Postoje u našem društvu stvari koje se ne propituju. Zadiranje ispod površine takvih tema ravno je blasfemiji koja će smjesta diskreditirati  takvu drsku individuu. Prišit će joj se odmah ljaga »da ne voli Hrvatsku«. I rasprava je završena. Dobro je i prošlo. Ima i težih kvalifikacija u arsenalu čuvara domovinskog dostojanstva.

Jedna od takvih tema je Domovinski rat, konkretno, filmski spektakl o generalu Gotovini koji upravo snima vremešni redatelj Antun Vrdoljak prema knjizi Nenada Ivankovića »Ratnik, pustolov i general« i vlastitom scenariju. A taj ćemo potencijalni blockbuster, kako mu se u medijima već tepa, na Hrvatskoj radioteleviziji, ako bude novaca poreznih obveznika, gledati nekad iduće godine.

Problem naravno nije što redatelj snima film koji snima, tom se redatelju uostalom ne mogu osporiti određeni artistički dosezi koji su posljednjih desetljeća u debeloj hladovini njegovog spretnog političkog pragmatizma. Problem je, ne otkrivam ništa novo, što financiranje toga filma nitko ne propituje. Što se koordinacija branitelja Zorice Gregurić sad ne javlja s pitanjem gdje su pare? A u optjecaju je mnogo para. Naših para. I zbog te bi količine putevi novca trebali biti pod kontrolom i javnosti i struke.

No ništa se od toga nije dogodilo, čarobna riječ Gotovina dovoljan je jamac bezuvjetnog  gotovinskog isplaćivanja sredstava javnih institucija, a redatelj pritom na pitanje o konačnom filmskom proračunu novinarima ne želi odgovoriti uzvraćajući im da su nepristojni što uopće takvo što pitaju.

Za Vrdoljakov film o Gotovini, dakle, nije bio raspisan javni natječaj na javnoj televiziji, nego je vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniša Kovačić 9. rujna 2016., dvadesetak dana prije odlaska s funkcije, izravnim pozivom dodijelio Vrdoljaku 9,6 milijuna kuna.

Osim tajminga odluke, posebno intrigira i činjenica da je svota tek nešto manje od 10 milijuna kuna, taman toliko da bi se zaobišao Nadzorni odbor koji mora odobriti sve iznose iznad deset milijuna. Valja svakako spomenuti i da je Vrdoljak dobio i nemali iznos od 4,2 milijuna kuna i od mrskog HAVC-a, kojem braniteljski arbitri kvalitete domaćih filmskih ostvarenja redovito spočitavaju klijentelističko dodjeljivanje sredstava raznim ogrestama, matanićima, brešanima… Quod licet Iovi, non licet bovi.

Tko nam je i kriv kada nismo ovladali nužnim znanjem za preživljavanje u hrvatskoj društvenoj zbilji, a to je da shvatimo jesmo li Jupiteri ili volovi i da se u skladu s time ponašamo. Ako nismo usvojili tu temeljnu vještinu, mogli bismo se zapitati i ima li u rečenom filmskom  spektaklu Antuna Vrdoljaka nepotizma.

Nedavno je novinarka Slobodne Dalmacije Anita Belak Krile pobrojala članove redateljeve uže obitelji angažirane na filmu. »Koproducent ‘Generala’ je tvrtka Andrije Vrdoljaka, redateljeva sina, generala Gotovinu glumi Vrdoljakov zet Goran Višnjić, a drugi sin Vjekoslav Vrdoljak zadužen je za fotografiju«.

I opet smo u sivoj zoni profesionalnog legitimiteta. Riječ je nesumnjivo o talentiranoj i uspješnoj obitelji, ali, zaboga, može li se bez krvne veze prismrditi spektakularnim filmskim projektima Antuna Vrdoljaka koja su uostalom plaćani uglavnom novcem poreznih obveznika. Pitanja su to za raspravu.

No tko će je voditi. Ovaj će tekst, ne treba imati vidovnjačke sposobnosti, niti anticipaciju šahovskih velemajstora, biti zasut komentarima ustaško-četničke provenijencije uglavnom bez trunke zalaska u meritum problema.

A u međuvremenu, dok snimanje traje, naciju će se svakodnevno sa svih televizija, i javne, i komercijalnih, u središnjim informativnim emisijama prekomjerno granatirati prilozima sa snimanja ovog filmskog čuda. Gledat ćemo i dalje ulomke sa seta, Višnjićeve klipove s društvenih mreža, vjetar mu u kosi dok se vozi na tenku Ministarstva obrane koje je blagoslovom Vlade svoju snažnu vojnu logistiku velikodušno ustupio potrebama filma. Od migova i helikoptera do vojnika koji će valjda svojom voljom postati statisti nacionalnog filmskog epa. Tko bi to uostalom mogao odbiti. Volovi.