Ako za Ivu Josipovića odavno održani dubrovački koncerti beogradske nefilharmonije zvane »Električni orgazam« ili grupe »Oružjem protivu otmičara« ne predstavljaju »svojevrstan povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik« i nemaju nikakvo »simboličko značenje«, to nam govori ili da predsjednik države nema pojma da bandovi iz Srbije, unatoč prijetnjama skinsa i šovena, ipak sviraju i na krajnjem jugu ove zemlje, ili da te svirke – srećom po izvođače i po publiku – nemaju političku upotrebnu vrijednost
Sve ide po ustaljenom redu – filharmonija, pa artiljerija, pa diplomacija, pa onda opet filharmonija. I tako dalje.
A može i ovako: bude mir, pa ne bude ni mir ni rat, pa se onda odradi rat, pa ono što nije ni rat ni mir, e da bi nam tek nastupom filharmonije bio odaslan signal da je nakon kakvog-takvog mira nastupio i onaj simbolički. I da će potom nastupiti i ono što nam već slijedi kad mir odsvira svoje.
Sve, dakle, ide svojim ustaljenim tokom, pa tako i dežurni patrioti uredno tabanaju svojom utabanom stazom. Shvaćaju, eto, čak i oni da je 16 godina po završetku rata nastupilo doba harmonije i filharmonije, ali im nije jasna diplomatska partitura po kojoj svira Ivo Josipović. Smeta im što hrvatski predsjednik u pozdravnoj noti – kojom prezidenta Europske komisije Joséa Manuela Barrosa službeno poziva da svojom nazočnošću uveliča koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku – nigdje ne spominje Hrvatsku, dok istodobno ne propušta spomenuti i Srbiju i Jugoslaviju.
Grintaju kontrolori domoljubne retorike zbog Josipovićeva povezivanja Dubrovnika s bivšom Jugoslavijom u kojoj je taj grad-domaćin Beogradske filharmonije – kako predsjednik ističe – »služio kao vrhunska vrijednost kulturnog okupljanja«. A nadasve ih iritira predsjednikova rečenica: »U nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik, ovaj događaj označava svojevrsni povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik.« Zapravo ih srdi onaj njezin »nesretno kontekstualizirani« početak, gdje nema ni spomena uvriježenoj »barbarskoj agresiji srpsko-crnogorskih trupa«, kao da će ona išta izgubiti na svojoj povijesnoj činjeničnosti time što je Josipović ne koristi u svome kurtoaznom diplomatskom vokabularu.
Ne smeta recenzentima Josipovićeva pozivnog pisma, barem tako kažu, dolazak Beogradske filharmonije u »umjetnički Dubrovnik«, a nemaju ni riječi prigovora na predsjednikovu interpretaciju tog koncerta kao »svojevrsnog povratka srpskih umjetnika u Dubrovnik« koji »u uvjetima pomirbe ima veliko simboličko značenje«. A zašto bi mu, uostalom, i prigovarali? Zar Josipović nema suvereno predsjedničko pravo da ignorira sve kontakte između hrvatskih i srpskih umjetnika s njihovom publikom u Srbiji i Hrvatskoj, ako se oni ne događaju u njegovom i Tadićevom aranžmanu? I zar ima tog kulturnog događaja kojemu hrvatski predsjednik, po istom tom pravu, ne može pridavati ili oduzimati simboličko značenje?
Ako za Ivu Josipovića odavno održani dubrovački koncerti beogradske nefilharmonije zvane »Električni orgazam« ili grupe »Oružjem protivu otmičara« ne predstavljaju »svojevrstan povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik« i nemaju nikakvo »simboličko značenje«, to nam govori ili da predsjednik države nema pojma da bandovi iz Srbije, unatoč prijetnjama skinsa i šovena, ipak sviraju i na krajnjem jugu ove zemlje, ili da te svirke – srećom po izvođače i po publiku – nemaju političku upotrebnu vrijednost.
Ne možeš ipak Barrosa dovesti na koncert gdje neki Srbi usred Dubrovnika pjevaju »I drkanje je seks«. Kao što ga ne možeš pozvati ni na predstavu srpske glumice Milice Gutović po tekstu Franza Xavera Kroetza, koja je lani izvedena u Dubrovniku, a koja se zove – »Koncert po narudžbi«. Jer što ako čovjek nema razumijevanja za ironiju?
Trafika Predraga Lucića
Gospar Ivo i dundo Manuel
Predrag Lucić
13. srpanj 2011 21:33
Foto Siniša Sunara / CROPIX
Ako za Ivu Josipovića odavno održani dubrovački koncerti beogradske nefilharmonije zvane »Električni orgazam« ili grupe »Oružjem protivu otmičara« ne predstavljaju »svojevrstan povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik« i nemaju nikakvo »simboličko značenje«, to nam govori ili da predsjednik države nema pojma da bandovi iz Srbije, unatoč prijetnjama skinsa i šovena, ipak sviraju i na krajnjem jugu ove zemlje, ili da te svirke – srećom po izvođače i po publiku – nemaju političku upotrebnu vrijednost
Sve ide po ustaljenom redu – filharmonija, pa artiljerija, pa diplomacija, pa onda opet filharmonija. I tako dalje.
A može i ovako: bude mir, pa ne bude ni mir ni rat, pa se onda odradi rat, pa ono što nije ni rat ni mir, e da bi nam tek nastupom filharmonije bio odaslan signal da je nakon kakvog-takvog mira nastupio i onaj simbolički. I da će potom nastupiti i ono što nam već slijedi kad mir odsvira svoje.
Sve, dakle, ide svojim ustaljenim tokom, pa tako i dežurni patrioti uredno tabanaju svojom utabanom stazom. Shvaćaju, eto, čak i oni da je 16 godina po završetku rata nastupilo doba harmonije i filharmonije, ali im nije jasna diplomatska partitura po kojoj svira Ivo Josipović. Smeta im što hrvatski predsjednik u pozdravnoj noti – kojom prezidenta Europske komisije Joséa Manuela Barrosa službeno poziva da svojom nazočnošću uveliča koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku – nigdje ne spominje Hrvatsku, dok istodobno ne propušta spomenuti i Srbiju i Jugoslaviju.
Grintaju kontrolori domoljubne retorike zbog Josipovićeva povezivanja Dubrovnika s bivšom Jugoslavijom u kojoj je taj grad-domaćin Beogradske filharmonije – kako predsjednik ističe – »služio kao vrhunska vrijednost kulturnog okupljanja«. A nadasve ih iritira predsjednikova rečenica: »U nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik, ovaj događaj označava svojevrsni povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik.« Zapravo ih srdi onaj njezin »nesretno kontekstualizirani« početak, gdje nema ni spomena uvriježenoj »barbarskoj agresiji srpsko-crnogorskih trupa«, kao da će ona išta izgubiti na svojoj povijesnoj činjeničnosti time što je Josipović ne koristi u svome kurtoaznom diplomatskom vokabularu.
Ne smeta recenzentima Josipovićeva pozivnog pisma, barem tako kažu, dolazak Beogradske filharmonije u »umjetnički Dubrovnik«, a nemaju ni riječi prigovora na predsjednikovu interpretaciju tog koncerta kao »svojevrsnog povratka srpskih umjetnika u Dubrovnik« koji »u uvjetima pomirbe ima veliko simboličko značenje«. A zašto bi mu, uostalom, i prigovarali? Zar Josipović nema suvereno predsjedničko pravo da ignorira sve kontakte između hrvatskih i srpskih umjetnika s njihovom publikom u Srbiji i Hrvatskoj, ako se oni ne događaju u njegovom i Tadićevom aranžmanu? I zar ima tog kulturnog događaja kojemu hrvatski predsjednik, po istom tom pravu, ne može pridavati ili oduzimati simboličko značenje?
Ako za Ivu Josipovića odavno održani dubrovački koncerti beogradske nefilharmonije zvane »Električni orgazam« ili grupe »Oružjem protivu otmičara« ne predstavljaju »svojevrstan povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik« i nemaju nikakvo »simboličko značenje«, to nam govori ili da predsjednik države nema pojma da bandovi iz Srbije, unatoč prijetnjama skinsa i šovena, ipak sviraju i na krajnjem jugu ove zemlje, ili da te svirke – srećom po izvođače i po publiku – nemaju političku upotrebnu vrijednost.
Ne možeš ipak Barrosa dovesti na koncert gdje neki Srbi usred Dubrovnika pjevaju »I drkanje je seks«. Kao što ga ne možeš pozvati ni na predstavu srpske glumice Milice Gutović po tekstu Franza Xavera Kroetza, koja je lani izvedena u Dubrovniku, a koja se zove – »Koncert po narudžbi«. Jer što ako čovjek nema razumijevanja za ironiju?
Stav’te, dakle, pamet na filharmoniju!