Europa ponovno strepi nad Grčkom, nakon skoro godinu dana predaha tijekom kojeg se činilo da je prva tranša financijske pomoći dovoljna i da ta zemlja ipak uspijeva obuzdati svoje dugove, a time i smanjiti rizik za cijelu eurozonu. Pokazuje se međutim da to i nije baš tako, u eurozoni se ponovno grozničavo pregovara o novom paketu pomoći grčkoj ekonomiji pri čemu postoje neslaganja između pojedinih članica, pogotovo Njemačke, koja ne želi da teret grčke krize snose samo porezni obveznici već traži da se na svoj način uključi i privatni sektor.

Spominju se razni scenariji, od dogovora pa sve do izlaska Grčke iz eurozone, a istovremeno se u grčkom parlamentu raspravlja o novim mjerama štednje, kao i novom valu privatizacije, kako bi se udobrovoljila Europa koja budno pazi i nadzire pokušava li Grčka provoditi dogovorene mjere, a da bi zauzvrat dobila pomoć neophodnu za tekuće financiranje, isplatu plaća i drugih davanja iz proračuna.

Cijela pak eurozona, kao i zemlje na njenoj periferiji koje su snažno vezane za euro, strahuje kakve bi posljedice eventualni grčki bankrot mogao imati po njihove ekonomije, posebice banke, plasmanima vezane i za grčku ekonomiju. Spominje se i da bi bankrot Grčke za Europu značio scenarij gori od onog koji je svojevremeno propast Lehman Brothersa značila za Ameriku, a onda i ostatak svijeta jer je financijska zaraza tada praktički i počela, i taj je događaj i označio početak globalne krize.

Prijeti li sada još jedna europska repriza? Grčki pak izlazak iz eurozone, što su ga počeli spominjati sami Grci, za eurozonu bi značio i politički poraz ideje zajedničkog monetarnog područja koje međutim nije kadro fiskalnim federalizmom poravnavati razlike unutar sebe, već prekršitelje naprosto isključuje.

  Pred eurozonom i njenim članicama je dakle novi veliki ispit: jesu li spremne djelovati homogeno, barem dok ne profunkcionira trajni mehanizam spasa koji, umjesto ovog privremenog, na snagu stupa za dvije godine. Euro na postojećim razinama sada djelomično održava i Europska središnja banka podgrijavajući stalno očekivanja o daljnjem rastu ključne kamatne stope koja je do sada međutim samo jednom podignuta s minimalne razine od 1 posto, na 1,25 posto.

Stalnim spominjanjem prijetnje od inflacije koja traži moguću restriktivniju politiku, ECB-a radi svoj posao, odnosno nastoji održati cijene stabilnima, no istodobno takvom politikom nastoji donekle stabilnim održati i tečaj koji svako toliko poklekne pred dužničkim problemima. Ne može se međutim pretjerivati: oštrijom monetarnom politikom naštetilo bi se zemljama kojima niske kamate još trebaju jer su tek uzele zamah i oporavljaju se od krize. Područje je dakle izuzetno heterogeno, a što su razlike veće, snažnija mora biti i intervencija, koja pak nekome šteti, a nekome koristi.

  Zašto je sve ovo bitno za Hrvatsku? Iz više razloga, no prije svega kao primjer da ulazak u EU, pa i u eurozonu ne jamči gospodarski prosperitet ako se sama zemlja ne potrudi oko vlastite budućnosti, što bi značilo da je, neovisno o bilo čemu i bilo kome, potrebno dobro gospodariti: fokusirati se na proizvodnju i izvoz, i ne podizati kredite samo zato što je prilika i što je kamata niža.

  U Hrvatskoj inodug sada prelazi 46 milijardi eura, javni dug u širem smislu seže gotovo do dvije trećine BDP-a, kuna je (još) stabilna no cijelo se vrijeme održava upravo na priljevima deviza po osnovi zaduživanja i deviznih intervencija središnje banke. Kamate nikako da padnu i po pojedinim segmentima bitno su veće nego u eurozoni kojoj, čini se, konvergiramo više po lošim, nego po dobrim stvarima.

Sve su to zabrinjavajući parametri međutim ništa ne ukazuje da se ovakvo ponašanje misli promijeniti, odnosno već se razmišlja o novim tranšama kredita kojima će se dodatno kupiti vrijeme, sve dok valjda jednog dana netko izvana ne kaže »stop«, a tada bi moglo doći do nagle prilagodbe ili, kao što je sada slučaj u Grčkoj, ubrzane privatizacije svega u čemu država još ima vrijedne udjele: od financija i energetike, pa do infrastrukture i prirodnih resursa.