Zločin koji se dogodio u Vukovaru i prema Vukovaru ostat će, nažalost, zauvijek bez kazne.

I kakva bi to kazna bila primjerena za uništavanje ne samo jednoga grada i njegovih stanovnika, već za razaranje svega onog što se smatra i može civilizacijskim nazvati.

U Vukovaru nisu ubijani samo ljudi, ubijena je i uljudba. Za takav zločin nema pravne terminologije, baš kao što nema ni propisane ovozemaljske kazne, ne možemo reći da je to isključivo genocid, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, a sve to zajedno jest ono što se dogodilo u Vukovaru.

Zato je Vukovar više od mjesta pijeteta i sjećanja za njegove građane i sve one koji su u njemu izgubili nekog svog bliskog i najbližeg, zato Vukovar nije samo hrvatski simbol otpora, već ime koje znači svako čovjekovo suprotstavljanje zlu.

Biblijski to jest bila borba Davida i Golijata, metaforički to jest bila naša Guernica, ali gledajući civilizacijski, u Vukovaru se ljudskost suprotstavljala zvjerskom u čovjeku. A u to ime žrtvovati najsvetije i najdragocjenije, vlastiti život, značilo je postaviti ljestvicu ljudskog dostojanstva ispod koje čovjek ne smije ići.

Otvorene su rane i živa sjećanja, i još će dugo i predugo biti, na sve one koji nisu pali na ispitu ljudske savjesti i koji su skončali i za Vukovar, i za sve nas, i za drugačiju budućnost o kojoj su snivali.

Njihovi krvnici možda će s ovoga svijeta otići nepravedno nekažnjeni, ali osim Božjeg suda, čeka ih i ona najteža kazna koja čovjeka može snaći, da prezren u svojoj besprizornosti i bešćutnosti, ostane bezimen i zaboravljen u svojoj uzaludnosti. Nije to utjeha živima za patnju i bol, ali Vukovar je mjesto na kojem je neljudskost u konačnici pobijeđena.

Vukovar je svojim herojskim otporom pokazao da je Viktorija, Pobjeda koja je zahvaljujući njegovoj žrtvi ubrzo sišla na zemlju. Dvadeset godina nakon što se sloboda vratila u Vukovar, svakog studenoga ponavlja se pitanje svih pitanja, ima li Vukovar budućnosti, može li ići naprijed kao i nekad, u svakom civilizacijskom pogledu.

I svaki put kad krene Kolona sjećanja, čujemo uvijek ista obećanja i uvijek iste samohvale kako »Vukovar ima snažnu potporu svih institucija, posebno Vlade«.

Daleko od toga da gradu i vukovarskom kraju ne treba sve ono za što se i drugi bore, boljitak, napredak, investicije, radna mjesta. Nema nigdje, a pogotovo ne u Vukovaru, viška novca za bacanje, ali novac sam po sebi ništa ne rješava.

Izgrađena je u Vukovaru i supermoderna škola novcem iz inozemstva, pa je ostala zatvorena i neupotrebljena jer roditelji nisu željeli svoju djecu slati u multietničko okruženje, već ostali vjerni izolaciji vlastite nacije.

I dok to traje i dok tomu bude tako, dok se od prošlosti ne bude vidjela budućnost, Vukovar će morati voditi još jednu tešku i iscrpljujuću bitku, onu civilizacijsku. Okrenut 21. stoljeću, njegovim vrijednostima i izazovima.

I oni kojih se sjećamo i koje s razlogom spominjemo barem jedanput godišnje voljeli bi da njihova žrtva nije bila uzaludna i da su pokoljenjima u baštinu ostavili mirnu i sigurnu budućnost.

I da Vukovar jednog dana opet bude sretan grad.