On je Slavonac. Ona je Primorka. Makar, i nije to od neke važnosti. Mogla je biti i bilo koja druga kombinacija. U braku su poprilično, ili taman dovoljno dugo da su onu kriznu sedmu ostavili iza sebe. No bit će i duplo sedam, a i opet neće baš sve jedno o drugom znati. Kad se zaljubi čovjek, nekako mu nije prvo na pameti da pita svog suputnika, odnosno suputnicu – oprosti, ali plave kuverte, doktor preko veze, sitna korupcija i tako to, što ti o tome misliš, kakav ti je stav!? To su one suptilne ‘sitnice’ s kojima se suočiš malo kasnije.

Elem, on je zagovarao tezu da je vazda bolje preko veze, ako se ikako može. Tako ga naučilo – makar da je iluzije da imaš vezu, nešto poput zračnog jastuka u automobilu, dodatno osiguranje i dodanu opremu. Mrvu košta, ali škoditi ne može. Tako su ga, više manje i bez zle namjere, odgojili. Jer, ako si, makar da je zaobilaznim putem i na granici legalnoga, učinio baš sve da dođeš do najbolje skrbi za sebe i svoje najbliže, nemaš se poslije zašto gristi, čak ni ako, ne daj bože, sve krene u krivo. Stvar je fercerala, šljakala, odrađivala svoje, bilo da si preko veze dobio bolji komad mesa u mesnici, bilo da si bez gužve došao svom omiljenom liječniku, a usluga se već nekako vraćala. Bitno je samo bilo pratiti kad je kristal izišao iz mode i kad su se počele nositi neke druge stvari u znak pažnje.

Ona je posve drugačijeg stava. Ona mrzi sve što je mimo reda. Ona ne voli sitne poklone, ne voli mito, ne voli traženje prečaca ako postoji regularni put i način. I nju su tako odgojili, pri čemu joj ponašanje mimo svekolike svehrvatske prakse nikada nije donijelo neke po život opasne neugodnosti. Gužva u čekaonici kod liječnika je samo gužva koja će proći i ništa više. U uređenoj zemlji red nije neugodnost, dapače.

I sve bi bilo dobro da život ne nosi svoje, nosi djecu, nosi posao, nosi zajedničke brige i zajedničke odluke. Obična operacija dječjih krajnika pretvara se tako u ‘rat’ dvoje ljudi od kojih jedno misli da im i za to treba veza, a drugo je uvjereno da su krajnici rutina na koju ne treba trošiti pravo na komadić prečaca. Reklo bi se, on je s obje noge tu na Balkanu, a ona glavom u nekoj skandinavskoj zemlji. Jer ih je drugačije učilo.

Čovjek s otoka želio vidjeti svog tek rođenog sina i svoju suprugu u rodilištu. Nema koji dan da su novine o tom pisale. Nisu mu dali, jer nije vrijeme posjeta, pri čemu činjenica da se do otoka ide samo kad ima trajekt koji ne haje za vrijeme od posjeta, nije bila od važnosti. I nisu mu dali je jer na katu slavna pjevačica. Suprug te iste pjevačice svojoj je supruzi, međutim, mogao kad je htio. Našem otočaninu se zamračilo, jer nismo svi isti, pa je obavijestio javnost da nismo svi isti.

A javnost, barem dio nje, kao da je bila malčice razočarana. Jer, mogao je, u ime djeteta, a djeca su u nas zna se svetinja, lupiti glavom o ulazno staklo, a onda krvav, i zapjenjenih usta, silom ući gdje mu drago. Mogao je, ako ništa, reći da ima kakav PTSP, ili da mršavi od stresa k’o naši, na stres nenavikli ministri. Pustili bi ga garant. Ovako, k’o ga, da prostite, šiša. Uostalom, odavno film „Divan život“ nije scenarij od naših života.

Danas se igra beskrupulozna igra u kojoj su simpatije mase za one koji zubima krizu boce i šakama krče putove pred sobom, ili, na višoj razini, džentlmenski dijele sadržaj kese bez dna koju im mi punimo jer mogu sve i dano im je sve. Zna se tko je pobjednik, a tko pušioničar, tko je na jahti s premijerom a kome je glava ispod vode. I zna se, na žalost, gdje nalazimo uzore koje tajno obožavamo i onda kad ih javno pljucamo, jer bi htjeli biti njima nalik makar na tren, makar dok djecu ne osiguramo. Zato nam je, mnogima od nas, naš otočanin papak koji se nije znao izboriti za svoje, a ne čovjek koji samo pristojno traži svoje.

Samo, i onaj Slavonac što je u braku s Primorkom, sad već pomalo shvaća da nas navada od zaobilaženja regularnih puta vodi u propast, a i ono malo novca za crne dane i sitno mito sada se troši za preživljavanje. Jaz je velik i sve veći, a u dobroj mjeri smo ga sami produbili, vjerujući kako postoji neka razlika između malog i velikog zla. No ne postoji. Postoji tek izbor čemu ćemo to djecu učiti, da bar njima bude bolje. 

Bilo bi zgodno učiti ih, primjerice, da budu kao Helga Vlahović. Da su dame i gospoda. Da su uljuđeni, fini, pristojni, elegantni i dobrostivi, nalik kakvim likovima iz starih filmova. Da su taman takvi da im zavidjeti ne možeš, ali ih možeš štovati i voljeti, baš kako se voli i štuje vrijeme nekog sklada i reda kojem pripadaju.

Može li se takvo doba vratiti, konačno stvoriti, ili je bitka izgubljena za vazda!? Naš Slavonac uči da su korjenite promjene nužne. Tko zna, možda se čudo i desi.