Nikad vas nisam gnjavio svojim teškim djetinjstvom, pa molim da mi ne zamjerite što to radim baš danas. Vremena su, vidite i sami, takva da onaj tko nije u stanju iz svoga sjećanja iskopati barem jednu ekskluzivnu svinjariju i za nju okriviti Ivu Sanadera nema pravo reći da je u tim vremenima živio i da je iz njih izašao svijetla obraza. Stoga molim: počujte moju priču. Ona se događa negdje sredinom sedamdesetih, kada sam poput većine vršnjaka skupljao sličice »Flora i fauna«. I ja sam tada, baš kao i svi klinci s kojima sam se družio, popunio skoro čitav album. Imao sam sve one sekvoje i baobabe, češljugare i nilske konje, svaki cvijetak, svako stablo, svaku ribu, svu pernatu živinu, sve zvijeri i sve ptice… Sve ptice osim one jedne, umjesto čije je sličice u albumu zjapio nepokriveni pravokutnik s ukletim brojem 288 u sredini. 

Na toj sličici, koje nije bilo ni u jednoj od tisuća vrećica što smo ih otvorili ja i svi meni znani klinci, nalazila se ptica zvana pomornik. Počeli smo sumnjati da ta sličica nije niti odštampana, ali smo svejedno od staraca i rodbine žicali lovu za nove i nove vrećice »Flore i faune«. I svi su oni nesebično financirali naše nadobudne odlaske na trafike i naše pokunjene povratke s rukama punim duplih dabrova i maćuhica, morževa i brijestova… ma svega osim pomornika. 

Već smo se u dvorištu počeli dogovarati da u pismu drugu Titu opišemo zločin što ga nad njegovim pionirima vrše proizvođači »Flore i fraune«, kadli se u našem kvartu iznenada pojavila sličica broj 288. Pomornika je dobio sin direktora velike gradske firme i tako smo mi klinci ostali bez teksta za pismo Titu. No, zato su naše starce, kad smo ih obavijestili u čiji je album sletio pomornik, hvatali pravi napadi psovanja. Jedni su spominjali su »ono karijerističko đubre«, drugi nabrajali kako mu je malo »etažni stan, vikendica i službeni taunus kojim onu šupljaču vozika do Trsta«, treći sebi u bradu mrsili kako »ovo neće još dugo«… Barba Božo je poslao svoga Slavena po litru opola, vičući na sav glas kako će na sljedećem partijskom bacit knjižicu, a stariji klinci su pričali da su čuli kako šjor Paško govori da bi se »druga pisma pivala da su ostali Savka i Tripalo« i kako šjora Grozde prijeti da će se razvest od njega ako to još jednom spomene pred djecom. Mi mlađi nismo shvaćali kakve veze imaju ti Savka i Tripalo s »Florom i faunom«, ali smo pomornika u albumu guzonjina sina doživljavali kao socijalnu nepravdu. 

Ja bih za taj pomor od pomornika dovijeka krivio ondašnji režim da jutros u novinama nisam pročitao kako Ljubo Ćesić Rojs optužuje Sanadera da je Tuđmanu pred nosom krao slike s Pantovčaka, da je otimao umjetnine s humanitarnih aukcija, da je pljačkao diplomatsku poštu i odnosio ulja na platnu… E sad se, evo, i ja usuđujem javno iznijeti sumnju da je sve sličice pomornika iz »Flore i faune« mažnjavala banda na čelu sa Sanaderom. 

I pritom me zanima: je li i dječak Mladen Bajić imao tu sličicu broj 288? I odakle mu?