveći kršćanski blagdan. Koliko god nekima smetalo – jedno je neosporno – Katolička crkva broji više od milijardu članova koji su utkani u ljubav Isusovu. Isus Krist je, naime, doslovno htio osnovati ovu crkvu za što postoje nebrojeni svetopisamski dokazi, a onaj temeljni je kada Krist govori Petru: »Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.« Kakvu ulogu ima danas Katolička crkva u svijetu? Rođendan je baš dobra prilika za glasno razmišljanje.

Temelj znanosti

Katolička crkva školuje više djece od bilo koje odgojne, znanstvene ili vjerske ustanove na svijetu. Ona je ustanovila moderna sveučilišta i visoko obrazovanje. Upravo je Crkva, usprkos svom neupitnom oprezu, udarila temelj znanosti kao takvoj i stoji iza mnogih najvećih znanstvenih otkrića u povijesti. Mnogi najznačajniji genetičari, matematičari, fizičari, astronomi, paleontolozi i liječnici bili su svećenici ili vjernici laici. Prisjetimo se samo Svetog Benedikta osnivača modernog visokog školstva, filozofije Svetog Tome Akvinskog ili Georgesa Lemaitrea, pokretača teorije o Big Bengu. Je li prilika ovdje navesti i nadasve poznato Zagrebačko sveučilište kojeg su osnovali Isusovci ili pak da spomenem svećenika zaslužnog za područje jezikoslovlja, našeg Bartola Kašića koji je napisao prvu hrvatsku gramatiku? Nekako me strah da određenim interesnim skupinama kao da najveći kamen spoticanja predstavljaju upravo ove činjenice – činjenice o iznimnom doprinosu onda i danas katolika, laika i svećenika. Radi se o ljudima koji su dali snažni impuls rastu cijelog društva.

Katolička crkva ima stotine tisuća sirotišta u kojima skrbi za potrebite, a širom svijeta stalno otvara nove bolnice i hospicije, brine za ugrožene. Radi se i o najvećoj dobrotvornoj organizaciji na svijetu. Vođena Duhom Svetim sastavila je Bibliju, obnovljena je Svetim Pismom i svetom predajom. Već više od 2.000 godina je čuvana apostolskom sukcesijom, neprekinutim nizom nasljednika Petra, prvog crkvenog biskupa i prvog Pape i tako nastavlja tradiciju duboko protkanu izvornom originalnošću. Suprotno nametnutim stajalištima od strane radikalno liberalnih i onih militantnih među, inače potrebnim, feminističkim krugovima koji Crkvu drže ideološkom kaznionicom za žensku slobodu, upravo je Crkva odnosno njen utemeljitelj, Isus Krist osobno, kroz instituciju nepovredivosti braka ženu zaštitio od tadašnje prakse mnogoženstva ili otpuštanja žena. Do pojave Isusa Krista, muškarac je svoju ostarjelu životnu družicu mogao ostaviti bez ikakvih zakonskih ili materijalnih posljedica. Crkva je to promijenila!

Riječka nadbiskupija

Mislimo globalno, spustimo se lokalno. S pravom se možemo pitati, a što to čini naša riječka Crkva? Da se razumijemo, uvijek se može činiti više i bolje i to uopće nije sporno. Držim kako je ključno pitanje, »što ja činim kao katolik, što ja radim u svojoj Crkvi i na koje načine ja svjedočim vjernost Isusu«. Mi naime često upadnemo u zamke u kojima drugima sudimo, u druge upiremo prstom. Slikovito govoreći, mnogi od nas vjernika vide kako neki župnik ne valja, kako su neki župnici slabi na skupocjene automobile, neki pak na žene, neki na nešto treće, no, koliko puta smo mi vjernici, katolici, molili za naše svećenike? Koliko često molimo za Kristove svećenike moleći Boga da im da snage izdržati breme ovoga svijeta i onoga duhovnoga koje ih često stišće mnogo jače nego nas koji smo ipak u nešto drugačijim okruženjima. Riječka nadbiskupija obiluje dobrim primjerima u kojima je nadbiskup Devčić darovao laicima povjerenje, a onda mu laici vraćaju mnogim dobrom. Na ključnim pozicijama u našoj nadbiskupiji se nalaze žene, od Ureda za odnose s javnošću do Katehetskog ureda koji skrbi o vjeroučiteljima. Žene vode i Ured za obitelj, kao što imaju i vodeću ulogu u riječkom Caritasu i hospiciju. Riječka nadbiskupija je podržala, inicirala i podupire prvo prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje«. Upravo Katolička crkva u našem gradu godinama drži kuću utočišta dom sv. Ane u kojoj sigurnost, utjehu i stručnu pomoć dobivaju žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja. Caritas ima mnoga stručna različita savjetovanja. Isti taj Caritas Riječke nadbiskupije skrbi o tisućama siromašnih. Naša mjesna Crkva ima nekoliko javnih kuhinja za prehranu siromašnim građanima, poput one o kojoj skrbi zajednica svetog Vinka Paulskog ili pak sestre milosrdnice. Katoličke zajednice imaju i kuće u kojima mogu bez naknade noćiti ljudi u potrebi, ljudi koji moraju doći u Rijeku radi liječenja kao što imaju časne sestre u Kresnikovoj ulici. Crkva pomaže i konkretno mnogim obiteljima, siromašnim studentima i učenicima. Riječka nadbiskupija je otvorila i prvi hospicij, mjesto gdje građani, neovisno o vjeroispovijesti i naciji, u terminalnoj fazi bolesti mogu uz najbolju medicinsku pomoć preseliti se s ovoga svijeta na jedan mnogo humaniji način nego što je to slučaj u našim prepunim bolnicama. Riječka crkva redovito posjećuje bolesnike po bolnicama i kućama, pružajući ljudima Kristovu utjehu u njihovim teškim danima. Upravo su katoličke zajednice, organizacije i udruge katoličke provijencije među najaktivnijim udrugama na našim područjima. Na stotine kvalitetnih projekta, sustavno organiziranih, najrazličitije naravi izlaze upravo od – katolika. Od medijske pismenosti mladeži, preko radionica programiranja, pa sve do hodočašća, logorovanja, duhovnih obnova, izleta za koje roditelji ne moraju dizati kredite kako bi ih platili. Upravo riječki katolici organiziraju cijelo ljeto programe za siromašne klince Hrvatske, Bosne i Hercegovine uključujući i one iz entiteta Republike Srpske i time svjedoče svu svoju otvorenost i predanje za svakog čovjeka u potrebi. Crkva, preko svojih svećenika i laika, skrbi o neprolaznim vrednotama, o obitelji kao zajednici muškarca i žene, o važnosti života od začeća do naravne smrti. Ta tko je učinio više za hrvatske branitelje od Crkve i ljudi Crkve?

Grijesi Crkve

Nažalost, Crkva je i grešna. To je dosta logično, iako nas to nikako ne opravdava. Zato ja osobno pohvaljujem medije, neka štoviše istražuju i pišu o svim lošim stvarima koje učine ljudi Crkve. Tako će se dogoditi još snažnija katarza, otpast će što otpasti mora, a ostat će oni koji žele biti vjerni. Crkvu naime čine ljudi. A ljudi naprosto ima svakakvih. Jako dobrih i manje dobrih. Teško ranjenih i isfrustriranih, prepunih nade i punih optimizma, ali u Crkvi ima i ljudi koji su pod teretom života upali u nezahvalna psihička stanja. Ima i u Crkvi karijerista, oni su nam veliki teret i uteg, Papa Franjo je takve oštro kritizirao. Crkvu čine vrhunski intektualci, jedni od najprogresivnijih znanstvenika svijeta, a u isti tren u toj istoj Crkvi su i neuki ljudi ili ljudi s malenim obrazovanjem. Pa ipak sve njih, sve nas, privlači Isusova ljubav i njegova milost koju on obilno daruje preko Crkve i sakramenata svakome tko želi biti uronjen u ta sveta otajstva. Prema riječima Drugog vatikanskog koncila Crkva je »u isti mah i sveta i potrebna čišćenja.« (Usp. LG 8). Prosto govoreći, Isus nije baš nikome drugome mogao ostaviti Crkvu nego ljudima, a ljudi su grešni. Najveće svetinje predao je slabim ljudima, obećajući snagu Duha Svetoga svima onima koji Boga budu tražili u svojim životima.

Blagdan Duhova

Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća apostoli su uplašeni molili Boga snage. I u taj čas, u tom trenutku tišine koja govori više od bilo kojih riječi, u tom trenutku kada se činilo kao da nade nema – događa se iznimno čudo, spušta se sam Duh Sveti, ta treća Božanska osoba nad učenike. Oni, nekoć strašljivi, sada postaju hrabri. Oni, do prije nekoliko trenutaka puni praznine, sada ispunjeni silom Duha Svetoga žele ići po svem svijetu naviještati Radosnu vijest Evanđelja: Isus Krist, Spasitelj svijeta i Otkupitelj čovjeka došao je na ovaj svijet ne da sudi svijet, nego da se spasi svatko tko povjeruje u njegovo Presveto Ime. Dragi kršćani, možda je dobro prisjetiti se prvih učenika. One situacije iz Djela apostolskih. Učenici su bili uhvaćeni, na sudištu osuđeni kaznom batina i zabranom da više ne smiju drugima pričati o Isusu. Pa ipak, kako svjedoči Biblija, čim su izašli van stali su još snažnije svjedočiti vjeru u Isusa Krista, radosni što im je dano, što su povlašteni da mogu trpjeti radi svog Učitelja. Neki naši kršćani današnjice ne bi bili spremni na žrtvu puknuća nokta, a kamoli na nešto drugo.

Neka nam blagdan Duhova, taj rođendan cijele sveopće Crkve, svih nas koji ljubimo i volimo Isusa Krista, da snage izvornoga svjedočenja, kako bi svi oni koji još nisu imali tu sreću iskustva susreta sa živim Bogom, sa snagom Duha Svetoga, ipak ostali otvoreni za promišljanje o Isusovom nauku, a time i za pronalazak smisla u svom životu. Naše nadnaravno iskustvo dužni smo podijeliti s drugima bez obzira na okolnosti ili cijenu. Neka nas kao što je bilo do nedavno zatvaraju ili batinaju, neka nas, što je današnja praksa, ismijavaju, jer tako držimo do Isusovih uputa, a kako kaže apostol Petar, »mudrije je ugađati Bogu nego li ljudima«. Svi ćemo to shvatiti. Nekako mi se čini da bi bolje bilo prije, nego li kasnije.