Predsjednik Nikolić najavljuje da će oslobađanje Gotovine, Markača i Haradinaja ostaviti neizbrisive posljedice na odnose u regiji, pa se ne može dogoditi da poslije svega nastavimo sa susjedima održavati odnose kakve smo imali do sada. »Ako nas je netko htio posvaditi, našao je pravi način«, kaže Nikolić
Prije stotinu godina, 1912., Srbija je imala razloga biti samosvjesna i zadovoljna država, pa ipak su sarajevski pucnji označili prasak Prvoga svjetskog rata. Danas je Srbija ogorčena i frustrirana zemlja, u kojoj vlast odbija odgovornost za ratne tragedije, mediji produbljuju nepovjerenje u susjedstvo i svijet, radikalizam jača, a kritički govor zahtijeva hrabrost kakvu samo rijetki posjeduju.
Jučerašnja oslobađajuća presuda Ramushu Haradinaju u Haagu nova je natuknica na dugome popisu razloga za uznemirujuću atmosferu u susjednoj zemlji. Jer, iz perspektive agresivnoga srpskog nacionalizma, čiji su reprezentanti danas na vlasti, Srbija gubi sve što može izgubiti: najprije ratove, potom teritorij, a sada, eto, i razumijevanje tih ratova. Međunarodni su suci presudili da su deseci najviših srpskih zapovjednika i političara počinili nepojmljive ratne zločine, uključujući genocid; a na svim trima protivničkim stranama oslobođeni su zapovjednici koje nacionalistička Srbija nudi kao primjere podjednake ratne krivnje.
Ali krivnja nije podjednaka. Poričući tu činjenicu, politika u Srbiji čini najopasnije: odgovornost projicira u zavjeru, u susjedstvo, u Europu. Ne treba imati iluzija da će »Druga Srbija«, ma koliko divljenja zaslužila, uspjeti obraniti istinu: kratkoročno je politika uvijek moćnija. Srbija je odbacila europski put, tužno je nedavno konstatirala Latinka Perović, najuglednije ime »Druge Srbije«. Prošli izbori to su naznačili; posljednji mjeseci, valja strahovati, samo potvrđuju.
Pa bliži li se 1914.? Ekstremistički pokret »Dveri« traži da za veleizdaju odgovaraju svi političari, nevladine organizacije i pojedinci koji su surađivali s Haškim sudom. Demokratska stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice u dnevnim novinama objavljuje oglas »Srbija je ugrožena«: »Ugroženi su naša nacionalna tradicija, privredni razvoj, krhka demokracija, vladavina prava i, ne na posljednjem mjestu, sam moralni integritet i samopoštovanje naroda«. Poslije oslobađajuće presude Haradinaju, ministar Rasim Ljajić tvrdi da Srbija ima pravo na ljutnju i bijes. Vladajuća Srpska narodna stranka presudu zove drugim uzastopnim, najstrašnijim ponižavanjem srpskih žrtava od strane Tribunala u posljednjih deset dana. Predsjednik Nikolić najavljuje da će oslobađanje Gotovine, Markača i Haradinaja ostaviti neizbrisive posljedice na odnose u regiji, pa se ne može dogoditi da poslije svega nastavimo sa susjedima održavati odnose kakve smo imali do sada. »Ako nas je netko htio posvaditi, našao je pravi način«, kaže Nikolić.
Može li Hrvatska, zbog vlastitoga mira, ublažiti to silno ogorčenje? Bespomoćna zasigurno nije. Mora učiniti ono što sedamnaest godina kasni, a posljednjih dana razumni opet ponavljaju: kazniti zločine poslije Oluje, javno osuditi nekažnjivost i sprečavanje povratka devedesetih te obeštetiti ratne žrtve. Sedamnaest je godina prošlo, a ni od čega ništa: za Oluju nijedna presuda, nijedno samoispitivanje, nijedno obeštećenje. Ne nadoknadi li ono što nadoknaditi mora, Hrvatska će snositi djelić odgovornosti za opasnost koja bubri preko Dunava.
Komentar Borisa Pavelića
Bliži li se 1914.?
Boris Pavelić
30. studeni 2012 14:46
Ilustracija
Predsjednik Nikolić najavljuje da će oslobađanje Gotovine, Markača i Haradinaja ostaviti neizbrisive posljedice na odnose u regiji, pa se ne može dogoditi da poslije svega nastavimo sa susjedima održavati odnose kakve smo imali do sada. »Ako nas je netko htio posvaditi, našao je pravi način«, kaže Nikolić
Prije stotinu godina, 1912., Srbija je imala razloga biti samosvjesna i zadovoljna država, pa ipak su sarajevski pucnji označili prasak Prvoga svjetskog rata. Danas je Srbija ogorčena i frustrirana zemlja, u kojoj vlast odbija odgovornost za ratne tragedije, mediji produbljuju nepovjerenje u susjedstvo i svijet, radikalizam jača, a kritički govor zahtijeva hrabrost kakvu samo rijetki posjeduju.
Jučerašnja oslobađajuća presuda Ramushu Haradinaju u Haagu nova je natuknica na dugome popisu razloga za uznemirujuću atmosferu u susjednoj zemlji. Jer, iz perspektive agresivnoga srpskog nacionalizma, čiji su reprezentanti danas na vlasti, Srbija gubi sve što može izgubiti: najprije ratove, potom teritorij, a sada, eto, i razumijevanje tih ratova. Međunarodni su suci presudili da su deseci najviših srpskih zapovjednika i političara počinili nepojmljive ratne zločine, uključujući genocid; a na svim trima protivničkim stranama oslobođeni su zapovjednici koje nacionalistička Srbija nudi kao primjere podjednake ratne krivnje.
Ali krivnja nije podjednaka. Poričući tu činjenicu, politika u Srbiji čini najopasnije: odgovornost projicira u zavjeru, u susjedstvo, u Europu. Ne treba imati iluzija da će »Druga Srbija«, ma koliko divljenja zaslužila, uspjeti obraniti istinu: kratkoročno je politika uvijek moćnija. Srbija je odbacila europski put, tužno je nedavno konstatirala Latinka Perović, najuglednije ime »Druge Srbije«. Prošli izbori to su naznačili; posljednji mjeseci, valja strahovati, samo potvrđuju.
Pa bliži li se 1914.? Ekstremistički pokret »Dveri« traži da za veleizdaju odgovaraju svi političari, nevladine organizacije i pojedinci koji su surađivali s Haškim sudom. Demokratska stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice u dnevnim novinama objavljuje oglas »Srbija je ugrožena«: »Ugroženi su naša nacionalna tradicija, privredni razvoj, krhka demokracija, vladavina prava i, ne na posljednjem mjestu, sam moralni integritet i samopoštovanje naroda«. Poslije oslobađajuće presude Haradinaju, ministar Rasim Ljajić tvrdi da Srbija ima pravo na ljutnju i bijes. Vladajuća Srpska narodna stranka presudu zove drugim uzastopnim, najstrašnijim ponižavanjem srpskih žrtava od strane Tribunala u posljednjih deset dana. Predsjednik Nikolić najavljuje da će oslobađanje Gotovine, Markača i Haradinaja ostaviti neizbrisive posljedice na odnose u regiji, pa se ne može dogoditi da poslije svega nastavimo sa susjedima održavati odnose kakve smo imali do sada. »Ako nas je netko htio posvaditi, našao je pravi način«, kaže Nikolić.
Može li Hrvatska, zbog vlastitoga mira, ublažiti to silno ogorčenje? Bespomoćna zasigurno nije. Mora učiniti ono što sedamnaest godina kasni, a posljednjih dana razumni opet ponavljaju: kazniti zločine poslije Oluje, javno osuditi nekažnjivost i sprečavanje povratka devedesetih te obeštetiti ratne žrtve. Sedamnaest je godina prošlo, a ni od čega ništa: za Oluju nijedna presuda, nijedno samoispitivanje, nijedno obeštećenje. Ne nadoknadi li ono što nadoknaditi mora, Hrvatska će snositi djelić odgovornosti za opasnost koja bubri preko Dunava.