Nakon višetjednog izmotavanja, slijeganja ramenima i sramotnih objašnjenja (»muž zadnji dozna«) od strane Vidoševića i njegovih spin doktora, istraga korupcijske hobotnice u gospodarskoj komori napokon je pokucala na njegova vrata.
Bajićev remorker doplovio je, napokon, i do nedodirljivog Nadana. Miljenik svih režima posjedovao je i za hrvatske prilike gotovo nevjerojatnu moć da iz svih afera i skandala – a u ovih dvadesetak godina bilo ih je napretek – uvijek izađe još veći i snažniji. Sve do zadnje.
Još prije nekoliko mjeseci Vidošević je u svom obraćanju gospodarskoj i političkoj eliti na dodjeli Zlatne kune izgovorio i ovu rečenicu: »U ovoj krizi se vide i strukture koje su nastale na potpuno pogrešnoj ekonomskoj politici kroz trideset godina. I nemojte biti naivni, nitko od nas ovdje neće ispustiti vlastite pozicije tek tako mirno«. Je li uopće mogao biti izravniji?
Vidošević je uvijek bio jedan od najvještijih. Uvijek je on bio taj koji je u pravom trenutku znao uzviknuti: »Drž’te lopova!«. Bio je problem, no mnogi su u njemu vidjeli rješenje. Od prve njegove velike afere, privatizacije Dalmacijacementa i preko znamenite pljačke Hajduka, pa sve do zadnje afere Remorker, Vidošević nikad nije gubio tlo pod nogama. Uvijek su bili krivi drugi, a on je čuvao svoje poslove i svoje tajne kao zmija noge.
Kada je odlučio postati predsjednikom države Vidošević je poduzeo čišćenje svoje imovinske kartice, prebacivši velik dio svoje imovine – kojoj nikad nije znao suvislo objasniti porijeklo – na svoju majku. Skromna penzionerka preko noći postaje najbogatijom hrvatskom penzionerkom. Raspolagala je vilama, jahtama, kućama i kompanijama, no ni Bajiću ni Karamarku tada ništa nije bilo sumnjivo.
No da je kojim slučajem bilo drukčije, i da su Bajić i Karamarko već tada odlučili pročešljati Vidoševićeve financije, možda ne bismo morali toliko čekati da doznamo ono što znamo danas: da je upravo Vidošević bio na vrhu zločinačke piramide koja je sudjelovala u izvlačenju 32 milijuna kuna iz gospodarske komore, te da je dijelom tog novca navodno financirana i njegova predizborna kampanja.
Nakon višetjednog izmotavanja, slijeganja ramenima i sramotnih objašnjenja (»muž zadnji dozna«) od strane Vidoševića i njegovih spin doktora, istraga korupcijske hobotnice u gospodarskoj komori napokon je pokucala na njegova vrata. Dogodilo se to nakon što je Davor Komerički, jedan od Vidoševićevih najbližih suradnika, koji je radio i na Vidoševićevoj predsjedničkoj kampanji, dan ranije pušten iz pritvora. Dakle, Vidošević je pao kada je Komerički propjevao.
Ali Bajić i Karamarko – premda potonji danas priča o katarzi i fokusiran je isključivo na zločine koji su se dogodili do 1990. – postupili su prije nekoliko godina onako kao što su oni i svi njihovi prethodnici činili punih 20 godina. Vidoševiću su progledali kroz prste. Jer tom je čovjeku bilo dopušteno sve ono što većini drugih nije.
Zato je Vidošević jedan od najvećih simbola hrvatske tranzicije; nakon sudjelovanja u pretvorbi i privatizaciji kao istočnom grijehu te tranzicije, Vidošević je proveo i vlastitu političko-gospodarsku pretvorbu. S ministarske funkcije povlači se na političku podobnu poziciju šefa gospodarske komore, potvrdivši kako je u Hrvatskoj gospodarstvo lukrativnije od politike. No kada mu je njegova stranka postala pretijesna, a ambicije narasle, Vidošević se distancirao i od HDZ-a. Kod ljudi kao što je Vidošević, stranka je samo sredstvo, a ne cilj. Njegova ideologija je novac. No koliko god se udaljio od HDZ-a – i koliko god se danas HDZ pokušava distancirati od svog dojučerašnjeg člana – Vidošević je pravo čedo HDZ-a, stranke koja je poharala i opljačkala državu, a danas opet viče: »Drž’te lopova«.
Uvodnik Denisa Romca
HDZ-ovo čedo
Denis Romac
13. studeni 2013 12:37
Nadan Vidošević / Snimio Darko JELINEK
Nakon višetjednog izmotavanja, slijeganja ramenima i sramotnih objašnjenja (»muž zadnji dozna«) od strane Vidoševića i njegovih spin doktora, istraga korupcijske hobotnice u gospodarskoj komori napokon je pokucala na njegova vrata.
Bajićev remorker doplovio je, napokon, i do nedodirljivog Nadana. Miljenik svih režima posjedovao je i za hrvatske prilike gotovo nevjerojatnu moć da iz svih afera i skandala – a u ovih dvadesetak godina bilo ih je napretek – uvijek izađe još veći i snažniji. Sve do zadnje.
Još prije nekoliko mjeseci Vidošević je u svom obraćanju gospodarskoj i političkoj eliti na dodjeli Zlatne kune izgovorio i ovu rečenicu: »U ovoj krizi se vide i strukture koje su nastale na potpuno pogrešnoj ekonomskoj politici kroz trideset godina. I nemojte biti naivni, nitko od nas ovdje neće ispustiti vlastite pozicije tek tako mirno«. Je li uopće mogao biti izravniji?
Vidošević je uvijek bio jedan od najvještijih. Uvijek je on bio taj koji je u pravom trenutku znao uzviknuti: »Drž’te lopova!«. Bio je problem, no mnogi su u njemu vidjeli rješenje. Od prve njegove velike afere, privatizacije Dalmacijacementa i preko znamenite pljačke Hajduka, pa sve do zadnje afere Remorker, Vidošević nikad nije gubio tlo pod nogama. Uvijek su bili krivi drugi, a on je čuvao svoje poslove i svoje tajne kao zmija noge.
Kada je odlučio postati predsjednikom države Vidošević je poduzeo čišćenje svoje imovinske kartice, prebacivši velik dio svoje imovine – kojoj nikad nije znao suvislo objasniti porijeklo – na svoju majku. Skromna penzionerka preko noći postaje najbogatijom hrvatskom penzionerkom. Raspolagala je vilama, jahtama, kućama i kompanijama, no ni Bajiću ni Karamarku tada ništa nije bilo sumnjivo.
No da je kojim slučajem bilo drukčije, i da su Bajić i Karamarko već tada odlučili pročešljati Vidoševićeve financije, možda ne bismo morali toliko čekati da doznamo ono što znamo danas: da je upravo Vidošević bio na vrhu zločinačke piramide koja je sudjelovala u izvlačenju 32 milijuna kuna iz gospodarske komore, te da je dijelom tog novca navodno financirana i njegova predizborna kampanja.
Nakon višetjednog izmotavanja, slijeganja ramenima i sramotnih objašnjenja (»muž zadnji dozna«) od strane Vidoševića i njegovih spin doktora, istraga korupcijske hobotnice u gospodarskoj komori napokon je pokucala na njegova vrata. Dogodilo se to nakon što je Davor Komerički, jedan od Vidoševićevih najbližih suradnika, koji je radio i na Vidoševićevoj predsjedničkoj kampanji, dan ranije pušten iz pritvora. Dakle, Vidošević je pao kada je Komerički propjevao.
Ali Bajić i Karamarko – premda potonji danas priča o katarzi i fokusiran je isključivo na zločine koji su se dogodili do 1990. – postupili su prije nekoliko godina onako kao što su oni i svi njihovi prethodnici činili punih 20 godina. Vidoševiću su progledali kroz prste. Jer tom je čovjeku bilo dopušteno sve ono što većini drugih nije.
Zato je Vidošević jedan od najvećih simbola hrvatske tranzicije; nakon sudjelovanja u pretvorbi i privatizaciji kao istočnom grijehu te tranzicije, Vidošević je proveo i vlastitu političko-gospodarsku pretvorbu. S ministarske funkcije povlači se na političku podobnu poziciju šefa gospodarske komore, potvrdivši kako je u Hrvatskoj gospodarstvo lukrativnije od politike. No kada mu je njegova stranka postala pretijesna, a ambicije narasle, Vidošević se distancirao i od HDZ-a. Kod ljudi kao što je Vidošević, stranka je samo sredstvo, a ne cilj. Njegova ideologija je novac. No koliko god se udaljio od HDZ-a – i koliko god se danas HDZ pokušava distancirati od svog dojučerašnjeg člana – Vidošević je pravo čedo HDZ-a, stranke koja je poharala i opljačkala državu, a danas opet viče: »Drž’te lopova«.