Hrvatska se treba pribojavati da još jednom ne uđe u međunarodnu izolaciju. Ona je u njoj bila praktički trajno 90-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Bila je najizraženija dok je trajao sukob Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine ali i 1995. godine zbog posljedica Oluje, tj. velikog odlaska Srba i stanja u Krajini, pa onda autokratske vladavine, sve do 1999. godine. Samo da podsjetimo, pokopu oca nacije nazočio je samo jedan strani državnik.

Nastavilo se i u novom stoljeću, prije svega zbog nedovoljno dobre suradnje s Haaškim sudom, konkretno zbog bijega generala Ante Gotovine od 2001. do 2005. godine. Očekivali smo da bismo u EU mogli ući prije 2013. godine, ali je poratno nasljeđe Hrvatsku previše opteretilo pa je značajno kasnila s ulaskom u Uniju. Dijelom i zbog toga je sada samo Bugarska od 27 zemalja EU po ekonomskoj snazi i po standardu lošija od nas.

U politici su interesi zastupljeniji od prijateljstva, ali je lijepo imati prijateljske zemlje s kojima dijelite društvene vrijednosti i s kojima možete zajedno rasti, napredovati. S kojima se možete uspoređivati, s kojima se možete i natjecati – u pozitivnom smislu. Ima li ova Hrvatska prijatelje u svojoj blizini, ili su to samo oni koji su dovoljno daleko pa s nama nemaju puno veze, kao Australija ili Novi Zeland, na primjer?

Pa, iskreno, ova naša administracija baš i nema prijatelje u okruženju. Može premijer Plenković pokroviteljski govoriti o „našim slovenskim prijateljima“ s kojima ćemo bilateralno razgovarati o granici, pa o „našim prijateljima u BiH“ s kojima ćemo dogovoriti sve oko Pelješkog mosta, ali da su oni stvarno HDZ-ovi i prijatelji hrvatskih vlasti, mi bismo s njima već odavno imali razriješene granice. Od svih tih naših „prijatelja“ jedino se Srbe i Srbiju Plenković baš ne usudi tako zvati. Ne zbog toga da se Srbi ne bi naljutili, nego zbog protusrpskog komformizma koji je navodno toliko jak u Hrvatskoj.

Katastrofalno izvješće o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj američkog State Departmenta upozorilo je na veličanje NDH, umanjivanje ustaških zločina i na protusrpske osjećaje. Može izravno prozvani Hasanbegović tvrditi da Donald Trump nema ništa s tim, ali to nije nikakvo olakšanje. Rekli bismo, čak naprotiv, kad vidimo kako od Trumpovog dolaska na tron jačaju društveni sukobi i rasizam u SAD-u.

Posljednji hrvatski politički skandal bio je odluka ministra poljoprivrede Tolušića da za 22 puta povisi naknade za kontrolu poljoprivrednih proizvoda za zemlje izvan EU, što je naravno za tili čas kao kontramjera priprijetilo praktičnoj blokadi izvoza hrvatskih poljoprivrednih proizvoda u Srbiju, BiH i ostale balkanske zemlje bivše SFRJ, s kojima skoro jedinima imamo pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu.  

Potpuno nepromišljena odluka povučena je u roku od nekoliko dana, a hrvatska politika još se jednom pred susjedima i pred europskom javnošću nažalost pokazala kao nezrela, frustrirana i kronično uska i nacionalistička.

Nakon objave odluke Arbitražnog suda u Haagu o određenju granice između Hrvatske i Slovenije, nijedna europska zemlja nije Hrvatskoj dala za pravo u njezinoj odluci da neće priznati arbitražu, na koju se bila sa Slovenijom obvezala 2009. godine. To hrvatsko ponašanje nije europsko ponašanje i nekako smo sigurni da neće biti niti korisno.

Koliko visoko rangirati zrelost EU zemlje koja u 27 godina nije riješila niti jedan granični spor s četiri zemlje bivše države i, naravno, u svakom sporu tvrdi da je ona u pravu, pa čak i onda kad argumenti proturječe jedan drugom u ponekom od tih slučaja? Onoliko koliko nas Unija i rangira, a to znači pri dnu ljestvice udruženih zemalja.

Bezmalo sve do jednog, isti su razlozi međunarodne izolacije koja je sada već očita, iako je slabije izražena nego onda, 90-ih godina.

Bez obzira na tu realnost, bezmjerno je samozadovoljstvo ove vlasti. A na dedramatiziranoj i navodno pacifiziranoj hrvatskoj političkoj sceni nema političke odlučnosti niti za najmanji pomak, a kamoli za kakvu reformu. Hrvatska je postala zemlja bez ambicija, korumpirano društvo bez budućnosti u kojom se prakticira i perpetuira notorni klijentelizam, zemlja iz koje odlazi svatko tko može. Ksenofobno, zavidno, nezdravo, loše društvo.