Oprezniji će primijetiti da se »socijaldemokrati«, barem što se mitskog poštenja tiče, nikako ne mogu uspoređivati s Hrvatskom demokratskom zajednicom, strankom koja je otac i majka Velike pljačke Hrvatske, ali kako izbjeći ove usporedbe kad od njih ne bježi niti sam predsjednik SDP-a?
To ne bi smislio niti Leteći cirkus Monty Phytona: Hrvatska demokratska zajednica potražuje 50 milijuna kuna od bivših stranačkih dužnosnika Ive Sanadera, Ratka Mačeka, Mladena Barišića i Branke Pavošević.
Svjesni su, dakako, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici da će tih pedeset milijuna kuna dobiti nikad, ovaj manevar ima sasvim drugačiju svrhu.
Imovinski zahtjev zbog materijalne i reputacijske štete koji je postavio pravni zastupnik stranke Vladimir Terešak za cilj ima pokazati da nisu svi u HDZ-u isti; da nisu svi lopovi; da su se Ivo Sanader, Ratko Maček, Mladen Barišić i Branka Pavošević »stožernoj stranci hrvatskog naroda« dogodili slučajno; da je zajednica puna naivnih poštenjačina koje je četvoro ljudi prevarilo i nanijelo im nepovratnu reputacijsku štetu. U pitanju je, jelte, bio tek krupan nesporazum.
Da bi pas s maslom pojeo ovu HDZ-ovu podvalu potrebno mu je najprije zaboraviti da je Tomislav Karamarko u drugom poluvremenu Velike pljačke Hrvatske bio šef tajnih službi, a poslije i ministar policije. Na tim pozicijama aktualni predsjednik HDZ-a morao je znati kakav kriminal se u stranci na vlasti događa, a ako i nije znao onda je u pitanju jedan od najnesposobnijih ljudi koje je majka rodila.
Da bi se progutala tragikomična teza koju HDZ danas pokušava podvaliti biračima potrebno je zaboraviti da je Božidar Kalmeta bio u vrhu sustava koji je dirigirao rukovođenjem Hrvatskih autocesta i drugih velikih državnih poduzeća, gdje su zabilježene najveće korupcijske afere.
Da bi se uzela u obzir HDZ-ova kuknjava o reputacijskoj materijalnoj šteti koju su im nanijeli Sanader, Maček, Barišić i Pavošević potrebno je zaboraviti predizborne kampanje plaćane novce iz crnih fondova i druge korupcijske afere koje je Zajednica proizvodila kao na tekućoj traci. U HDZ-u očito vjeruju da prosječan hrvatski birač ima pamćenje čovječje ribice.
Dok se Karamarkova Zajednica na sve načine pokušava oprati od grijeha prošlosti, koji bi je u zemlji s dužom demokratskom tradicijom zauvijek pokopali, Zoran Milanović i SDP zapleli su se u vlastitu politiku i diletantizam kao pile u kučine.
U vrijeme dok nam gotovo svakodnevno poručuju da moramo štedjeti; dok planiraju nove rezove prava radnika kako bi se država preko radničkih leđa izvukla iz ekonomske krize, Milanović i njegovi ministri odlučili su malo ponoviti vozni park. Kad je njihov plan dočekan zgražanjem javnosti, ministri su se stali i bahatiti pa je tako Željko Jovanović osiono poručio: Pa neću se valjda voziti u kočiji! Nešto kasnije ovu izjavu morao je progutati. Nastojeći ublažiti štetu, premijer Milanović u svojoj prvoj izjavi dopustio je sebi ono što nije smio. Usporedio se s HDZ-om. Za vrijeme HDZ-a, rekao je, automobili su bili i skuplji.
Imajući na umu da je prije skandala s automobilima SDP sebi priuštio skandal u režiji pomoćnika ministra financija Branka Šegona, valja pretpostaviti da se ona mantra o »socijaldemokratskom poštenju« istopila kao kocka leda na suncu.
Oprezniji će primijetiti da se »socijaldemokrati«, barem što se mitskog poštenja tiče, nikako ne mogu uspoređivati s Hrvatskom demokratskom zajednicom, strankom koja je otac i majka Velike pljačke Hrvatske, ali kako izbjeći ove usporedbe kad od njih ne bježi niti sam predsjednik SDP-a?
U nepune tri godine SDP je, dakle, postigao ga birači ne doživljavaju bitno različitima od HDZ-a, što je najveći poraz takozvanih socijaldemokrata. Cinici bi rekli da nam sad ostaje samo čekati da vidimo od koga će SDP tražiti 50 milijuna kuna za nadoknadu reputacijske štete. (Kako stvari stoje, SDP-ov pedro zvat će se Slavko Linić, a ni predsjedniku stranke Milanoviću ne bi bilo zgorega sjetiti se kako prolaze stranački prvaci kad kola krenu nizbrdo.)
U opisanim političkim okolnostima bit će više nego zanimljivo pratiti izbore koji dolaze, a prvi na rasporedu su oni za Europski parlament. Prostor za nove političke opcije u potpunosti je otvoren, a ponovi li se podjela biračkog tijela na SDP-ove i HDZ-ove birače neće biti druge nego zaključiti da su hrvatski građani i građanke zreli za jednu kolektivnu psihoterapiju. To nas niti najmanje ne bi začudilo, jer kakvim politikama i političkim diletantima smo u posljednjih dvadeset godina bili izloženi – dobro je da ne lajemo.
Ladovina Ladislava Tomičića
Dobro je da ne lajemo!
Ladislav Tomičić
23. veljača 2014 10:18
Snimio Nenad REBERŠAK
Oprezniji će primijetiti da se »socijaldemokrati«, barem što se mitskog poštenja tiče, nikako ne mogu uspoređivati s Hrvatskom demokratskom zajednicom, strankom koja je otac i majka Velike pljačke Hrvatske, ali kako izbjeći ove usporedbe kad od njih ne bježi niti sam predsjednik SDP-a?
To ne bi smislio niti Leteći cirkus Monty Phytona: Hrvatska demokratska zajednica potražuje 50 milijuna kuna od bivših stranačkih dužnosnika Ive Sanadera, Ratka Mačeka, Mladena Barišića i Branke Pavošević.
Svjesni su, dakako, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici da će tih pedeset milijuna kuna dobiti nikad, ovaj manevar ima sasvim drugačiju svrhu.
Imovinski zahtjev zbog materijalne i reputacijske štete koji je postavio pravni zastupnik stranke Vladimir Terešak za cilj ima pokazati da nisu svi u HDZ-u isti; da nisu svi lopovi; da su se Ivo Sanader, Ratko Maček, Mladen Barišić i Branka Pavošević »stožernoj stranci hrvatskog naroda« dogodili slučajno; da je zajednica puna naivnih poštenjačina koje je četvoro ljudi prevarilo i nanijelo im nepovratnu reputacijsku štetu. U pitanju je, jelte, bio tek krupan nesporazum.
Da bi se progutala tragikomična teza koju HDZ danas pokušava podvaliti biračima potrebno je zaboraviti da je Božidar Kalmeta bio u vrhu sustava koji je dirigirao rukovođenjem Hrvatskih autocesta i drugih velikih državnih poduzeća, gdje su zabilježene najveće korupcijske afere.
Da bi se uzela u obzir HDZ-ova kuknjava o reputacijskoj materijalnoj šteti koju su im nanijeli Sanader, Maček, Barišić i Pavošević potrebno je zaboraviti predizborne kampanje plaćane novce iz crnih fondova i druge korupcijske afere koje je Zajednica proizvodila kao na tekućoj traci. U HDZ-u očito vjeruju da prosječan hrvatski birač ima pamćenje čovječje ribice.
Dok se Karamarkova Zajednica na sve načine pokušava oprati od grijeha prošlosti, koji bi je u zemlji s dužom demokratskom tradicijom zauvijek pokopali, Zoran Milanović i SDP zapleli su se u vlastitu politiku i diletantizam kao pile u kučine.
Imajući na umu da je prije skandala s automobilima SDP sebi priuštio skandal u režiji pomoćnika ministra financija Branka Šegona, valja pretpostaviti da se ona mantra o »socijaldemokratskom poštenju« istopila kao kocka leda na suncu.
Oprezniji će primijetiti da se »socijaldemokrati«, barem što se mitskog poštenja tiče, nikako ne mogu uspoređivati s Hrvatskom demokratskom zajednicom, strankom koja je otac i majka Velike pljačke Hrvatske, ali kako izbjeći ove usporedbe kad od njih ne bježi niti sam predsjednik SDP-a?
U nepune tri godine SDP je, dakle, postigao ga birači ne doživljavaju bitno različitima od HDZ-a, što je najveći poraz takozvanih socijaldemokrata. Cinici bi rekli da nam sad ostaje samo čekati da vidimo od koga će SDP tražiti 50 milijuna kuna za nadoknadu reputacijske štete. (Kako stvari stoje, SDP-ov pedro zvat će se Slavko Linić, a ni predsjedniku stranke Milanoviću ne bi bilo zgorega sjetiti se kako prolaze stranački prvaci kad kola krenu nizbrdo.)
U opisanim političkim okolnostima bit će više nego zanimljivo pratiti izbore koji dolaze, a prvi na rasporedu su oni za Europski parlament. Prostor za nove političke opcije u potpunosti je otvoren, a ponovi li se podjela biračkog tijela na SDP-ove i HDZ-ove birače neće biti druge nego zaključiti da su hrvatski građani i građanke zreli za jednu kolektivnu psihoterapiju. To nas niti najmanje ne bi začudilo, jer kakvim politikama i političkim diletantima smo u posljednjih dvadeset godina bili izloženi – dobro je da ne lajemo.