Kolinda Grabar-Kitarović postigla je uistinu zapažen rekord: u svome kratkom madatu uspjela je od funkcije Predsjednika/ice Republike ekspresno napraviti smiješnu karikaturu.
Nakon što smo je vidjeli kako razdragano glumi kapetanicu koja trajektom uplovljava u supetarsku luku, stiskajući upravljačke ručke broda sa 1.200 putnika, čovjek može biti već dosta siguran da taj egotrip koji je goni da nam neprestano pokazuje kako zna sama krečiti zidove, voziti traktor, musti krave, pucati iz puške i lijepiti pločice, nije samo simptom karakterne banalnosti, koja je uvijek loša preporuka za osobu na visokoj državnoj funkciji, nego je to i opasan znak da predsjedničinim potezima vitlaju sirove strasti populizma, isprazne poze i niskih političkih kalkulacija.Kad je na čelu države bandićevska figura koja promovira tip vladavine skrojen za demokratski potpuno nepismen sloj građana, one koji smatraju da je najbolji onaj političar koji se s njima danomice slika, rukuje i ljubi po ulicama, koji s njima skače i pjeva na nogometim tribinama i u zoru se hvata šmrka da pokaže kako se peru ulice, onda od takve osobe i funkcije ne možemo ni očekivati ništa bolje nego što je politika po mjeri tovara.
Za razliku od onih koji smatraju da bi izbore za šefa države bilo najpametnije ukinuti i taj posao povjeriti parlamentu, uvijek sam bila za to da se neposredni predsjednički izbori zadrže do daljnjega. Prošlo je, međutim, samo pola godine otkako je Kolinda Grabar-Kitarović na Pantovčaku, a taj je stav kod mene već sada bitno poljuljan.
Birati predsjednika ili predsjednicu države u Saboru – dakle glasovima trenutne parlamentarne većine – doista nije najsretnije rješenje jer se na taj način, po definiciji, sve poluge vlasti daju u ruke jedne političke skupine. Onaj tko drma u Saboru i sastavlja vladu, odabrat će po svom ukusu i šefa države, a sve instrumente moći uvijek je bolje ne stavljati automatski u istu košaru. Iako šef države kod nas formalno nema bitnih ovlasti, riječ nadstranačkog predsjednika ili predsjednice, koji raspolaže snažnim autoritetom od naroda izabranoga, može biti važna i ljekovita u vremenima teških dvojbi, velikih kriza, nepomirljivih sukoba ili kontroverznih društvenih rasprava koje se tiču cijele zajednice.
Da, ali za sada to, na žalost, vrijedi samo u nekoj drugoj zemlji.
Jer, za pristojnu apanažu koju ona i njen pogon dobivaju iz džepa poreznih obveznika, naša predsjednica krade bogu dane špartajući dolinama i bregovima i olako obećavajući rješenja za sve na što se ljudi požale, od nestašice vode do izgorjelih maslinika, kako bi mogla infantilno uživati u tome da joj se skandira i plješće.
To će reći da su blagodati ovakvog, u biti dobro zamišljenog modela, očito kadra iskoristiti samo društva u kojima demokratska zrelost većine jamči da će na predsjedničku funkciju doći ozbiljna osoba koja ozbiljno shvaća svoje dužnosti i bavi se samo važnim i ozbiljnim poslovima, idejama i inicijativama, a ne predstavama i političkim kičem.
Trošeći svoj mandat na trivijalnosti, kao da točno i ne zna što bi sa sobom, Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje da ona nije takav kalibar. Pa hajde onda da vidimo što je sljedeće na njezinom itinereru popularnosti. Let balonom dezena hrvatske zastave? Duet sa Severinom i njenim sinom? Reality transplantacije srca?
Komentar Sanje Modrić
Demokracija po mjeri tovara
Sanja Modrić
14. kolovoz 2015 14:56
Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX
Kolinda Grabar-Kitarović postigla je uistinu zapažen rekord: u svome kratkom madatu uspjela je od funkcije Predsjednika/ice Republike ekspresno napraviti smiješnu karikaturu.
Nakon što smo je vidjeli kako razdragano glumi kapetanicu koja trajektom uplovljava u supetarsku luku, stiskajući upravljačke ručke broda sa 1.200 putnika, čovjek može biti već dosta siguran da taj egotrip koji je goni da nam neprestano pokazuje kako zna sama krečiti zidove, voziti traktor, musti krave, pucati iz puške i lijepiti pločice, nije samo simptom karakterne banalnosti, koja je uvijek loša preporuka za osobu na visokoj državnoj funkciji, nego je to i opasan znak da predsjedničinim potezima vitlaju sirove strasti populizma, isprazne poze i niskih političkih kalkulacija.Kad je na čelu države bandićevska figura koja promovira tip vladavine skrojen za demokratski potpuno nepismen sloj građana, one koji smatraju da je najbolji onaj političar koji se s njima danomice slika, rukuje i ljubi po ulicama, koji s njima skače i pjeva na nogometim tribinama i u zoru se hvata šmrka da pokaže kako se peru ulice, onda od takve osobe i funkcije ne možemo ni očekivati ništa bolje nego što je politika po mjeri tovara.
Za razliku od onih koji smatraju da bi izbore za šefa države bilo najpametnije ukinuti i taj posao povjeriti parlamentu, uvijek sam bila za to da se neposredni predsjednički izbori zadrže do daljnjega. Prošlo je, međutim, samo pola godine otkako je Kolinda Grabar-Kitarović na Pantovčaku, a taj je stav kod mene već sada bitno poljuljan.
Birati predsjednika ili predsjednicu države u Saboru – dakle glasovima trenutne parlamentarne većine – doista nije najsretnije rješenje jer se na taj način, po definiciji, sve poluge vlasti daju u ruke jedne političke skupine. Onaj tko drma u Saboru i sastavlja vladu, odabrat će po svom ukusu i šefa države, a sve instrumente moći uvijek je bolje ne stavljati automatski u istu košaru. Iako šef države kod nas formalno nema bitnih ovlasti, riječ nadstranačkog predsjednika ili predsjednice, koji raspolaže snažnim autoritetom od naroda izabranoga, može biti važna i ljekovita u vremenima teških dvojbi, velikih kriza, nepomirljivih sukoba ili kontroverznih društvenih rasprava koje se tiču cijele zajednice.
Da, ali za sada to, na žalost, vrijedi samo u nekoj drugoj zemlji.
Jer, za pristojnu apanažu koju ona i njen pogon dobivaju iz džepa poreznih obveznika, naša predsjednica krade bogu dane špartajući dolinama i bregovima i olako obećavajući rješenja za sve na što se ljudi požale, od nestašice vode do izgorjelih maslinika, kako bi mogla infantilno uživati u tome da joj se skandira i plješće.
To će reći da su blagodati ovakvog, u biti dobro zamišljenog modela, očito kadra iskoristiti samo društva u kojima demokratska zrelost većine jamči da će na predsjedničku funkciju doći ozbiljna osoba koja ozbiljno shvaća svoje dužnosti i bavi se samo važnim i ozbiljnim poslovima, idejama i inicijativama, a ne predstavama i političkim kičem.
Trošeći svoj mandat na trivijalnosti, kao da točno i ne zna što bi sa sobom, Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje da ona nije takav kalibar. Pa hajde onda da vidimo što je sljedeće na njezinom itinereru popularnosti. Let balonom dezena hrvatske zastave? Duet sa Severinom i njenim sinom? Reality transplantacije srca?