Eto ti bloga! Darka Pajića

Grupa TNT

Darko Pajić

Prije par dana objavljeno je da više od 200.000 radnika u Hrvatskoj ima manju plaću od 2.190 kuna. I čini se da njima fali više nego Alanu Fordu u bušti koju ovaj nikada nije dobio

placeholder


Kad je Alan Ford u jednoj od prvih epizoda dobio tajni  zadatak zaposliti se u jednoj tvornici i otkriti tko neprijateljima prodaje industrijske tajne ushićeno je pomislio: “Imat ću radnu knjižicu, plaću, zdravstveno, socijalno, topli obrok, čak i staž.” Učinilo mu se da su svi problemi odjednom riješeni.



Nema više života u bijedi, nema nesigurnosti. A onda je konačno došao i taj dan, prvi dan na novom poslu. Skoro odmah prišao mu je visoki zakrabuljeni grmalj iz čijeg je ovratnika virio samo nos i prošaptao na uho: “Slušaj, deset posto tvoje plaće ide meni inače nećeš preživjeti ovdje”.


Već u idućem prizoru sve se ponovilo. Prije pauze za ručak Alan je bio u sljedećoj dvojbi: “Dakle, koliko njih ima. Jedan, dva, tri… Hm, njih jedanaest tražilo je da im dam deset posto od plaće. K vragu, gdje da sad nađem još tih deset posto, trebao bih se još negdje zaposliti”. 





Problem je što se i sam u zadnje vrijeme osjećam kao član Grupe TNT. Još uvijek radim u Novom listu i skrštenih ruku promatram očaj pojedinih kolega koji za razliku od mene plaću ne dobijaju, a rade



Prizor je rekonstruiran po sjećanju. Mislim da je epizoda pod naslovom “Formule” i opis sigurno nije sasvim vjeran. Ali su fascinantne reference na sadašnjost iz jednog sjajnog stripa kreiranog u Italiji, čiji je prvi broj tiskan davne 1969. godine.


Prije par dana objavljeno je da više od 200.000 radnika u Hrvatskoj ima manju plaću od 2.190 kuna. I čini se da njima fali više nego Alanu Fordu u bušti koju ovaj nikada nije dobio. Deset posto za struju, pa za komunalno, pa benzin, pa hranu… Bit će da su radnici ovdje kratki za dvije-tri plaće, a ne deset posto. 


Upomoć, bogat sam…


Nije teško otići i korak dalje. Pa zamisliti krčki aerodrom, pravi relikt socijalizma u iščekivanju niskobudžetnih letova Ryanaira prema Londonu i Stocholmu za samo 6, 10 ili koliko već eura. Grunf je svojim beskrajnim entuzijazmom i s daleko manje novaca rješavao problem letova, čak i prekooceanskih.


Dosta bi bile dvije hrđave bačve, nekoliko dasaka i putnici koji se samo trebaju prstima grčevito držati za letvu, svaki na svom krilu, držeći stabilitet letjelice, dok u isto vrijeme ogromni albatros stoji na mjestu prednje elise i raširenih krila vuče cijelu konstrukciju u nebo.



Da je danas Broj 1 među nama sigurno bi bio savjetnik Jadranke Kosor



Ptica je nesvjesna što se zbiva, samo  mahnito pokušava dosegnuti sardinu što joj visi pod kljunom, na uzici, taman toliko da je nikako ne može dohvatiti. Grunf, genijalan kakav jest, na avion je potrošio dolar i 23 centa, godišnji budžet izumiteljske radionice Grupe TNT. Na kraju se pojavio pokvareni orao, ukrao sardinu kolegi uposlenom umjesto motora aviona, pa se podivljali albatros mahnito obrušio u ponor rušeći čudesnu letjelicu sa sobom.


Taman na vrijeme, točno iznad cilja.


I nema to nikakve veze sa Ryanairom. Low cost letovi su baš super.


Problem je što se i sam u zadnje vrijeme osjećam kao član Grupe TNT. Još uvijek radim u Novom listu i skrštenih ruku promatram očaj pojedinih kolega koji za razliku od mene plaću ne dobijaju, a rade. Ko zadnja pi…  I najrađe bih kao kupač u moru na plaži za bogate začuđeno uzviknuo: “U pomoć! Bogat sam, a utapam se”.


Broj 1 na Krvavom mostu


Da je danas Broj 1 među nama sigurno bi bio savjetnik Jadranke Kosor. Pomalo degradiran nakon što je mudrosti dijelio jednom Neronu, Juliju Cezaru, Homeru ili Agamemnonu. Ali, što ćete, kriza je svugdje, pa i u mašti strip scenarista. I rekao bi otprilike ovako: “Slušaj draga, ja sam već star i oronuo, ali najbolje bi bilo da počistimo pare iz stranačke blagajne i damo petama vjetra dok ovi divljaci dole ne razvale vrata.”


Iznervirana što je tamo netko prekida u analizi ogledala prije uključenja u Dnevnik plus Jadranka bi veleumno odgovorila: “Zar si još ovdje ishlapjela podrtino, mislila sam da su te počistili sa ostalim smećem u baraci. Ne smijem zaboraviti reći Karamarku da te bace na Krvavi most nek se prosvjednici malo zabavljaju.”



Što bi dalje bilo? Možda bi išlo po uzoru na generala Custera, koji se toliko iznervirao opkoljavajući indijance trpeći pritom neizdržljivu bol zbog čira u dvanaeastercu da je zaboravio na mudre savjete i upao u zasjedu. Umro je jer mu je žena “slučajno” ispeglala krivu maramicu. Umjesto bijele u znak predaje na kraju je uzaludno mahao crvenom maramicom s plavim točkicama. I pao izboden strijelama uz posljednje riječi: “Do vraga, kad već nije moglo drugačije umirem kao junak.”     


Svatko je bar ponekad bio beskrajno naivan i pošten kao Alan Ford. Ili ga je Porezna uprava na sudu optužila za utaju milijuna dolara poreza, a sudija iznerviran zaurlao da se ne pravi nevinašce, jer svi dobro znaju kako raskalašen život vodi.


 Debeli šef i višak ambicije 


“Možda su me vidjeli kad sam kupio onaj sendvič prije tri dana”, pomislio je Alan nesvjestan da ga smatraju nasljednikom poznatog Forda iz General Motorsa. Kao ideal sve teže prolazi Gervasius Twinkleminson. Čovjek s manjkom znanja i autoriteta, ali viškom ambicije i sposobnosti za spavanje i ljenčarenje. Gotovo sam siguran da svatko poznaje najmanje jednog takvog.

Debelog šefa, bio to nadimak ili zanimanje. Kolika god bila kriza takvih uvijek ima. Ali, većini je rezerviran albatros iz priče o Grunfovom avionu. Računam da ptica još uvijek negdje vuče jaram i tegli. Navikla je. 


Stvarnost se poigrava okrutnije nego u stripu. Kao da smo svi mi na tajnom zadatku i svatko ima neku svoju cvjećarnicu kao krinku. Svakog dana iste radnje u isto vrijeme. Čovjek bi trebao biti tek automat, koji otplaćuje račune s kamatama i krade siromašnima da bi dao bogatima. Pod ironičnom parolom s majice Boba Rocka. “Bolje sto godina živjeti kao bogataš, nego dvije godine u bijedi”.