Ovo danas nije o vojnom roku, ni o hapšenjima zbog fiktivnih računa i crnog novca, ni o Barišiću i plagijatu, ni o bilo čemu drugome što se ovih dana vrti u vijestima. Priča je o licemjerima koje izdašno plaćaju građani, da bi ih ovi, kad god im se prohtije, probali napraviti budalama.

Premijer je, dakle, preskočio obavezni vojni rok u Hrvatskoj vojsci, a sada ga propagira kao izvanrednu stvar. Predsjednik Sabora Božo Petrov isto. I on je danas za reaktiviranje vojne obaveze. Ministar Butković tražio je civilno služenje, pa vojnu obavezu nije odradio u jedinici, nego je ujutro prošetao do dječjeg doma, a popodne kući na ručak, juhica i pečeno pile. Sada podržava da se sve stasale momke šalje u vojarne.

Ministra rada Tomislava Ćorića oslobodili su iz javnosti nepoznatih razloga. Ne da mu se objašnjavati pa kaže: po zakonu. Zbog lošeg vida u vojsku nije išao ni ministar Ante Šprlje. Premda se, kaže, bavi streljaštvom. A za streljaštvo su, kao što je svima pozato, potrebni zdravi bubrezi. Ima u Plenkovićevoj Vladi još onih koji su vojsku vidjeli samo na TV-u. Ali svi oni sada dižu ruke za taj vid obavezne »popularizacije Oružanih snaga« među tuđom djecom.

Za razliku od njih, svi su moji bili u vojsci. Nelijepa iskustva. Godinu dana poslije studija bačeno u vjetar. Ali mi nismo imali takvih doktora, ni civilnih, ni vojnih, koji bi ti našli neku anemiju, slabovidnost, ili nešto drugo čime si se mogao izvući. Moj prijatelj iz gimnazije ima dioptriju barem minus šest, nosio je onda očale kao pepeljare. Ali u vojsku je opet morao.

Naravno da nema smisla doktorirati na dokazivanju kome su se davale poštede te kako su ih dobili sadašnji ministri. Ali svi znamo kako je to išlo s vojskom. Isto kao i devedesetih s mobilizacijom. Isto kao i sa svim drugim. Onda kao i danas.

Pa bi bilo minimalno pristojno da je Plenković, kad je nekidan onako razdragano predstavljao plan za vraćanje vojnog roka,  sam pobrojio članove svoje Vlade koji nisu prošli obaveznu vojnu obuku. To bi bilo vjerodostojno. Umjesto moliti bogove da stvar ne provale prokleti novinari. No ovo je standardni model po kojem operiraju politički licemjeri. Govoriš jedno, radiš suprotno. Za druge imaš njihov aršin, za sebe svoj.

Citiram biografiju Plenkovića, koji je za vojsku bio urođeno anemičan: »Bavio sam se sportom (nogomet, tenis, vaterpolo), a košarku sam igrao u nekoliko zagrebačkih klubova (Maksimir, Centar, Črnomerec), u Bruxellesu (Association sportive universitaire de Bruxelles) i Parizu (Club Paris Jean-Bouin)«.

Hipokrizija vlasti krasi i slučaj ministra Barišića. Visoki kriteriji školstva i znanosti na jeziku, niski za povlaštenu stranačku klijentelu. A po istom receptu i predsjednica odgovara javnosti na aferu hapšenja 21 osobe zbog fiktivnih ugovora i pranja novca, u kojoj je osumnjičen i stanoviti Danijel Artenjak.

Taj je za nju i HDZ fakturirao račune u izbornim kampanjama. Sve je čisto kao suza, uvrijeđeno tvrdi Kolinda Grabar-Kitarović povodom ovog neugodnog otkrića koje, ne možeš si pomoći, opet asocira na Fimi-mediju. A trebala je reći kako će pomoći organima gonjenja da se sve istraži do posljednjeg zareza. No, to bismo gledali da je netko drugi u problemu. Ovako, problema nema.