Mamića ne treba slaviti, neće sigurno imati ni Dan nacionalne sućuti, ali da i njemu pripadaju određene zasluge za srebro Vatrenih, to mu valja priznati
Kad je početkom listopada prošle godine Zlatko Dalić naprasno došao u priliku da vodi nogometnu reprezentaciju, sportski novinari pokušavali su dokučiti zbog čega je izabran baš on. Logično budući da ga ništa u njegovoj dotadašnjoj trenerskoj karijeri nije kvalificiralo za dužnost izbornika. I onda smo doznali da je Antu Čačića zamijenio upravo Dalić »ne zato što je bio uspješan na Bliskom istoku, niti zato što je Livnjak poput Davora Šukera, nego, da si ne lažemo, jer je izlobirao da njegov bivši klub, Al-Ain iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u siječnju preuzme Zoran Mamić«. Dotični Zoran je brat Zdravka Mamića i, u skladu s ovom najavom, nekoliko mjeseci kasnije postao je trener Al-Aina. Sugeriralo se, dakle, da je Zdravko Mamić, tada još alfa i omega Hrvatskog nogometnog saveza, Dalića nagradio mjestom izbornika jer je ovaj prethodno njegovom bratu pomogao da dođe do bogatog nogometnog angažmana. Narod bi rekao, ruka ruku mije. Ili možda – ti meni, ja tebi. Dalić se požurio demantirati ovu novinarsku konstrukciju, tvrdio je da sa Zdravkom Mamićem u životu nije čak niti kavu popio, ali onda su mu mediji izvadili fotografiju iz 2012. na kojoj su u jednom širem društvu u Varaždinu bili i njih dvojica. Od početka mandata je Dalić slovio kao čovjek kojeg je instalirao Zdravko Mamić. Iz toga proizlazi da bjegunac pred hrvatskim zakonom svakako ima zasluge za srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Doveo je čovjeka koji je učinio čudo s ovom selekcijom Vatrenih. U redu, nije Zdravko Mamić vjerovao u Dalićeve trenerske kvalitete, nego mu se htio nekako odužiti što je njegovom bratu osigurao velik novac. Ali, ispalo je odlično. U konačnici je činjenicu da se Mamić, kao i obično, vodio osobnim interesom ipak prekrio ishod, titula svjetskih viceprvaka.
No, možda su novinari pogriješili. Možda Zdravko Mamić, premda Bog i batina u HNS-u, nije imao ništa s imenovanjem Dalića za izbornika, možda ga nitko u to vrijeme nije ništa pitao. Znači li to da Mamić nema nikakvog udjela u uspjehu nogometne reprezentacije? On ovih dana vapi iz Međugorja da mu se oda priznanje, a argumente koje pritom iznosi teško je negirati. Da, riječ je nevjerojatnom egomanijaku i nepravomoćno osuđenom kriminalcu. Mamić toliko voli Dinamo da mu je godinama iz blagajne uzimao milijune eura, koje su mu zapravo temeljem privatnih ugovora trebali isplatiti igrači kojima je bio menadžer, Luka Modrić i drugi. Za to je dobio šest i pol godina zatvora i ako mu kaznu potvrdi drugostupanjski sud, odslužit će je ili u Hrvatskoj ili u BiH. Neće se izvući i to je dobro. Ne može se, međutim, Mamiću odreći doprinos fantastičnom rezultatu u Rusiji. Ako je većina igrača koja je bila tamo u svijet nogometa krenula iz Dinama, onda je valjda i neosporni gazda tog kluba nekog vraga napravio. Istina, da je sav novac od inozemnih transfera ostajao u Dinamu, vjerojatno bi klub proizveo još više igrača za reprezentaciju. Možda bismo u tom slučaju bili i svjetski prvaci. Ali, finale je već razlog da se Mamiću kaže da je doista i on zaslužan. Nije to uopće moralno problematično. Malo je ljudi koji su isključivi negativci. Nakon što je Branimir Glavaš, koji je također svojedobno pobjegao u BiH, osuđen za ratni zločin, time nije izbrisana njegova važna uloga u obrani Osijeka tijekom Domovinskog rata. Uostalom, Modrić je optužen da je kao svjedok lagao na sudu da je aneks ugovora s Dinamom, na osnovu kojeg su se Mamić i on dočepali 80 milijuna kuna, potpisao prije odlaska u Tottenham, a ne kad je već prešao u londonski klub. Nije nemoguće da će Modrić na suđenju biti proglašen krivim. Neće nam biti lako ako se ispostavi da je kapetan naše reprezentacije, na koju smo tako ponosni, kriminalac. Sitan, ali ipak. Međutim, ako se to i dogodi, nećemo, naravno, automatski zaboraviti da je kapetan Modrić vodio momčad na Mundijalu 2018. i da je nagrađen kao najbolji igrač prvenstva. Bit će mu to petljanje s Mamićem mrlja u biografiji, ali ga nećemo prestati slaviti. Mamića ne treba slaviti, neće sigurno imati ni Dan nacionalne sućuti, ali da i njemu pripadaju određene zasluge za srebro Vatrenih, to mu valja priznati.
Politički skalpel
DRAŽEN CIGLENEČKI Možda će vas ovaj naslov začuditi, ali da, Mamić je zaslužan za nogometno srebro
Dražen Ciglenečki
31. srpanj 2018 17:29
Foto D. Jelinek
Mamića ne treba slaviti, neće sigurno imati ni Dan nacionalne sućuti, ali da i njemu pripadaju određene zasluge za srebro Vatrenih, to mu valja priznati
Kad je početkom listopada prošle godine Zlatko Dalić naprasno došao u priliku da vodi nogometnu reprezentaciju, sportski novinari pokušavali su dokučiti zbog čega je izabran baš on. Logično budući da ga ništa u njegovoj dotadašnjoj trenerskoj karijeri nije kvalificiralo za dužnost izbornika. I onda smo doznali da je Antu Čačića zamijenio upravo Dalić »ne zato što je bio uspješan na Bliskom istoku, niti zato što je Livnjak poput Davora Šukera, nego, da si ne lažemo, jer je izlobirao da njegov bivši klub, Al-Ain iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u siječnju preuzme Zoran Mamić«. Dotični Zoran je brat Zdravka Mamića i, u skladu s ovom najavom, nekoliko mjeseci kasnije postao je trener Al-Aina. Sugeriralo se, dakle, da je Zdravko Mamić, tada još alfa i omega Hrvatskog nogometnog saveza, Dalića nagradio mjestom izbornika jer je ovaj prethodno njegovom bratu pomogao da dođe do bogatog nogometnog angažmana. Narod bi rekao, ruka ruku mije. Ili možda – ti meni, ja tebi. Dalić se požurio demantirati ovu novinarsku konstrukciju, tvrdio je da sa Zdravkom Mamićem u životu nije čak niti kavu popio, ali onda su mu mediji izvadili fotografiju iz 2012. na kojoj su u jednom širem društvu u Varaždinu bili i njih dvojica. Od početka mandata je Dalić slovio kao čovjek kojeg je instalirao Zdravko Mamić. Iz toga proizlazi da bjegunac pred hrvatskim zakonom svakako ima zasluge za srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Doveo je čovjeka koji je učinio čudo s ovom selekcijom Vatrenih. U redu, nije Zdravko Mamić vjerovao u Dalićeve trenerske kvalitete, nego mu se htio nekako odužiti što je njegovom bratu osigurao velik novac. Ali, ispalo je odlično. U konačnici je činjenicu da se Mamić, kao i obično, vodio osobnim interesom ipak prekrio ishod, titula svjetskih viceprvaka.