Siniša Labrović, Marija Borovičkić i Antun Maračić / Foto Nenad Reberšak
Mladi, sposobni, obrazovani ljudi tavore danas po bespućima hrvatske kulturne zbiljnosti ne primajući naknadu za svoj rad; radi se o vojsci autora, vječnih volontera, koji si ne mogu kupiti ni tramvajsku kartu da bi došli na posao na kojemu neće dobiti ni lipe. Mariji Borovičkić treba se diviti što je o tome progovorila, a ne zato što je šutjela
Birajući portrete Marije Borovičkić koje je snimio na konferenciji za novinare u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, gdje je mlada povjesničarka umjetnosti govorila o tome kako je devet mjeseci radila u Galeriji Forum za nula kuna i pritom trpjela verbalno i psihičko nasilje, fotograf se odlučuje za onaj na kojem Marija ima spušten pogled i na kojemu izgleda kao stereotipna žrtva.
To je smislen odabir jer ima veze s kontekstom: portret je snimljen u četvrtak u HDLU-u na konferenciji za novinare na kojoj je Borovičkić, okružena solidarnim umjetnicima i kustosima, javno ispričala kako joj je ravnateljica KIC-a (u sklopu kojega djeluje Galerija Forum) devet mjeseci oduzimala stečeno pravo da ondje stažira uz naknadu od 1.600 kuna mjesečno, na mjestu asistentice voditelja galerije Antuna Maračića.
Da je Borovičkić žrtva, potvrdio je i Maračić, natuknuvši da se divio tome kako je podnosila osorno obraćanje i verbalne napade ravnateljice Gabrijele Krmpotić Kos.
S druge strane, ipak, taj ponizno spušteni pogled koji je fotograf uhvatio na presici, ipak ne ilustrira ovaj slučaj na pravi način. Marija Borovičkić nije tek puka žrtva. Ona je junakinja jedne male revolucije koja se – nadajmo se – počinje začinjati na kulturnoj sceni.
U proteklih devet mjeseci proživjela je svašta: obrazovana, kvalificirana, sposobna, na poslu je prema svjedočenju kolega dala i više nego što se očekivalo, i to puno radno vrijeme, a bez plaće na koju joj je netko (iz hira, aljkavosti ili osobne patologije) oduzeo pravo.
Egzistencijalno ugrožena, trpjela je iskaljivanja, da bi na kraju bila grubo izbačena s radnog mjesta. Njezin mentor Maračić divi se njezinom trpljenju.
Mlada žena koja skrušeno prima nezasluženu kaznu – ima u tome neke mitske, mračne privlačnosti. (Zanimljivo je da je i komentar ravnateljice, kad je htjela interno izgladiti stvari s ljudima koji su se pobunili protiv ružnog tretmana kolegice, pomirljivo uzdahnula nešto u stilu »Ta nećemo se valjda natezati zbog jedne male…«)
Ali »mala« je napravila nešto veliko. Odlučila je javno progovoriti o tome da joj je učinjena nepravda, i boriti se, uz odvjetničku pomoć, da se nepravda ispravi. Ohrabreni njezinim primjernom, neki su već tamo, na konferenciji u HDLU-u, počeli govoriti o sličnim iskustvima koje su prošli.
Kao i društvu općenito, tako i kulturi danas trebaju »zviždači«. Mladi, sposobni, obrazovani ljudi tavore danas po bespućima hrvatske kulturne zbiljnosti ne primajući naknadu za svoj rad; radi se o vojsci autora, vječnih volontera, koji si ne mogu kupiti ni tramvajsku kartu da bi došli na posao na kojemu neće dobiti ni lipe. Mariji Borovičkić treba se diviti što je o tome progovorila, a ne zato što je šutjela.
Nedjeljom na 1 stupac Maje Hrgović
I kulturi trebaju zviždači
Maja Hrgović
10. listopad 2013 14:16
Siniša Labrović, Marija Borovičkić i Antun Maračić / Foto Nenad Reberšak
Mladi, sposobni, obrazovani ljudi tavore danas po bespućima hrvatske kulturne zbiljnosti ne primajući naknadu za svoj rad; radi se o vojsci autora, vječnih volontera, koji si ne mogu kupiti ni tramvajsku kartu da bi došli na posao na kojemu neće dobiti ni lipe. Mariji Borovičkić treba se diviti što je o tome progovorila, a ne zato što je šutjela
Birajući portrete Marije Borovičkić koje je snimio na konferenciji za novinare u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, gdje je mlada povjesničarka umjetnosti govorila o tome kako je devet mjeseci radila u Galeriji Forum za nula kuna i pritom trpjela verbalno i psihičko nasilje, fotograf se odlučuje za onaj na kojem Marija ima spušten pogled i na kojemu izgleda kao stereotipna žrtva.
To je smislen odabir jer ima veze s kontekstom: portret je snimljen u četvrtak u HDLU-u na konferenciji za novinare na kojoj je Borovičkić, okružena solidarnim umjetnicima i kustosima, javno ispričala kako joj je ravnateljica KIC-a (u sklopu kojega djeluje Galerija Forum) devet mjeseci oduzimala stečeno pravo da ondje stažira uz naknadu od 1.600 kuna mjesečno, na mjestu asistentice voditelja galerije Antuna Maračića.
Da je Borovičkić žrtva, potvrdio je i Maračić, natuknuvši da se divio tome kako je podnosila osorno obraćanje i verbalne napade ravnateljice Gabrijele Krmpotić Kos.
S druge strane, ipak, taj ponizno spušteni pogled koji je fotograf uhvatio na presici, ipak ne ilustrira ovaj slučaj na pravi način. Marija Borovičkić nije tek puka žrtva. Ona je junakinja jedne male revolucije koja se – nadajmo se – počinje začinjati na kulturnoj sceni.
U proteklih devet mjeseci proživjela je svašta: obrazovana, kvalificirana, sposobna, na poslu je prema svjedočenju kolega dala i više nego što se očekivalo, i to puno radno vrijeme, a bez plaće na koju joj je netko (iz hira, aljkavosti ili osobne patologije) oduzeo pravo.
Egzistencijalno ugrožena, trpjela je iskaljivanja, da bi na kraju bila grubo izbačena s radnog mjesta. Njezin mentor Maračić divi se njezinom trpljenju.
Mlada žena koja skrušeno prima nezasluženu kaznu – ima u tome neke mitske, mračne privlačnosti. (Zanimljivo je da je i komentar ravnateljice, kad je htjela interno izgladiti stvari s ljudima koji su se pobunili protiv ružnog tretmana kolegice, pomirljivo uzdahnula nešto u stilu »Ta nećemo se valjda natezati zbog jedne male…«)
Ali »mala« je napravila nešto veliko. Odlučila je javno progovoriti o tome da joj je učinjena nepravda, i boriti se, uz odvjetničku pomoć, da se nepravda ispravi. Ohrabreni njezinim primjernom, neki su već tamo, na konferenciji u HDLU-u, počeli govoriti o sličnim iskustvima koje su prošli.
Kao i društvu općenito, tako i kulturi danas trebaju »zviždači«. Mladi, sposobni, obrazovani ljudi tavore danas po bespućima hrvatske kulturne zbiljnosti ne primajući naknadu za svoj rad; radi se o vojsci autora, vječnih volontera, koji si ne mogu kupiti ni tramvajsku kartu da bi došli na posao na kojemu neće dobiti ni lipe. Mariji Borovičkić treba se diviti što je o tome progovorila, a ne zato što je šutjela.