Što nam drugo preostaje nego se bavit pizdarijama. Ali, na sreću, ima ali...
Ako izađeš među ljude, recimo u kakav trgovački centar pa još nedjeljom, da misu i ne spominjemo, ne gine ti ovih dana kakav virus, gripa. Ako si asocijalan skroz, pa se osamiš u kakvim brdima, eto ti mišje groznice! Doba je za bit doma, a kad si doma, našopan andolima, onda se pomnije čita sve što dođe pod ruku. I ćuti se čovjek baš krasno, k’o kakav kralj trivijale, onaj koji zna da će kad-tad sjesti nasuprot kakve lošije verzije Tarika, pa ludim čudom dočekati ono zadnje, milijunsko pitanje.
– Kako se zove Miss gospođa koja kontrolira poslovanje Hrvatskih autocesta? – pitat će Tarik, zlurado se smješkajući, jer tko bi to, sveca mu, znao.
U školi se to još ne uči, a baš da se i pamti, malo je blesavo. No, natjecatelju se lice ozarilo. Umjesto krupnih kapi znoja, eto osmijeha. Voditelj to očekivao nije, pa se uzmucao, svjestan da će mu javna televizija tu milju odbijati doživotno od plaće. A naš heroj, onako dramski, odugovlači s odgovorom, makar ga zna.
– Nataša Munitić!!! – konačno vikne.
Sve, nakon toga, bit će tek povijest, povijest koje ne bi ni bilo da nije bilo tako divnog medijskog tretmana velikog dostignuća gospođe Munitić. Jedino, ne zna čovjek je li dostignuće to što je bila izvrsna četvrta na svjetskom izboru najljepše gospođe, ili je dostignuće to što su je zaposlili u HAC-u, pa još bez veze i bez stranačke iskaznice.
Dok je Kalmeta volio poslovati s kojekakvom braćom tipa Žužul, ova vlast radi drugačije. A dok sve to čita, dok analizira sličice s izbora za miss, čovjek se tek pita što li nam svi ti članci sugeriraju. Nije valjda to da ne možeš biti i lijep i pametan!?
Prije će biti da arhitekti naše medijske scene za nas zapravo samo dobro skrbe, pa nas spremaju za onaj sveti dan kada ćemo sjesti preko puta neke lošije verzije Tarika i znati tko je gospođa Munitić, kad već znamo sve što i nismo htjeli znati o tom njenom HAC-u koji joj plaću daje.
Sve što spominje miss je nama drago, a sve što može miss može i french kiss, poglavito kad ga upražnjavaju muškići. Pa još nogometaši, pa još Francuzi, pa još gol proslavili balavim poljupcem. Kud ćeš slađe. Evo i fotka!
Kad se dovoljno čovjek udubi u sličicu, na kraju misli isto što i autor malog teksta podno sličice. Stvarno se zažvališe! Dođe ti na prvu da pošalješ i nogomet do đavola. Ma, možda je i to neka bizarnost koja je danas trivijala, sutra puno više – odgovor za milijun kuna. Pa učiš napamet kako se zovu ti nesretnici što se ljube gola radi, umjesto da se k’o sav normalan nogometni živalj samo malo, ovlaš, plesnu po dupetu.
Miss, kiss, pacov koji izjede dijete taman da bude za naslovnicu, pa tko gleda loše srpske komedije i zašto. Dobro, istina je, na prvu zvuči baš smećarski, ali ako je smak svijeta u prosincu, ili ćemo vjerovat Čačiću da nas vrag ionako nosi u rujnu, ili ćemo biti optimisti pa vjerovat Liniću koji utopijski veli da nam za oporavak treba deset godina.
Što nam drugo preostaje nego se bavit pizdarijama. Ali, na sreću, ima ali…
Dana Budisavljević, mlada, lijepa, i pametna filmašica, snimila je film „Nije ti život pjesma Havaja“. Za projekcije na Zagreb Dox festivalu dvorana je bila prepuna. Publika se smijala od srca kroz 90 posto projekcije, da bi na kraju pustili suzu onako radosnicu, jer ih je razniježilo. Razniježit ih je moglo sve u tom lijepom ljudskom filmu, ta činjenica da priča o normalnom nekom svijetu, svijetu od krvi i mesa, i o potrebi da se razgovara pa i onda kad se čini teško i nemoguće. Zato onaj veliki aplauz. Zato, ali i zbog činjenice da smo zasuzili a da nijednog trena u filmu, u rečenicama, u slikama nije bilo ama baš ničeg ružnog i jeftinog makar nas iz dana u dan uvjeravaju da samo to postoji.
Bilo je samo života, a život je, što god na to kazao Fitch, čudo.
Uostalom, tko god je tu večer gledao film, nije mu trebao Fitch da mu kaže je li smeće, ili nije. Niti je sve smeće, niti smo svi smeće. Fitchu svejedno hvala, jer naši političari vole kad im kaže netko – nisi ti smeće!
Hvala i gospođi Munitić koja je potaknula svekoliku analizu utjecaja titule miss na hrvatsku cestogradnju. Primili na znanje jesmo, ako zatreba kad sjednemo preko puta Tarika, gutat ćemo mi to i dalje, ali s malom figom u džepu, jer život je ipak i fala svevišnjem negdje drugdje i nešto drugo, čak i ako nije pjesma Havaja.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića
HAC-a miss i french kiss
Siniša Pavić
06. ožujak 2012 09:14
Nataša Munitić, Foto : Zeljko Hajdinjak / Cropix
Što nam drugo preostaje nego se bavit pizdarijama. Ali, na sreću, ima ali...
Ako izađeš među ljude, recimo u kakav trgovački centar pa još nedjeljom, da misu i ne spominjemo, ne gine ti ovih dana kakav virus, gripa. Ako si asocijalan skroz, pa se osamiš u kakvim brdima, eto ti mišje groznice! Doba je za bit doma, a kad si doma, našopan andolima, onda se pomnije čita sve što dođe pod ruku. I ćuti se čovjek baš krasno, k’o kakav kralj trivijale, onaj koji zna da će kad-tad sjesti nasuprot kakve lošije verzije Tarika, pa ludim čudom dočekati ono zadnje, milijunsko pitanje.
– Kako se zove Miss gospođa koja kontrolira poslovanje Hrvatskih autocesta? – pitat će Tarik, zlurado se smješkajući, jer tko bi to, sveca mu, znao.
U školi se to još ne uči, a baš da se i pamti, malo je blesavo. No, natjecatelju se lice ozarilo. Umjesto krupnih kapi znoja, eto osmijeha. Voditelj to očekivao nije, pa se uzmucao, svjestan da će mu javna televizija tu milju odbijati doživotno od plaće. A naš heroj, onako dramski, odugovlači s odgovorom, makar ga zna.
– Nataša Munitić!!! – konačno vikne.
Sve, nakon toga, bit će tek povijest, povijest koje ne bi ni bilo da nije bilo tako divnog medijskog tretmana velikog dostignuća gospođe Munitić. Jedino, ne zna čovjek je li dostignuće to što je bila izvrsna četvrta na svjetskom izboru najljepše gospođe, ili je dostignuće to što su je zaposlili u HAC-u, pa još bez veze i bez stranačke iskaznice.
Dok je Kalmeta volio poslovati s kojekakvom braćom tipa Žužul, ova vlast radi drugačije. A dok sve to čita, dok analizira sličice s izbora za miss, čovjek se tek pita što li nam svi ti članci sugeriraju. Nije valjda to da ne možeš biti i lijep i pametan!?
Prije će biti da arhitekti naše medijske scene za nas zapravo samo dobro skrbe, pa nas spremaju za onaj sveti dan kada ćemo sjesti preko puta neke lošije verzije Tarika i znati tko je gospođa Munitić, kad već znamo sve što i nismo htjeli znati o tom njenom HAC-u koji joj plaću daje.
Sve što spominje miss je nama drago, a sve što može miss može i french kiss, poglavito kad ga upražnjavaju muškići. Pa još nogometaši, pa još Francuzi, pa još gol proslavili balavim poljupcem. Kud ćeš slađe. Evo i fotka!
Kad se dovoljno čovjek udubi u sličicu, na kraju misli isto što i autor malog teksta podno sličice. Stvarno se zažvališe! Dođe ti na prvu da pošalješ i nogomet do đavola. Ma, možda je i to neka bizarnost koja je danas trivijala, sutra puno više – odgovor za milijun kuna. Pa učiš napamet kako se zovu ti nesretnici što se ljube gola radi, umjesto da se k’o sav normalan nogometni živalj samo malo, ovlaš, plesnu po dupetu.
Miss, kiss, pacov koji izjede dijete taman da bude za naslovnicu, pa tko gleda loše srpske komedije i zašto. Dobro, istina je, na prvu zvuči baš smećarski, ali ako je smak svijeta u prosincu, ili ćemo vjerovat Čačiću da nas vrag ionako nosi u rujnu, ili ćemo biti optimisti pa vjerovat Liniću koji utopijski veli da nam za oporavak treba deset godina.
Što nam drugo preostaje nego se bavit pizdarijama. Ali, na sreću, ima ali…
Dana Budisavljević, mlada, lijepa, i pametna filmašica, snimila je film „Nije ti život pjesma Havaja“. Za projekcije na Zagreb Dox festivalu dvorana je bila prepuna. Publika se smijala od srca kroz 90 posto projekcije, da bi na kraju pustili suzu onako radosnicu, jer ih je razniježilo. Razniježit ih je moglo sve u tom lijepom ljudskom filmu, ta činjenica da priča o normalnom nekom svijetu, svijetu od krvi i mesa, i o potrebi da se razgovara pa i onda kad se čini teško i nemoguće. Zato onaj veliki aplauz. Zato, ali i zbog činjenice da smo zasuzili a da nijednog trena u filmu, u rečenicama, u slikama nije bilo ama baš ničeg ružnog i jeftinog makar nas iz dana u dan uvjeravaju da samo to postoji.
Bilo je samo života, a život je, što god na to kazao Fitch, čudo.
Uostalom, tko god je tu večer gledao film, nije mu trebao Fitch da mu kaže je li smeće, ili nije. Niti je sve smeće, niti smo svi smeće. Fitchu svejedno hvala, jer naši političari vole kad im kaže netko – nisi ti smeće!
Hvala i gospođi Munitić koja je potaknula svekoliku analizu utjecaja titule miss na hrvatsku cestogradnju. Primili na znanje jesmo, ako zatreba kad sjednemo preko puta Tarika, gutat ćemo mi to i dalje, ali s malom figom u džepu, jer život je ipak i fala svevišnjem negdje drugdje i nešto drugo, čak i ako nije pjesma Havaja.