Brijuni rivijera, to je jedan projekt što ga njegovi samozatajni pokretači skromno nazivaju razvojnim. A taj projekt je ne samo razvojan, nego genijalan. Epohalan. Spasonosan. Treba li još pridjeva?

Da nije tako, zar bi predsjednica Vlade o tom projektu cvrkutala kao o »velikom, zaista vrijednom, važnom i korisnom«? Zar bi ga kitila biranim riječima kakve inače troši samo na kapitalne projekte poput Pelješkoga mosta? Zar bi naviještala »otvaranje novih radnih mjesta te zapošljavanje oko dvije tisuće ljudi«? Zar bi najavljivala da će već za dva tjedna raspisati međunarodni natječaj za realizaciju i provedbu programa projekta »Brijuni rivijera«, kada ne bi vjerovala u ostvarivost vizije i isplativost misije njegovih projektanata?

A vizija tvrtke »Brijuni rivijera« d.o.o. je da Istra postane »najprestižnija turistička destinacija Mediterana«, dok je misija rečene firme da »stvori uvjete za provedbu i upravljanje brijunskom rivijerom kao cjelovitim turističkim resortom«, da »ostvari visoku kvalitetu istarskog turizma«, da »osigura gospodarenje nekretninama u državnom vlasništvu na ekonomski učinkovit i socijalno odgovoran način prema društvu u cjelini«, te da »bude nositelj gospodarskog razvoja Istre i Republike Hrvatske«.

Toliko moćno sve to skupa zvuči, da čovjek pomisli kako nitko na ovom svijetu ne može ugroziti ostvarenje tog projekta. A onda shvatiš da se iza projekta »Brijuni rivijera« krije neviđen jad i bijeda, sitnež i kukavelj, koji se plaši da će mu glave doći jedno obično – ništa. Ili – da budem precizan – »jedno veliko ništa, s velikim N«. To »veliko ništa, s velikim N«, to dakle Ništa je – prema riječima vrhovnoga projektanta Ivana Nina Jakovčića, župana istarskog – dojučerašnji novinar Glasa Istre Zoran Angeleski.

Toliko su kritike na račun Jakovčićeva projekta, što ih je Angeleski kao aktivist udruge »Volim Pulu« izrekao na sjednici Gradskog vijeća, ništavne i bezopasne da mu je uprava Glasa Istre uručila izvanredni otkaz. I tako je, eto, vizionarski projekt »Brijuni rivijera«, umjesto otvaranja obećanih dviju tisuća radnih mjesta, za sada zatvorio jedno, ono na kojem je radio jedan od najboljih novinara pulskog dnevnika.

Tako je formirana i prva cijena za epohalne poslove trgovačkog društva »Brijuni rivijera« i kooperantski nastrojene uprave Glasa Istre. A ta cijena je da Zoran Angeleski ostane ne samo bez posla, nego i bez profesije. Jer u toj rivijernoj Istri kakvu projektira Ivan Jakovčić, u toj »najprestižnijoj turističkoj destinaciji Mediterana«, neće biti posla ni za jednog novinara koji svoju profesiju ne shvaća kao uslužnu djelatnost i koji na novinarstvo ne gleda kao na konobarsko serviranje dežurnih stavova skuhanih po političko-tajkunskim receptima. U takvoj Istri i u takvoj Hrvatskoj, gdje se Jakovčićev feud naziva najprosperitetnijom regijom, neće na koncu ostati nikakav trag ljudskoga društva, izuzev trgovačkih društava čijim će vlasnicima svi ljudi biti isto što i Zoran Angeleski istarskom županu. Dakle – Ništa.

E, ta cijena nipošto ne smije biti plaćena, nego račun na kojemu je ispisana treba biti vraćen krčmaru. S porukom da naziv tvrtke prilagodi njezinu karakteru i prepravi ga u »Brijuni diktatura« d.o.o. I da u biznis-plan upiše koliko ljudi mora biti pretvoreno u Ništa da bi drug Nino napokon bio Sve.