Zanemarivanje radnika i siromašenje većine stanovništa, nema sumnje, dubinski je razlog za širenje populizma, odnosno za rast novih političkih stranaka i pokreta. Oni žele preurediti ekonomski i politički poredak koji ne radi za većinu
Kada radnika nema dovoljno, kao trenutačno u Hrvatskoj, trebalo bi im povećati plaće. To nam govori zdravi razum, pa čak i tržišni zakoni. Kad je potražnja za nekom robom velika, a ponuda je mala, logično je očekivati njezino poskupljenje, jer se i rad smatra robom. U Hrvatskoj, međutim, ne funkcionira zdrav razum, a i tržišna je logika iskrivljena. Plaće Hrvata ostaju niske i pritegnute, neovisno o tome pada li gospodarstvo ili raste. Nakon izbijanja krize iz 2008. plaće su morale biti smanjivane, s obrazloženjem da bi poduzeća inače propala. Sada, kada je nastupio gospodarski oporavak, govori se da plaće ne smiju previše rasti, jer bi to ugrozilo konkurentnost poduzeća na tržištu. Stoga poslodavci – iako Hrvatskoj zbog masovnog iseljavanja nedostaje barem 100 tisuća radnika – oklijevaju s podizanjem plaća, izgovarajući se na visoke poreze. Mnogi bi radije uvezli jefitinije radnike iz inozemstva.
Ipak, zdravog razuma ne nedostaje samo u Hrvatskoj. Naše vlasti i poslodavci jednostavno oponašaju razvijene zemlje, u kojima je taj nerazumni trend potpuno isti. Prema srpanjskom izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja okuplja 35 najrazvijenijih država, plaće zaposlenih na Zapadu u posljednjem su desetljeću zabilježile »nezapamćenu stagnaciju«. Ta škrtost prema radnicima, boji se OECD, ugrožava plodove sadašnjeg gospodarskog oporavka. Nema sumnje, ta škrtost potkopava ekonomske i političke poretke svih zemalja.
Primjerice, od 2007. do 2017. plaće zaposlenih rasle su upola sporije nego prije izbijanja svjetske financijske krize. Iako se zaposlenost ljudi u razvijenim zemljama vratila na prijekriznu razinu, njihove plaće rasle su po realnoj stopi od samo 1,2 posto godišnje, sporije od rasta gospodarstva, kaže OECD. No, ne radi se samo o materijalnom zakidanju zaposlenih. U tih deset godina dramatično se pogoršala nesigurnost radnog mjesta. To osobito pogađa mlade ljude, koji sve češće rade slabo plaćene i privremene poslove, što im otežava samostalan život i planiranje obitelji.
Pitanje je, naravno, kamo odlaze plodovi ekonomskog napretka, s obzirom na to da većina ljudi od nacionalnih gospodarstava više nema koristi. Plodove ubire manjina. Prema istraživanjima OECD-a, nejednakosti u razvijenim zemljama dramatično se produbljuju, u čemu se posebno ističu SAD i Njemačka, koja je nekoć bila zemlja s umjerenim nejednakostima. Danas u Njemačkoj 60 posto stanovništva ima samo 6,5 posto bogatstva nacije, što je najgori pokazatelj u EU-u. U SAD-u još je gore, jer 60 posto stanovništva posjeduje samo 2,4 posto nacionalnog bogatstva. Istodobno, najbogatijih 10 posto Nijemaca posjeduje 60 posto nacionalnog bogatstva, a najbogatija desetina Amerikanaca vrtoglavih 80 posto, prema izvješću OECD-a za 2017. godinu.
Takva socijalna neravnoteža, koja se u blažim razmjerima širi i Hrvatskom, očito nije mogla ostati bez odgovora. Zanemarivanje radnika i siromašenje većine stanovništa, nema sumnje, dubinski je razlog za širenje populizma, odnosno za rast novih političkih stranaka i pokreta. Oni žele preurediti ekonomski i politički poredak koji ne radi za većinu. Kada bi poredak koristio svima, a ne samo manjini, do velikih prevrata poput izbora Donalda Trumpa, do Brexita, nedavnog preokreta u Italiji i do brzog napredovanja stranaka kao što je Alternativa za Njemačku, vjerojatno ne bi došlo. Ovako, samo je pitanje vremena kada će novi politički pokreti zavladati i ostalim zemljama, pa i Hrvatskom. Hrvatima koji sada masovno napuštaju zemlju sve to nije jako bitno. U razvijenim zemljama – unatoč stagnaciji plaća, zakinutosti njihovih radnika i širenju populizma – naši ljudi mogu zaraditi znatno više nego kod kuće. Pitanje je, međutim, dokad će im granice razvijenih zemalja ostati širom otvorene. Sudeći prema raspoloženju protiv useljenika, koje se širi Njemačkom, Austrijom, Italijom i ostalim zemljama, toga neće biti dovijeka. Iako hrvatski i europski vladajući krugovi žele očuvati slobodu kretanja kapitala, robe i radnika, brojne članice EU-a postupno vraćaju kontrolu nad granicama, provode sve veću selekciju useljenika i smanjuju im socijalne potpore.
Iza pozornice
BRANKO PODGORNIK Škrtost prema radnicima ugrožava poredak
Branko Podgornik
26. srpanj 2018 17:48
Zanemarivanje radnika i siromašenje većine stanovništa, nema sumnje, dubinski je razlog za širenje populizma, odnosno za rast novih političkih stranaka i pokreta. Oni žele preurediti ekonomski i politički poredak koji ne radi za većinu
Kada radnika nema dovoljno, kao trenutačno u Hrvatskoj, trebalo bi im povećati plaće. To nam govori zdravi razum, pa čak i tržišni zakoni. Kad je potražnja za nekom robom velika, a ponuda je mala, logično je očekivati njezino poskupljenje, jer se i rad smatra robom. U Hrvatskoj, međutim, ne funkcionira zdrav razum, a i tržišna je logika iskrivljena. Plaće Hrvata ostaju niske i pritegnute, neovisno o tome pada li gospodarstvo ili raste. Nakon izbijanja krize iz 2008. plaće su morale biti smanjivane, s obrazloženjem da bi poduzeća inače propala. Sada, kada je nastupio gospodarski oporavak, govori se da plaće ne smiju previše rasti, jer bi to ugrozilo konkurentnost poduzeća na tržištu. Stoga poslodavci – iako Hrvatskoj zbog masovnog iseljavanja nedostaje barem 100 tisuća radnika – oklijevaju s podizanjem plaća, izgovarajući se na visoke poreze. Mnogi bi radije uvezli jefitinije radnike iz inozemstva.
Ipak, zdravog razuma ne nedostaje samo u Hrvatskoj. Naše vlasti i poslodavci jednostavno oponašaju razvijene zemlje, u kojima je taj nerazumni trend potpuno isti. Prema srpanjskom izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja okuplja 35 najrazvijenijih država, plaće zaposlenih na Zapadu u posljednjem su desetljeću zabilježile »nezapamćenu stagnaciju«. Ta škrtost prema radnicima, boji se OECD, ugrožava plodove sadašnjeg gospodarskog oporavka. Nema sumnje, ta škrtost potkopava ekonomske i političke poretke svih zemalja.
Primjerice, od 2007. do 2017. plaće zaposlenih rasle su upola sporije nego prije izbijanja svjetske financijske krize. Iako se zaposlenost ljudi u razvijenim zemljama vratila na prijekriznu razinu, njihove plaće rasle su po realnoj stopi od samo 1,2 posto godišnje, sporije od rasta gospodarstva, kaže OECD. No, ne radi se samo o materijalnom zakidanju zaposlenih. U tih deset godina dramatično se pogoršala nesigurnost radnog mjesta. To osobito pogađa mlade ljude, koji sve češće rade slabo plaćene i privremene poslove, što im otežava samostalan život i planiranje obitelji.
Pitanje je, naravno, kamo odlaze plodovi ekonomskog napretka, s obzirom na to da većina ljudi od nacionalnih gospodarstava više nema koristi. Plodove ubire manjina. Prema istraživanjima OECD-a, nejednakosti u razvijenim zemljama dramatično se produbljuju, u čemu se posebno ističu SAD i Njemačka, koja je nekoć bila zemlja s umjerenim nejednakostima. Danas u Njemačkoj 60 posto stanovništva ima samo 6,5 posto bogatstva nacije, što je najgori pokazatelj u EU-u. U SAD-u još je gore, jer 60 posto stanovništva posjeduje samo 2,4 posto nacionalnog bogatstva. Istodobno, najbogatijih 10 posto Nijemaca posjeduje 60 posto nacionalnog bogatstva, a najbogatija desetina Amerikanaca vrtoglavih 80 posto, prema izvješću OECD-a za 2017. godinu.
Takva socijalna neravnoteža, koja se u blažim razmjerima širi i Hrvatskom, očito nije mogla ostati bez odgovora. Zanemarivanje radnika i siromašenje većine stanovništa, nema sumnje, dubinski je razlog za širenje populizma, odnosno za rast novih političkih stranaka i pokreta. Oni žele preurediti ekonomski i politički poredak koji ne radi za većinu. Kada bi poredak koristio svima, a ne samo manjini, do velikih prevrata poput izbora Donalda Trumpa, do Brexita, nedavnog preokreta u Italiji i do brzog napredovanja stranaka kao što je Alternativa za Njemačku, vjerojatno ne bi došlo. Ovako, samo je pitanje vremena kada će novi politički pokreti zavladati i ostalim zemljama, pa i Hrvatskom. Hrvatima koji sada masovno napuštaju zemlju sve to nije jako bitno. U razvijenim zemljama – unatoč stagnaciji plaća, zakinutosti njihovih radnika i širenju populizma – naši ljudi mogu zaraditi znatno više nego kod kuće. Pitanje je, međutim, dokad će im granice razvijenih zemalja ostati širom otvorene. Sudeći prema raspoloženju protiv useljenika, koje se širi Njemačkom, Austrijom, Italijom i ostalim zemljama, toga neće biti dovijeka. Iako hrvatski i europski vladajući krugovi žele očuvati slobodu kretanja kapitala, robe i radnika, brojne članice EU-a postupno vraćaju kontrolu nad granicama, provode sve veću selekciju useljenika i smanjuju im socijalne potpore.